...Sam's Diary...
20.11.2007., utorak
Kraj... zasada...
kao što naslov kaže...
Više neznam kaj bi pisala. Možda uskoro, kad dobijem inspiraciju... Priča mi je postala ful glupa i bez radnje... Imala sam velike planove, ali zbog jednog posta radnja nije mogla ići u smjeru u kojem sam željela. Pozdravljam sve koji su me čitali. I uskoro ću se vratiti. I, obećajem, tada ću vam se javiti. Do tada, nastavite pisati, ako vam nije problem javljajte mi za posteve, jer ću ih i dalje čitati i komentirati. Ako ne želite javljati, nema veze. Pusa svima Vaša Sam P.S. Molim vas posjetite ovaj blog i prijavite se!!! To je moj blog, koji je napravljen da bih popisala sve hpff blogove koji postoje!!! Pa vas molim za pomoć, puno Vam hvala. Ovo je moj drugi hpf blog. P.P.S. I'll be back |
13.11.2007., utorak
A neznam... nemam ideje za naslov...
Kad sam zakoračila u srebrna vrata, došla sam na neku livadu. Veliku, zelenu livadu sa puno cvijeća. Do mene je došla moja baka. *Ne još* uputila mi je misao. *Što? Zašto?* pitala sam. *Jako nam nedostaješ, ali još nije došlo tvoje vrijeme. Sada si u međuprostoru, još se imaš vremena vratiti. Molim te odi natrag!* Uzdahnula sam. Imala sam argumente da ostanem i da se vratim. Nisam se mogla odlučiti. *Ok, vratit ću se. Ali bi htjela i ostati! No dobro, ako ti tako kažeš... Ovaj, gdje sad idem?* *Tamo.* pokazala je prstom u jednom smjeru. Tamo je bilo jako svijetlo. Zlatno svjetlo. *Volim te, bako,* mahnula sam joj i potrčala prema zlatnom svjetlu.
***** Probudila sam se. Bila je noć. Sa moje desne strane je sjedio, točnije spavao Edward. Glava mu je pala na prsa i duboko je disao. Nisam ga htjela buditi. Nešto je mrmljao u snu. Polako sam se dignula iz kreveta i uzela štapić sa ormarića. Bešumato promrmljala sam i izašla iz bolničke sobe. Otišla sam do sobe potrebe. Trebam plašteve nevidljivosti... Trebam plašteve nevidljivosti... Trebam plašteve nevidljivosti... tri puta sam ponovila i stvorila su se vrata. Ušla sam u sobu punu plašteva. Uzela sam jedan i izašla. Hodala sam po dvorcu u nadi da ću nekoga sresti. Nekoga od prijatelja. Ali bio je jedan sat u noći. Odjednom, iza ugla sam čula korake. Provirila sam i vidjela neku curu. Skinula sam plašt. Trgnula se i uperila štapić u mene. Protego trgnula sam zglobom i čarolija se odbila. ''Joj, oprosti!'' uzviknula je. Nastavila je govoriti šaptom. ''Mislila sam da je netko drugi. Inače, ja sam Catherine La Pue. Ti si ona nova cura?'' ''Aha. Samantha Dumbledore,'' uzvratila sam. Ideš malo prošetati?'' ''Ok,'' krenule smo hodnikom, obadvije pod plaštem. Sreli smo Filcha i gospu Norris. Ja sam bacila smrdobombicu (koja se neznam kako našla u mom džepu) i on je počeo vikati i tražiti nekoga (nas =) po hodnicima. PObjegle smo, Catherine je otišla u spavaonicu, a ja natrag u bolničku sobu. Legla sam u krevet. Zaškripao je. Eddie se probudio. Pospano je protrljao oči i ugledao me. ''Dobro si?'' ''Aha. Možemo pričati sutra? Stvarno sam umorna,'' odvratila sam. Okrenula sam se na drugu stranu i zaspala. P.S. Oprostite što tako dugo čekate na post, ali stvarno neam vremena!!! I ne stignem nikome javiti za post, tako da... oprostite još jednom. pu$$a |
09.11.2007., petak
Odluka
Iz Edwardove perspektive
Sjedio sam pokraj kreveta. Ramona, Ella, Kim i Luise su upravo otišle. Još nema nikakvih poboljšanja. Kada je Martha bacila avadu na Sam, nije ju ubila, jer navodno nije imala dovoljnu želju da umre, ali je Sam u komi. Već nekoliko dana. Madame Pomfrey kaže da bi se uskoro trebala oporaviti. Ipak, osjećam se krivim. Da je nisam ostavio tamo, nebi sada bila ovdje. Sada smo mogli šetati dvorcem, ići na ručak, pa čak i pisati zadaće. Iz Samanthine perspektive Bila sam na... nebu. Bilo je bijelo i puno oblaka. Stajala sam na oblaku. Ustvari, lebdjela sam. Odjednom, sa jedne moje strane mi je netko prišao. Okrenula sam se i vidjela neku curu. Imala je plavu kosu i velike plave oči. Bila je obučena u bijeo i imala je krila. Nije ništa govorila, već me povukla za ruku. Sjela je na jedan oblak, a ja sam joj se pridružila. Pokazala je prema nebu. Tamo se stvorila slika Eddija, kako stoji pokraj mog kreveta. Ušle su cure i nešto pričale s njim. Otišle su, a Kim je kimnula glavom prema vratima. Odmahnuo je glavom. Sjedio je i primio me za ruku. Došla je madame Pomfrey i nešto mu rekla, očito ga tjerajući, a on se ustao i otišao prema vratima. Cura do mene je zamahnula krilima i primila me, i odlebdjeli smo do drugog oblaka. Od tamo, na nebu sam vidjela Svog ujaka i tetu, bake i djedove, svog psa. Svi su mi domahivali i zvali me. Smješili su se. *Čekamo te!* čula sam baku u mislima. Rukama su mi pokazivali da dođem. Pogledala sam curu koja je zamišljeno sjedila na oblaku i gledala okolo. *Sad trebaš sama odlučiti. Hoćeš li umrijeti ili se vratiti.* rekla je. Zamahnula je kosom i nestala. Sjedila sam i razmišljala. Dali da se vratim? Ili ostanem. Nije ni tu tako loše. Onda sam se sjetila slike Edwardovog tužnog lica. Nisam ga mogla ostaviti. A obitelj? Odjednom su se sipred mene stvorila vrata. Jedna srebrna i jedna zlatna. Na srebrnima je pisalo: gore. Na zlatnima: dolje. ''Oprostite...'' šapnula sam slici sa koje mi je mahala davno preminula obitelj i zakoračila u srebrna vrata... |
04.11.2007., nedjelja
Volim te...
Bol je naglo prestala. Ležala sam na kamenom podu. Martha je stajala nedaleko od mene i smijala se. ''Sada vidiš kako je to kad ti netko nanese bol!'' rekla je. ''Sada ćeš napokon vidjeti kako je to!'' ''O-oprosti. Nisam znala da ti je toliko značio. Da sam znala nikada nebi...'' ''Začepi, glupačo. Naravno da bi. Ti si zla. I to se neće promijeniti. Pa te ja trebam naučiti pameti! CRUCIO!'' Ona bol se opet vratila. Htjela sam umrijeti. Radije to, nego dalje trpjeti ovu bol. Opet je prestala. Smijala se. Luđački se smijala. ''Samantha?'' netko me dozivao. Ne, samo mi se čini. Čini se da halucinacije počinjhu kada bol postaje nesnosna. ''Samantha?'' opet. Ne... nije moguće. Prepoznala bih taj glas u pola noći. Prepoznala bih ga bilo kada. To je bio Edward. Sigurna sam u to. Martha je bila prezauzeta pričanjem sama sa sobom da bi to primjetila. *Gdje si?* shvatila sam da razgovaramo mislima. Nije bilo vremena za pitanja. *U učionici. Tamo je neki tunel. Tu je i Martha. Ona-* ''Crucio!'' prekinula me. *NE! Želim umrijeti. Ne mogu više...* *Sam? Slušaj me. Drži se još malo. Dolazimo!* Nisam stigla misliti na koga se odnosi množina. Ubrzo sam čula nečiji tihi vrisak. ''Sam!'' to je bila Luise, došla je i May, još neke cure koje nikada nisam vidjela, a iza njih svih je išao Edward. Cure su se počele boriti, dog me Eddie odvukao na stranu. Mrmljao je neke čarolije i mahao štapićem. ''Sam? Jesi li dobro? Izdrži još malo.'' Sjetila sam se one večeri kad me napao smrtonoša. Edward me isto spasio. Možda ovaj put neće uspijeti... Možda je vrijeme da umrem. ''Sam? Drži se!'' Odmahnula sam glavom. Izgubila sam svijest...
***** Probudila sam se. Još sam ležala na kamenom podu. Eddie je izgledao izbezumljeno. Držao me u naručju i tresao. Kad je vidio da sam budna, počeo se ispričavati. ''Oprosti zbog onog poljupca, stvarno nije ništa značilo. Moraš mi vjerovati. Molim te, oprosti.'' ''Nije važno.'' Rekla sam tiho. ''Eddie? Molim te pobrini se da Ella, Kim i Ramona stignu na sigurno. To mi puno znači.'' ''Naravno, i ti ćeš pripaziti.'' ''I, ovaj... znam da će zvučati isfurano i jadno, kao u onim ljubavnim filmovima, ali, volim te.'' ''Sam, nemoj to govoriti. Gle, nećeš umrijeti! Izvući ću nas sve. Crucio je grozan, ali nemože te ubiti. Sve će biti u redu. Obećajem.'' Šapnuo je i zagrlio me. ''Ok, neću umrijeti,'' rekla sam, kao da se dogovaramo dali trebamo otići na neku zabavu, ili ne. ''Neću umrijeti,'' ponavljala sam. ''Naravno da nećeš.'' Umirujuće je šapnuo. ''Da te još jednom pogodio Crucio, možda bi u-'' nije izgovorio do kraja. ''Ali ovako... ne.'' ''Idem osloboditi Ellu, Kim i Ramonu. Sad ću doći. Voim te.'' ''I ja tebe.'' ''Joj, kako je to slatko!'' Martha se zlobno smijala. ''A sada ćemo to dovršiti. Eddie, sada ćeš vidjeti kako je to kada ti oduzmu voljenu osobu!!!!'' ''NE!'' Eddie je dignuo štapić, ali prekasno. Martha je dignula štapić i viknula: AVADA KEDAVRA! Pogodio me zeleni mlaz svjetlosti... |
01.11.2007., četvrtak
...
Padala sam kroz tobogan i sve je bilo crno. Nisam ništa vidjela. ''Samantha? Dolazim!'' Čini se da je i Eddie krenuo zamnom. ''Čekaj me! Nemogu proći! Daj da objasnim! Vrati se!'' Došla sam do tla. Bila sam u nekoj... Šumi? Da, šumi. Hm... Bila mi je poznata. Bila je ispunjena maglom i... AJME! To je šuma iz sna. Znači tu negdje bi trebale biti i cure. ''Znači došla si!'' čula sam ženski glas iza sebe. Okrenula sam se. Ispred mene je stajala neka djevojka zaogrnuta tamnocrvenim plaštom. ''Ja... Tko si ti?'' ''Martha.'' jednostavno je odgovorila. To mi je ime odnekud bilo poznato. Odzvanjalo mi je u ušima. ''Oprosti, ja neznam tko si...'' odjednom sam se sjetila. Vidjela sam kako neka osoba u kapuljači hoda prema meni. ''Dosta je bilo, Martha!'' bijesno je rekla. ''M-molim?'' ništa mi nije bilo jasno. ''Ja sam Samantha. Tko je Martha? A tko si ti?'' nizala sam pitanja. ''Gledaj, Martha, možda si pobjegla jednom ali nećeš i drugi put.'' Vidjela sam da je to neki dečko od kojih 18 ili 19 godina. ''Voldemort mi je rekao da dođem po tebe. Nemožeš pobjeći gospodaru tame, Martha. NEMOŽEŠ!''(ako se ne sjećate pogledajte post koji sam napisala 19.9.2007.) ''Ti... Netko me jednom zamijenio s tobom.'' rekla sam joj. ''Da. Marco. Idiot.'' uzdahnula je. ''Gospodar tame me tražio, tojest poslao je Marca da me potraži, a on je mislio da si ti ja.'' Nisam znala šta da kažem. ''Ali ima jedna sitnica koju ti vjerojatno nisi znala o meni. Ja sam bivša Edwardova cura.'' ''Bivša? Ti si ona koju je Eddie ostavio zbog... Ali što... Zašto si me čekala tu?'' ''Nakon što si mi oduzela Eddija, mislila sam da bi ti se mogla osvetiti. Pa sam ti ulazila u snove i slala ti vizije. Onda sam otela tvoje prijateljice.'' kimnula je glavom prema jednom dijelu šume. Tamo su onesvještene ležale Ella, Kim i Ramona. Krenula sam prema njima. ''Aaa, ne. Nebi išlo. Ja sam Edwarda voljela, Samantha. Zbilja sam ga voljela. I ne želim da mi ga netko poput tebe otme. Zato ćeš platiti. Crucio Odjednom me prožela grozna bol. MIslila sam da ću umrijeti...
|
