četvrtak, 31.01.2008.
Tek da zaključim mjesec...
|
Nemam što pametno za reći. A ni misli mi nisu baš nešto pametne zadnjih dana. Dolazi veljača. S njom sam si zadnjih godina na vi, a one me nit' ne pita. Samo me zasipa, rastrgava. Ne znam da li da se veselim što ova ima 29 dana ili ne. Vidim da je 29. petak, pa bi ju baš mogla prigodno i obilježiti. Unatoč tome što će se Fašnik paliti u utorak. Pa da ja prestupim i uđem u ožujak. Rado bih ju odlebdjela. Veljača-drljača. Svašta. |
petak, 25.01.2008.
I ope' komentar...
|
Ovaj put ću biti što konkretnija što mogu:-). Pokušat ću bit plavuša iz kviza za nagradno pitanje iz trećeg razreda. :-). Ovisi o tome tko ti je sugovornik. Recimo, meni može čovjek sve reć'. U rukavicama, izravno, žustro, možeš i psovati. Ja zaista nemam namjeru biti savršena. Biti bolja - da, ali savršena - ne. Opet se vraćam na prosudbu. Čak i sredstva koja biram su katkad ona koja formalno ne zastupam. Ali i to je svjestan odabir. Jedna od vrhunskih lekcija iz mog života: radih jednom u jednoj firmi kod jednog šefa koji, kao i svi drugi, imadoše tzv. mana. Među njima je bila i škrtost. Pa tako nije htio kupiti novu računalnu opremu, koja bi svima nama olakšala rad, a njemu pospješila dotok dividende. I ne bijah ja jedina, ali dođoh na red i zatražih razgovor i iznesoh sve što me muči, a bilo je tu i pitanje plaća. I tako ja pričah dobrih desetak minuta, sva se zanijela u to što govorim, a on mirno sjedi na svojoj fotelji, lijevog koljena preko desnog, ruku prekriženih i naslonjenih na tjeme, kao da gleda dobru tekmu. Promatra me ozbiljno, sa blagim smješkom. I kad sam zašutjela i napravila stanku, dajući time znak da sad očekujem odgovor, on se nasmiješi ne promijenivši pozu i rekne: "samohranamajko, vi imate puno pravo na svoje mišljenje!". I ni riječi više. Ali - nisam to htjela reći:-). Htjela sam reći da, zašto se ne i posvadit, ne razgovarat pet dana, jer ako nešto vrijedi, preživjet će i to i - opet govorim iz iskustva - odnos će rasti. Zašto ne testirati sugovornika? Zašto ne na taj način odrediti tko potiče tvoj rast - kojem ionako nema kraja, pa makar situacija bila i upitna? Da se nadovežem na prethodnu priču. I ja sam znala zakasnit na posao, ali nikad se taj moj šef nije usudio reći mi to u lice (slao je "kurire"). Eh, tu sam znala da me prosudio i odredio. I što na kraju bješe? Oprema je kupljena i uopće se ne zanosim time da je to moja zasluga. Ako je uopće ičija. Sklona sam zaključiti da je i to njegova zasluga. Naime, shvatio je da ne može protiv vremena, ma koliko god ga ono nerviralo. A možda je i to zabluda. "Tajna" svakog odnosa je u tome da se njeguju sličnosti i uvažavaju različitosti. Po meni - to ne isključuje sukob mišljenja. Naprotiv. Slažem se s tobom da na kraju sami presudimo sebi. Pa tako i treba biti. Više se neću pokušat pravit plavušom:-). A baš je sva slatka i zgodnička - jel' da?:-). Ima dva odrasla sina. Prije par godina kad smo sjeli na kavu dotaknuli smo se i njih. Prvi je gotovo pa k'o po žnori, a drugi, eh, studira već osam godina. Bilo mu je malo krivo, ali znam da i svom drugom sinu daje pravo na to da ima svoje "mišljenje". Ma kuda god ga ono odvelo:-). Do I speak in a lower voice? |
četvrtak, 24.01.2008.
Hungry or turkey?
utorak, 22.01.2008.
Opet komentar (he, he, he...)
|
Živio Francek. Viš, ja sam misla da se krećemo ka robovlasničkom sustavu, onom, s još jednostavnijim pravilima. Tam nije bilo ni bitno jel prva bračna. Tam nije bilo ni braka ako gazda ni dal. Baš sam čula na radiju da je svaki Hrvat dužan 3.300 eura. To znači da je moja obitelj dužna 6.600 eura. Eto ti sad. Dužna sam, a nit luk jela, nit ga mirisala. Kao to ne uključuje dopuštena prekoračenja po tekućim računima. I sad nek ja položim pare na neki bankovni račun svog potomka. Ne, ne. Lepo u čarapu i frižider koji curi. Prvo pretvorit u kovanice, jer su ipak dugotrajnije. Lakše se razmjeste po frižideru. U zamrzivaču isto ima dosta mjesta. I tako lijepo iskoristiš prerasle dječje čarape u plemenite svrhe (navodno ima malo plemenitih metala u tim kovanicama). Umjesto da ih daješ nekoj robovskoj sirotinji. Sve treba zgrtat oko sebe, što čvršće i uže. Možeš stavit i lajnu na svaku čarapicu. U bojama. Da znaš jednog dana koja je koja. Konačno sam razvila svoj blogerski know-how do nove razine (Level Copy-Paste). Zašto da uopće pišem postove kad mogu pisat samo komentare? Sva sreća da nemam više dece. Zamisli sad obitelj s troje, četvero i više dece. I to oni koji žive na socijali. Em su već dužni, em ih još dodatno kreditiraju oni koji primaju službene plaće, ono po stupovima, doprinos za ovo, ono. Nije čudo kaj su deca sve gora i gora. Rode se s dugom na glavi, koji nisu ni napravili. Fakat robovlasništvo. Rađati same dužnike. Nek oni plate, a ne starci. Nisam!!! Nisam!!! Gle, ja sam samo roditelj. I radim. Doduše, na crno. Pa nek oni otplaćuju!!! Auto, stan, skijanje, jedrenje, golfiranje. Neš' učit!!! Lepo radit! Što ranije počneš radit, to ćeš prije otplatit dug. A onda se moliš da ti se otpuste dugovi tvoji. Umjesto da moliš da se puste duge. Spusti nam duge naše, kako na nebu, tako i na zemlji. Ti dugovi su zaista ko duge. Sve nešto svašta, a ono sama iluzija. Hoćeš ih zgrabit i uhvatit se u koštac s njima, a ono optička iluzija. Jer ti je bog dao takvo oko da vidiš iluzije. I onda im se još i diviš. I ne samo to, nego vidiš i inverznu sliku iluzije. MRAK!!! Mislim da su za sve ipak krivi meteorolozi. Ovime otvaram referendum za duge: Bira se između primarne duge i sekundarne duge (duga s inverznim rasporedom boja, iliti valutnom klauzulom). |
ponedjeljak, 21.01.2008.
Sretna vam noć punog mjeseca :-)
nedjelja, 20.01.2008.
Kad me karta već krenula...
|
... tipično. Što je to tipično? Često nismo svjesni toga što je tipično jer ne živimo u tipičnom. A tipično je neki prosjek koji se izvodi iz cijele populacije. Ne samo iz one kojoj si izložen. I koju si sam na neki način odabrao. Prema onome što sam do sada uspjela vidjeti u životu, svom, naravno, tipično je zabranjivati, ucjenjivati, kažnjavati. Tipično je kad si slab i neiskren sam prema sebi, tlačiti druge, često slabije, u bilo kom pogledu. Nedavno sam naišla na neki tekst u kojem je zgodno bilo rečeno o epizodi Kristova bijesa u Hramu kako ju Kršćani rado zaobilaze, jer, eto, Krist je oličenje mira, spokoja, sabranosti. A kad ono, čovjek prevrtao stolove mjenjačima novaca i trgovcima u hramu. Pravedan gnjev! Poprilično neobuzdano za jednog idola cijele jedne epohe. Možda upravo zato što je i gnjev svojstven ljudskom biću, potreba da se gnjev obuzda na razini vrste. Ali uvijek negdje procuri. I pukne. Učim se, u tim momentima spoznavati da je vrijeme za neku promjenu. Biti gnjevan je ljudski. No, ako to preraste u naviku..., u ulogu koju sam sebi u gnjevu namijeniš..., pa budeš Krist i Bog tvoj svemogući...kadija... svašta nešto... Malo dodatno pojašnjenje: "Ali mama ako ću ga ja voljeti za 2,5 g. kad budem 18" (otprilke)... odgovor je bio da će onda imati sav majčin blagoslov, ali do tada ne... AMEN! |
Umjesto posta - komentar...
|
Prosuđivati je u redu. Za mene to znači mjeriti sebe u odnosu na druge, osuđivati je nešto drugo. Prosuđivanje može pomoći da dođeš do samoga sebe, primjerice, drugi rade tako i tako - da li ja to želim, da li ja to mogu - da/ne -. Osuđivati, eh. To prvenstveno znači da sebe i svoj način promišljanja stavljaš u prvi plan, bezrezervno i bez razumijevanja. To više govori o onom tko osuđuje, nego o onom komu je presuđeno. Premda, nerijetko, prosuđivanje dovodi do osuđivanja. Što ponekad i nije loše ako je riječ o tome da treba "presuditi" osobama koje ne potiču tvoj rast i tvoju transformaciju, već ju, naprotiv, koče iz isključivo sebičnih razloga - nemoj se mijenjati, ne mijenjaj ništa u svom životu, svojim navikama jer meni pašeš baš takav kakav jesi i baš mi je tako dobro (dodatno začinjeno razno-raznim manipulacijskim izjavama, prvenstveno kroz komplimentiće koji prikrivaju pravo stanje stvari, koje te zapravo više popišaju nego što bi ti trebale goditi kao kompliment – recimo, baš mi je zapao u oči jedan bloger koji je u svoju listu čitatelja neke uključio pod „za ukrast i spremit doma“ – možda sam ja previše konzervativna i ozbiljna u tom pogledu, ali, čak i ako je žargon/stil u pitanju, moram priznat da ne bi ni u tom smislu htjela biti na tom popisu. Kupi si ti malo više staklenki pekmeza i vaza, pa si ih drži doma!!! I konzumiraj po potrebi – bila je to moja hallo-efekt reakcija – eto primjera prosuđivanja i osuđivanja na temelju promatranja:-)). No, to nije prihvaćanje. To je povlačenje na dno. Promatrati bez akcije je istinski teško. No, istina je da jedino možeš mijenjati sebe. Osobno nemam ništa protiv da se ukaže na neke mane i vrline - ako tomu kumuju istinski dobre namjere. Ne ogovaranjem na način da sebe postaviš iznad situacije kojom nekom želiš otvoriti oči, a zapravo ga želiš sačuvati iskjučivo kao svoju publiku. Ali insistirati na nečem - to je ipak put koji vodi do pakla, bez obzira na namjere. Basileia Noći je baš odabrala krasan izraz: tabula rasa. To je upravo smjer kojim se ja krećem. Mnogo toga je bilo upisivano u moju, dok nisam shvatila da ju mogu obrisati i njegovati kao takvu. Cum grano salis, ipak. Ali ne do mjere da se izoliraš od života. Barem ne svojom voljom:-), premda kao posljedica svojih ranijih odluka - to da:-). Pa najviše i povrijede oni koje voliš, zbog čega to mijenjati. Treba mijenjati sebe u odnosu na to. Ok., povrijedilo me jer volim. No, ako se iste situacije "povređivanja" nastavljaju, onda se ipak treba zapitati o namjerama osobe koja to čini. I o razini njenog prihvaćanja i UVAŽAVANJA tebe kao osobe, razini UZAJAMNOSTI. Jedino to potiče rast. Moj je problem (buhuhu!!!) što mene nitko s toliko godina i, ajmo reć, nekog životnog iskustva ne prihvaća kao tabulu rasu:-). Cijeli život mi se događalo da mi se pripisuju karakteristike nekih drugih osoba. Istinski je teško naići na osobu koja te prihvaća takav kakav jesi i ne traži dlaku u jajetu, niti odraz vlastitih sumnji i potvrdu vlastitih stavova (o nekim drugim koristima ne bih sad:-). No, istina je da to zahtijeva zrelost - upravo emocionalnu. Makar, često se emocionalna zrelost povezuje s mnogim drugim vidljivim manifestacijama (izgled, nastup, očekivani stil života) umjesto da se povezuje s ponovno pronađenom nevinom zaigranošću (ne pretjeranom!!!) i otvorenošću. Apsurd. Dok ne shvatiš da je upravo to onaj pravi filtar po kojem ćeš prosuđivati druge i pustiti ih da ti se približe kako bi svojim pozitivnim karakteristikama u tebi potaknuli upravo one promjene koje su neophodne za tvoj rast, pa makar i u vidu oštrijih okršaja. No, sjetilo me to na post Odgoja s osmijehom o savjetu koji je otac dao svojoj kćeri:-). Premda sjeme možeš zasijati, ne možeš predvidjeti u kojem smjeru će grane rasti. Ili pak, predvidjeti možeš i to prihvatiti. I kresati grane po vlastitom ukusu ili razumijeti. I prosuditi u odnosu na sebe. Da li to i osuditi? To ipak ovisi o kome je riječ:-). samohranamajka Nadopuna: I što tebi konkretno ta osoba znači:-) |
četvrtak, 17.01.2008.
Blues...
četvrtak, 10.01.2008.
OMOTNICA S ODGOVOROM DA
|
Da, šaljem ružičaste balone u ružičaste bombone Da, šaljem plavu (ali sivu) naljepnicu za dar godine nove Da, šaljem naljepnicu u obliku ključa za mozaik života I očekujem supeperbrzi odgovor na pitanje koje me muči: Što to u dižestiranom čitatelju čuči? Osvježenje (posljedica ispitivanja čvrstoće nadahnutog poticajima iz posta Rahatli Does Dallasove): The secret marriage vow is never spoken The secret marriage never can be broken (Sting) Wow, what a vow. Instead of Yes, a miaw. |
ponedjeljak, 07.01.2008.
Konačno netko NORMALAN... + o flasterima
|
Eto, posvetilo nas netom. Novi kapelan, vedra i vesela osoba, puna mađioničarskih trikova, bez ikakvih kritičkih osvrta na feng-šui koji vlada u interesantnom arhitektonskom rješenju, s onom razumnom razinom shvaćanja svakodnevnih problematika bez suvišnih komentara, pametosolenja i sličnog. Nije novce ni spomenuo. Hvala Bogu! A OSOBITO me dotaklo to što je u stolonasljedniku prepoznao posebno i izuzetno biće, a ne tek jednu ofcu koju treba stjerati u tor. Čista pozitiva. Za promjenu. Dao Bog više takih! Kad već kvartovski policajac nije ni na horizontu od kad se upoznao sa svima one davne 2004.g. Dalje ne bih na tu temu. Idem radit. Opet. U svom sam uredu u kojem još smijem pušit uz kavu. Ionak javna mjesta nisu od mene baš imala neke koristi zadnjih godina. Zanima me kak' će bit na koncertima. Glavni spoznor će sigurno biti "Nicorette". Umjesto hrpe čikova u gupcu, moći će se vidjeti likovi i likuše oblijepljeni flasterima koji stalno nešto žvaču. Žvakanje duhana nije zabranjeno, ne? Samo da ženske pripadnice populacije ne pobrkaju kontracepcijske flastere s nikotinskima - ups! Pa imala sam flaster, kak sad? Konačno će toaletne torbice ispunit svoju pravu svrhu. Iako, majkama se savjetuje da dobro označe flastere po vrsti: dječji, za odrasle, nikotinski, kontracepcijski. I onaj što se lijepi preko usta. Za svaki slučaj. |
utorak, 01.01.2008.
Sretna 2008.!
|
Eto ga na: The Lovers These three things are to be taken note of: the lowest love is sex - it is physical - and the highest refinement of love is compassion. Sex is below love, compassion is above love; love is exactly in the middle. Very few people know what love is. Ninety-nine percent of people, unfortunately, think sexuality is love - it is not. Sexuality is very animal; it certainly has the potential of growing into love, but it is not actual love, only a potential.... If you become aware and alert, meditative, then sex can be transformed into love. And if your meditativeness becomes total, absolute, love can be transformed into compassion. Sex is the seed, love is the flower, compassion is the fragrance. Buddha has defined compassion as love plus meditation. When your love is not just a desire for the other, when your love is not only a need, when your love is a sharing, when your love is not that of a beggar but an emperor, when your love is not asking for something in return but is ready only to give - to give for the sheer joy of giving - then add meditation to it and the pure fragrance is released. That is compassion; compassion is the highest phenomenon. Osho Zen, Zest, Zip, Zap and Zing Chapter 3 Commentary: What we call love is really a whole spectrum of relating, reaching from the earth to the sky. At the most earthy level, love is sexual attraction. Many of us remain stuck there, because our conditioning has burdened our sexuality with all kinds of expectations and repressions. Actually the biggest "problem" with sexual love is that it never lasts. Only if we accept this fact can we then really celebrate it for what it is - welcome its happening, and say good-bye with gratitude when it's not. Then, as we mature, we can begin to experience the love that exists beyond sexuality and honors the unique individuality of the other. We begin to understand that our partner often functions as a mirror, reflecting unseen aspects of our deeper self and supporting us to become whole. This love is based in freedom, not expectation or need. Its wings take us higher and higher towards the universal love that experiences all as one. Želim vam svima slobodu duha u ovoj 2008. godini:-). Sunčan dan, uz koju pahulju koja se topi na prozoru, oblaci koji jurcaju sa sjeveroistoka... Sasvim dobar početak!!! Ovime osobito čestitam onima koji su na Trafalgarovom trgu sami bacili i poslali svoje želje u svemir :-). Ja ću pričekat patentiranje prijenosa energije bežičnim putem. Ono, ne bi sad eksperimentirala jer mi još treba moje fizičko obličje. Jednoga dana, vele, ćemo komunicirati putem misli. Ajme, meni! Možda ipak bolje da se čovjek ne trudi previše pogoditi tuđe misli. Možda je ovako bolje. Ili ipak...? |
