petak, 25.01.2008.
I ope' komentar...
|
Ovaj put ću biti što konkretnija što mogu:-). Pokušat ću bit plavuša iz kviza za nagradno pitanje iz trećeg razreda. :-). Ovisi o tome tko ti je sugovornik. Recimo, meni može čovjek sve reć'. U rukavicama, izravno, žustro, možeš i psovati. Ja zaista nemam namjeru biti savršena. Biti bolja - da, ali savršena - ne. Opet se vraćam na prosudbu. Čak i sredstva koja biram su katkad ona koja formalno ne zastupam. Ali i to je svjestan odabir. Jedna od vrhunskih lekcija iz mog života: radih jednom u jednoj firmi kod jednog šefa koji, kao i svi drugi, imadoše tzv. mana. Među njima je bila i škrtost. Pa tako nije htio kupiti novu računalnu opremu, koja bi svima nama olakšala rad, a njemu pospješila dotok dividende. I ne bijah ja jedina, ali dođoh na red i zatražih razgovor i iznesoh sve što me muči, a bilo je tu i pitanje plaća. I tako ja pričah dobrih desetak minuta, sva se zanijela u to što govorim, a on mirno sjedi na svojoj fotelji, lijevog koljena preko desnog, ruku prekriženih i naslonjenih na tjeme, kao da gleda dobru tekmu. Promatra me ozbiljno, sa blagim smješkom. I kad sam zašutjela i napravila stanku, dajući time znak da sad očekujem odgovor, on se nasmiješi ne promijenivši pozu i rekne: "samohranamajko, vi imate puno pravo na svoje mišljenje!". I ni riječi više. Ali - nisam to htjela reći:-). Htjela sam reći da, zašto se ne i posvadit, ne razgovarat pet dana, jer ako nešto vrijedi, preživjet će i to i - opet govorim iz iskustva - odnos će rasti. Zašto ne testirati sugovornika? Zašto ne na taj način odrediti tko potiče tvoj rast - kojem ionako nema kraja, pa makar situacija bila i upitna? Da se nadovežem na prethodnu priču. I ja sam znala zakasnit na posao, ali nikad se taj moj šef nije usudio reći mi to u lice (slao je "kurire"). Eh, tu sam znala da me prosudio i odredio. I što na kraju bješe? Oprema je kupljena i uopće se ne zanosim time da je to moja zasluga. Ako je uopće ičija. Sklona sam zaključiti da je i to njegova zasluga. Naime, shvatio je da ne može protiv vremena, ma koliko god ga ono nerviralo. A možda je i to zabluda. "Tajna" svakog odnosa je u tome da se njeguju sličnosti i uvažavaju različitosti. Po meni - to ne isključuje sukob mišljenja. Naprotiv. Slažem se s tobom da na kraju sami presudimo sebi. Pa tako i treba biti. Više se neću pokušat pravit plavušom:-). A baš je sva slatka i zgodnička - jel' da?:-). Ima dva odrasla sina. Prije par godina kad smo sjeli na kavu dotaknuli smo se i njih. Prvi je gotovo pa k'o po žnori, a drugi, eh, studira već osam godina. Bilo mu je malo krivo, ali znam da i svom drugom sinu daje pravo na to da ima svoje "mišljenje". Ma kuda god ga ono odvelo:-). Do I speak in a lower voice? |
