"Ako želiš čovjeka dignuti iz blata i prljavštine, nije dovoljno da stojiš na vrhu, rukom sežeš u dubinu i ponudiš mu pomoć. I sam moraš napraviti put do dna, do blata i prljavštine. Tada ga primi sa snažnim rukama i povuci njega i sebe na svjetlo." (hasidska priča)
Liječnica sam. Svojedobno me u ordinaciji posjetio muškarac, koji bijaše obolio od raka kostiju. Da bi mu spasili život, u kuku su mu odrezali nogu.
Kad sam ga počela liječiti, imao je dvadeset četiri godine. Bio je vrlo ljutit muškarac, ogorčen na svoju sudbinu. Njegovao je u sebi osjećaj nepravednosti, osjećao duboko neprijateljstvo prema svim zdravim ljudima budući da mu se činilo nepoštenim to što je tako rano u žiovtu trebao doživjeti toliki gubitak.
Bavila sam se tim muškarcem i zajedno s njime probijala kroz žalost i bijes; pritom sam upotrebljavala slikanje, izražavanje u metaforama i psihoterapiju. Nakon više od dvije godine intenzivnog rada došlo je do vidljivog poboljšanja. Počeo je "dolaziti k sebi". Kasnije je počeo posjećivati druge ljude koji su doživjeli tjelesne gubitke i pričati mi čudesne priče o izlječenjima.
Jednom je posjetio mladu ženu, približno njegovih godina. U Palu Altu je bilo vruće i bio je obučen u kratke hlače tako da se, kad je ušao u njezinu sobu, dobro vidjela njegova umjetna noga. Žena koja je, zbog gubitke obiju dojki, bila vrlo utučena nije ga ni pogledala. Da bi je makar malo razvedrile, medicinske sestre su upalile radio. Budući da je jako želio privući njezinu pozornost, skinuo je umjetnu nogu i na jednoj nozi počeo plesati po sobi i u ritmu glazbe pucketati prstima. Zabezeknuto ga je pogledala te potom prasnula u smijeh i rekla: "Čovječe, ako ti možeš plesati, i ja mogu pjevati."
Godinu dana nakon tog događaja sjeli smo da bismo ocijenili naš dotadašnji rad. Pričao mi je što je za nj važno i potom sam mu ja objasnila što je važno u našem procesu. Dok smo ocjenjivali dvije godine našeg zajedničkog rada, otvorila sam njegovu kartoteku i otvorila brojne crteže iz ranog razdoblja terapije. Pogledao ih je i rekao: "Oh, pogledajte ovaj." Pokazao mi je jedan od prvih crteža. Tada sam mu bila predložila da nariše svoje tijelo. Narisao je vazu, kroz koju je išla duboka crna pukotina. Bila je to slika njegova tijela; uzeo je bio crnu bojicu i nekoliko puta narisao pukotinu koja je išla kroz vazu. Pritom je bijesno škripao zubima. Za nj je to bilo vrlo bolno, budući da je mislio da ta vaza nikada više neće biti neoštećena i da nikada više u njoj neće moći držati vodu.
Sada, godine poslije toga, vratio se crtežu i rekao: "Oh, ovaj nije dovršen." Izabrao je žutu boju i prstom pokazao na raspuklinu: "Pogledajte ovdje - ovdje gdje je polomljena - upravo kroz tu pukotinu dolazi svjetlost." Potom je žutom bojom narisao svjetlost kako se prelijeva kroz pukotinu u njegovu tijelu. Oštećena nas mjesta čine snažnima.
(Rachel Naomi Remen)
C/P Branka Jakelić
Post je objavljen 15.07.2006. u 07:09 sati.