Sjećanja jedne...mene
Što vrijeme dalje odmiče, meni postaje sve jasnije da ću ovdje ostati zauvijek, u tom meni i sada nepoznatom gradu na obali mora, gdje sam se zaustavila posve slučajno. Neću moći nikada zavoljeti ove uske uličice popločene glatkim kamenom, ni slani miris mora, ni tako često slikane idile u predvečerja nekog ljeta. Uvijek se nekamo sklanjam, najčešće u sebe, u svoje predijele, tamo odakle sam došla.
I sve ove godine nisu baš bile radosne za mene, pa i one koje će stizati neće biti drugačije. A isto tako, znam dobro, da ni predjeli ni ljudi nisu više isti u mom kraju, da oni samo u meni žive, uvijek isti, bez starenja...i zato se plašim ponovnog odlaska tamo odakle sam davno otišla, plašim se poraza i očajanja
Čovjek ne može preskočiti svoju sjenu sjećanja. Sjene sjećanja nas prate od rođenja pa sve do neumitnog kraja. Čitav naš život je kazalište sjena sjećanja.
"Čest je stav: "Moja sjećanja, to sam ja." Ovaj stav se najbolje očituje kod ljudi koji dožive amneziju. Karakterizira ih osjećaj potpune dezorijentiranosti i gubljenja identiteta. Čovjek je mnogo više od svojih sjećanja, pogrešno se s njima identificirati, no isto tako on teško uspijeva izmaknuti utjecaju tih sjećanja na život, na doživljaj samoga sebe i svog mjesta u svijetu.
Vežući se za sjećanja i puštajući da ona upravljaju njegovim postupcima, čovjek se dovodi u situaciju da živi potpuno lažan, nestvaran život.Naša su sjećanja rezultat svih naših misli i djela, filtrirana kroz naša uvjerenja i percepcije. Naša sjećanja oblikuju to što jesmo, ali i obrnuto: onim što jesmo oblikujemo svoja sjećanja." InOptimum.com
08.07.2006. u 07:47 | K | 8 | P | # | ^
