nedjelja, 20.01.2008.
Umjesto posta - komentar...
|
Prosuđivati je u redu. Za mene to znači mjeriti sebe u odnosu na druge, osuđivati je nešto drugo. Prosuđivanje može pomoći da dođeš do samoga sebe, primjerice, drugi rade tako i tako - da li ja to želim, da li ja to mogu - da/ne -. Osuđivati, eh. To prvenstveno znači da sebe i svoj način promišljanja stavljaš u prvi plan, bezrezervno i bez razumijevanja. To više govori o onom tko osuđuje, nego o onom komu je presuđeno. Premda, nerijetko, prosuđivanje dovodi do osuđivanja. Što ponekad i nije loše ako je riječ o tome da treba "presuditi" osobama koje ne potiču tvoj rast i tvoju transformaciju, već ju, naprotiv, koče iz isključivo sebičnih razloga - nemoj se mijenjati, ne mijenjaj ništa u svom životu, svojim navikama jer meni pašeš baš takav kakav jesi i baš mi je tako dobro (dodatno začinjeno razno-raznim manipulacijskim izjavama, prvenstveno kroz komplimentiće koji prikrivaju pravo stanje stvari, koje te zapravo više popišaju nego što bi ti trebale goditi kao kompliment – recimo, baš mi je zapao u oči jedan bloger koji je u svoju listu čitatelja neke uključio pod „za ukrast i spremit doma“ – možda sam ja previše konzervativna i ozbiljna u tom pogledu, ali, čak i ako je žargon/stil u pitanju, moram priznat da ne bi ni u tom smislu htjela biti na tom popisu. Kupi si ti malo više staklenki pekmeza i vaza, pa si ih drži doma!!! I konzumiraj po potrebi – bila je to moja hallo-efekt reakcija – eto primjera prosuđivanja i osuđivanja na temelju promatranja:-)). No, to nije prihvaćanje. To je povlačenje na dno. Promatrati bez akcije je istinski teško. No, istina je da jedino možeš mijenjati sebe. Osobno nemam ništa protiv da se ukaže na neke mane i vrline - ako tomu kumuju istinski dobre namjere. Ne ogovaranjem na način da sebe postaviš iznad situacije kojom nekom želiš otvoriti oči, a zapravo ga želiš sačuvati iskjučivo kao svoju publiku. Ali insistirati na nečem - to je ipak put koji vodi do pakla, bez obzira na namjere. Basileia Noći je baš odabrala krasan izraz: tabula rasa. To je upravo smjer kojim se ja krećem. Mnogo toga je bilo upisivano u moju, dok nisam shvatila da ju mogu obrisati i njegovati kao takvu. Cum grano salis, ipak. Ali ne do mjere da se izoliraš od života. Barem ne svojom voljom:-), premda kao posljedica svojih ranijih odluka - to da:-). Pa najviše i povrijede oni koje voliš, zbog čega to mijenjati. Treba mijenjati sebe u odnosu na to. Ok., povrijedilo me jer volim. No, ako se iste situacije "povređivanja" nastavljaju, onda se ipak treba zapitati o namjerama osobe koja to čini. I o razini njenog prihvaćanja i UVAŽAVANJA tebe kao osobe, razini UZAJAMNOSTI. Jedino to potiče rast. Moj je problem (buhuhu!!!) što mene nitko s toliko godina i, ajmo reć, nekog životnog iskustva ne prihvaća kao tabulu rasu:-). Cijeli život mi se događalo da mi se pripisuju karakteristike nekih drugih osoba. Istinski je teško naići na osobu koja te prihvaća takav kakav jesi i ne traži dlaku u jajetu, niti odraz vlastitih sumnji i potvrdu vlastitih stavova (o nekim drugim koristima ne bih sad:-). No, istina je da to zahtijeva zrelost - upravo emocionalnu. Makar, često se emocionalna zrelost povezuje s mnogim drugim vidljivim manifestacijama (izgled, nastup, očekivani stil života) umjesto da se povezuje s ponovno pronađenom nevinom zaigranošću (ne pretjeranom!!!) i otvorenošću. Apsurd. Dok ne shvatiš da je upravo to onaj pravi filtar po kojem ćeš prosuđivati druge i pustiti ih da ti se približe kako bi svojim pozitivnim karakteristikama u tebi potaknuli upravo one promjene koje su neophodne za tvoj rast, pa makar i u vidu oštrijih okršaja. No, sjetilo me to na post Odgoja s osmijehom o savjetu koji je otac dao svojoj kćeri:-). Premda sjeme možeš zasijati, ne možeš predvidjeti u kojem smjeru će grane rasti. Ili pak, predvidjeti možeš i to prihvatiti. I kresati grane po vlastitom ukusu ili razumijeti. I prosuditi u odnosu na sebe. Da li to i osuditi? To ipak ovisi o kome je riječ:-). samohranamajka Nadopuna: I što tebi konkretno ta osoba znači:-) |
