Salomina kletva

"OPROST JE ODUSTAJANJE OD NADE DA ĆE SE PROŠLOST PROMIJENITI"

"Od živih nisam nikad bježao, s njima sam i kad je bilo najteže znao izaći na kraj, u sukobima s njima ostajao sam uvijek uspravan, okrenut naprijed, i pobjeđivao sam, možda upravo zbog te svoje zagledanosti u budućnost.

A sada... Ne mogu se nositi s pokojnicima. U susretima s njima pred sobom ne vidim ništa, samo izmaglicu i prazninu.
S njima sustiže me prošlost, a na nju se ne mogu i ne želim osloniti. " by M. Sinčić

Prošlost ne možeš zaboraviti, ali promjena ovisi od onog što sada činiš, jer na taj način utječeš na budućnost.

Kažu kabalisti :" Ako upališ samo jednu svijeću koliko tame možeš izagnati ? Koliko se na tvojoj svijeći može upaliti drugih, a da svjetlo tvog plamena ne bude umanjeno ?".

Ne mogu napisati išta što bi pariralo textu...stoga ...MUK

Iskra Tanodi


Pusti me da ti kažem
ono što sam već trebala reći.
Kad trebaš doći,bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasniš samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili možda strah,
boli.
I zato ne smijem kasniti.
Već sutra može biti kasno.
A nisam ti još rekla
kako i koliko te volim..

................................................

Kad dolazim, pitam se čekaš li me .
Bojim se da jednog dana ne otvoriš vrata.

Bojim se praznog stubišta bez mirisa,bez zvuka,
svjetla.

A nisam ti rekao:
najviše se bojim vremena koje ne čeka.

A ja kasnim.

..................................................

Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najčešća.

Bore na tvom licu i moje su.

I u tom traganju ne znam da li sam učinio sve za tebe
ljubavi moja.

JUČER je prošlost, SUTRA je mistično, DANAS je poklon.

Igra života je roller coaster, kretanje gore-dolje bez ikakve mogućnosti zaustavljanja tog kretanja. Zamislite samo koliko vremena i energije gubimo na svoje padove, a koji u većini situacija ne zahtijevaju toliko pozornosti.

Život funkcionira na način da povremeno naiđemo na neku životnu prepreku koju trebamo nadvladati. U tom trenutku mislimo kako će nam biti puno bolje kad to riješimo, kako će nam život krenuti jednim novim putem. To je istina, ali djelomična. U našem životu i dođe do prekretnice, ali ona je mala jer je i korak koji smo poduzeli da bi došli do nje mali te samo jedan od brojnih koje ćemo morati poduzeti.


Život je avantura koja zahtijeva uključenost i predanost. Od te pustolovine katkada nas dijele naši obrasci razmišljanja i osjećanja. Iz tog razloga smatramo gotovo nemogućim življenje na drugačiji način. Kad ne bi bilo tih obrazaca, ne bi bilo niti problema. Svatko od nas bi imao viziju koja bi bila savršen izraz naših težnji, potreba, sposobnosti i mogućnosti.


Život je predivan i šteta ne iskoristiti taj dar. Stvoreni smo da ga naučimo živjeti punim plućima, ako to već ne činimo. To stanje povezano je s jednom vrstom osjećaja. Taj osjećaj je osjećaj ushićenosti i uživanja u svemu – sebi, drugim ljudima, svakoj sekundi života te ogromna potreba da se to se nekim podijeli, da se to u nešto pretoči.

Taj osjećaj je iznimno snažan, ekstatičan, preplavljujući, prodoran, a ujedno tako jednostavan. Kao kad radimo nešto što nas ispunjava najviše na svijetu, samo višestruko pojačano i povećano. Ovaj osjećaj je luksuz kojeg rijetko tko osjeća ili može osjetiti. On je povezan sa vizijom – s povjerenjem da možemo ostvariti sve što želimo i o čemu smo ikada sanjali.

by-InOptimum.....famozan site

Sjećanja jedne...mene

Što vrijeme dalje odmiče, meni postaje sve jasnije da ću ovdje ostati zauvijek, u tom meni i sada nepoznatom gradu na obali mora, gdje sam se zaustavila posve slučajno. Neću moći nikada zavoljeti ove uske uličice popločene glatkim kamenom, ni slani miris mora, ni tako često slikane idile u predvečerja nekog ljeta. Uvijek se nekamo sklanjam, najčešće u sebe, u svoje predijele, tamo odakle sam došla.

I sve ove godine nisu baš bile radosne za mene, pa i one koje će stizati neće biti drugačije. A isto tako, znam dobro, da ni predjeli ni ljudi nisu više isti u mom kraju, da oni samo u meni žive, uvijek isti, bez starenja...i zato se plašim ponovnog odlaska tamo odakle sam davno otišla, plašim se poraza i očajanja


Čovjek ne može preskočiti svoju sjenu sjećanja. Sjene sjećanja nas prate od rođenja pa sve do neumitnog kraja. Čitav naš život je kazalište sjena sjećanja.

"Čest je stav: "Moja sjećanja, to sam ja." Ovaj stav se najbolje očituje kod ljudi koji dožive amneziju. Karakterizira ih osjećaj potpune dezorijentiranosti i gubljenja identiteta. Čovjek je mnogo više od svojih sjećanja, pogrešno se s njima identificirati, no isto tako on teško uspijeva izmaknuti utjecaju tih sjećanja na život, na doživljaj samoga sebe i svog mjesta u svijetu.

Vežući se za sjećanja i puštajući da ona upravljaju njegovim postupcima, čovjek se dovodi u situaciju da živi potpuno lažan, nestvaran život.Naša su sjećanja rezultat svih naših misli i djela, filtrirana kroz naša uvjerenja i percepcije. Naša sjećanja oblikuju to što jesmo, ali i obrnuto: onim što jesmo oblikujemo svoja sjećanja." InOptimum.com

nema me

danas idem omirisati rodnu grudu i dati koji centilitar krvi domaćim krvopijama....i...pojesti fiš paprikaš :))))))))))))))))))))))))

Da....ne....ne znam...

Zašto? Zašto lažemo i tako sebi stvaramo patnju? Zašto prihvaćamo da nam lažu? Ima li možda nešto jače od laži, nešto što površnoj analizi ostaje skriveno?

Tišina bez riječi, šutnja u času kad bismo trebali reći nešto bitno i istinito također je jedna vrsta laži. To je zadržavanje istine.
Ima onih koji ovakvu šutnju shvaćaju kao diskreciju, ali čak i diskrecija ima granica, a kada se one prijeđu, ona više šteti nego koristi.
Laž može poprimiti onaj vrlo poznati oblik "laži iz samilosti" ili se pak predstaviti kao prava laž, ona koja iskrivljuje, kvari i preobražava istinu, ovisno o interesima

Usuditi se i izreći svoj autentični način razmišljanja znači obavezati se pred samim sobom i pred drugima, a to zahtijeva mnogo hrabrosti. Strah od rizika se u nekim slučajevima pretvara u žalosni kukavičluk koji je, na kraju krajeva, i dalje strah.

Onaj koji mijenja mišljenje prema vjetrovima mode trpi paničan strah od gubitka poštovanja svoje okoline. Razlikovati se od ostalih, podržavati istinu koju drugi skrivaju, iskrivljuju ili ignoriraju, znači biti izdvojen kao crna ovca... A to zahtijeva mnogo hrabrosti. Najlakše je sakriti se ispod zajedničkog pokrova općeprihvaćene laži i biti dio grupe koja se kroz takvo savezništvo osjeća jačom.

Onaj koji prikriva svoje osjećaje i misli, boji se pokazati onakvim kakav jest, bilo zato što se boji upoznati sebe ili stoga što ne želi da ga drugi vide razotkrivenog iznutra, a to je identično priznavanju svoje vlastite bespomoćnosti. Ništa nije strašnije od podnošenja omalovažavanja onih koji se okupljaju oko pomodnih vrijednosti i koji na razne načine uspijevaju uništiti sve ono što nosi čist i iskren lik.

Teza je jednostavna: ako svi lažemo o istim stvarima, laž će prestati biti laž i pretvorit će se u stvarnost.

Laž u sebi sadrži sve strahove zajedno: strah od samoga sebe, od ljudi, od života i životnih okolnosti, od situacija s kojima se moramo suočiti kako bismo ih pobijedili. Laganje je oblik himbe u kojem se stvari pokušavaju vidjeti drugačijima no što jesu i to zbog osobne koristi: ako ne mogu promijeniti ono zbog čega patim - ili to ne znam učiniti - obojit ću to drugom bojom i zamisliti da sam to već promijenio.

Ima li zlobe u ovim lažima? Ili samo straha? I naša pretpostavka kako drugi ljudi nemaju zašto posumnjati u našu prijevaru, nije li to zapravo omalovažavanje razuma i inteligencije drugih ljudi?
-by Delia Steinberg Guzmán

Alba avis

"U vrijeme u kojem živimo više nema ni govora o nekakvim "pradavnim"ljudskim vrlinama, kojima su se nekad dičili naši roditelji, djedovi i bake. Umjesto poštenja i čovječnosti, u prvi su plan izbili laž, licemjerje, podmetanje drugima da bi se opravdala vlastita glupost i nesposobnost. I ne samo to.

Današnji su "suvremeni" brakovi prepuni flertova i preljuba svih profila, nedostatka duhovne i ine povezanosti, odnosi su sve zahlađeniji, a partneri sve otuđeniji. Što je još žalosnije, sve se svodi pod isti nazivnik- nedostatak vremena.
Najveći problem otuđenja partnera do te mjere da nam se čini da ćemo poludjeti od silne želje da prodremo u njegovu nutrinu. I k tome se još zapitkujemo zašto nam se ne želi povjeriti, što on to taji pred nama!
I već unaprijed optužujemo za nešto što uopće ne mora odgovarati istini. Odmah pred sobom imamo stotinu pitanja bez odgovora. Crv sumnje nam ne da disati, zamaramo sami sebe, a nerijetko i njega, sa nepotrebnim glupostima. Takve svoje postupke opravdavamo time što mora da je nešto strašno, kad nam ne želi reći. Tada ga brže bolje ispitujemo kao u optuženičkoj klupi, ne bi li iz njega izvukli barem neke naznake problema, koji nam ne može povjeriti.
A partner da barem malo zadovolji našu znatiželju, brže bolje izmišlja neke "dogodovštine" kako bi nas odvratio od problema. Stvar je na nama, hoćemo li osjetiti je li riječ o sitnoj ili krupnoj laži.

Gospodar cijele situacije smo zapravo mi sami i naš stav prema "vrsti" laži i načinu "opraštanja". Obično se na neke sitnice ni ne treba previše osvrtati, jer kako su došle , tako će i proći. No stvar je sasvim drugačija u slučaju krupnijih "grijehova", koje naš partner ljubomorno čuva u svojoj glavi, ne želeći nas time povrijediti ili izazvati. Misleći valjda da smo prekrhke da pogledamo istini u oči ili želeći zadržati prvotni dojam o njihovoj važnosti u našem životu.

Problem na kraju krajeva i nije naš, nego njihov. Dakle, u svakom će slučaju deblji kraj izvući upravo oni ikoji uporno lažu, gdje god stignu i toliko su vješti u tome, da lavinom laži u stvari zavaravaju sami sebe. Nije zaludu ona stara- nisi ti lagao meni, nego sebi, ali moraš biti spreman preuzeti odgovornost kad "Tvoj grijeh dođe na naplatu". "
-DZPP Čakovec -

& Ambis &

"Duša mi je iscjeđena od prividnih andjela i ostavljena da se suši tu na zemlji, prazna duša, ali vidite to je moja duša i volim je. Čovjek tako lako klone, suviše lako i tako često.

Moram proživjeti svoj život, govorio sam sebi tražeći utjehu u bilo čemu. Ne mogu ga izbjeći baš tako lako, baš kao što ni vjetar ne može izbjeći grane o koje se umorno vješa, lomi ih i diže, ali i dalje puše i bori se, ponekad sam sa sobom, ali bori se...

Želim napisati pjesmu o usamljenosti, ali ništa mi ne pada na pamet i papir vječno ostaje prazan i usamljen baš kao što sam i ja bez ijednog slova na sebi.

Šarali su po meni, pisali bajke i ispisali ih do kraja, bar kako oni to misle, zgužvali me i bacili što dalje lagajući na taj način dalje samo sebe." by komodorac


Tomislav Budak kaže da je duša jedna vrsta savršene matrice koja omogućuje vrednovanje našeg života u skladu s uzorom koji se nalazi u nama, a ne izvan nas.

"Niti je naše tijelo drvo spoznaje,
niti je duša ogledalo istine.

Kad je sve što postoji samo praznina,
na što će se prašina nahvatati?"-Hui Neng -

I za kraj ostavljam ulomak iz priče M.Popovića "Saputnik"


Riječ ”sreća” pokrene mu ruku ka unutrašnjem džepu, ali u bočici su gotovo iscrpljene zalihe snage.

”Traženje sreće?” upade Suputnik. ”Recept za nju je u nama samima. Spomenuo si nesretne, prognane. I moja je duša krvarila. Dugo. I predugo. Jer, bio sam jedan od njih. Žudio sam za srušenim domom, za onim na što sam poslije imao samo fiktivno pravo; boljelo me za izgubljenim ognjištem, za imovinom koja – zbog drugih, protjeranih iz svoga doma (i koji u mojoj ruševini nalaze utočište) možda nikada više neće biti moja imovina. Ipak, svoj status danas ne bih mijenjao. I mnogima bih ga podastirao kao rješenje koje nema alternative za sretan život”, ubjedljiv je Suputnik.

”Status? Sretan život? A lutaš za domom, za smislom? Ti apstrahiraš.”

”Duhovni status...! kada sva lutanja prestaju...!

Postojalo je jedno vrijeme kad sam tražio sebe, tražio snagu za prihvatanje datosti kao jedinog realiteta u kom se mora opstati. To moranje je izviralo iz snage procesa unutrašnje organizacije, integracije i jačanja duševnih mehanizama pomoću kojih se u sebi amortizira, ublažava, otapa tragičnost svijeta – kako subjektivnog, tako i objektivnog.
Svi ti putevi, što se mene tiče, danas pripadaju prošlosti. Jer sam našao sebe!

Moja deviza je: uranjati u značenje unutrašnjih glasova. Spokoji su u njima. Silaziti u vedre širine. Smjerokazi neistraženih, beskrajnih vrtova duha su u njima. Predavati se ozračjima ljepote koju obično gutaju površne bujice sivila, tjeskobe, bezizlazi...

Zar osim materijalnih vrijednosti koje zapravo nisu bogatstvo u punom smislu riječi, nema i ono drugo – duhovno? Tu. U duši. A ono je neuporedivo veće. Problem civilizacije uopće sastoji se u tome što se čovjek otuđio od sebe, izgubio se, raspršio se u sferi duha. Tražeći sreću samo u spoljnom svijetu, on je ne može naći u svoj njenoj punini. Posebice danas. Ljudska će duša na takvim putevima uvijek lutati i biti prazna i pusta, zatvorena u svoju sagu o snovima.”