nedjelja, 20.01.2008.
Kad me karta već krenula...
|
... tipično. Što je to tipično? Često nismo svjesni toga što je tipično jer ne živimo u tipičnom. A tipično je neki prosjek koji se izvodi iz cijele populacije. Ne samo iz one kojoj si izložen. I koju si sam na neki način odabrao. Prema onome što sam do sada uspjela vidjeti u životu, svom, naravno, tipično je zabranjivati, ucjenjivati, kažnjavati. Tipično je kad si slab i neiskren sam prema sebi, tlačiti druge, često slabije, u bilo kom pogledu. Nedavno sam naišla na neki tekst u kojem je zgodno bilo rečeno o epizodi Kristova bijesa u Hramu kako ju Kršćani rado zaobilaze, jer, eto, Krist je oličenje mira, spokoja, sabranosti. A kad ono, čovjek prevrtao stolove mjenjačima novaca i trgovcima u hramu. Pravedan gnjev! Poprilično neobuzdano za jednog idola cijele jedne epohe. Možda upravo zato što je i gnjev svojstven ljudskom biću, potreba da se gnjev obuzda na razini vrste. Ali uvijek negdje procuri. I pukne. Učim se, u tim momentima spoznavati da je vrijeme za neku promjenu. Biti gnjevan je ljudski. No, ako to preraste u naviku..., u ulogu koju sam sebi u gnjevu namijeniš..., pa budeš Krist i Bog tvoj svemogući...kadija... svašta nešto... Malo dodatno pojašnjenje: "Ali mama ako ću ga ja voljeti za 2,5 g. kad budem 18" (otprilke)... odgovor je bio da će onda imati sav majčin blagoslov, ali do tada ne... AMEN! |
