Avenija užasa

Kad mrtvi fazani lete

Sad zvijezde čudno sjaje, vrte se u krug, prelijevaju jedna preko druge... Sad zvijezde padaju pred mojim očima, u čudnoj sumglici. Vrte se, i vrte, i vrte, i nestaju... Nije to od alkohola. Nije to od dima. Nije krivo more. Sve je to od mene, od boli, od uspomena... Sad kad se sve vratilo na ono što je bilo, pitam se što mi je trebalo to sve, što mi je trebao taj smijeh, što mi je trebala ta sreća kad se sad osjećam samo još gore... A ti me, dragi prijatelju, pitaš kako sam. Smijem se... Zar ne vidiš, pitam te. Ali ne vidiš, ne, ne vidiš...
Dodir usana, oznojena tijela, daleko od ljubavi... Kao ti i ja.

***

Sad ponovno se sve vratilo na isto. Na onu staru dosadnu melankoliju, na onu istu kolotečinu. Noći su duge, dani su sivi, sve se ponovno vrti u krug. To me čini nervoznom, živčanom, vičem na ljude na koje ne bih trebala, temperatura mi skače, tijelo se bori upinjući se posljednjim snagama. Ja gorim, gorim iznutra, izvana. Trudim se prikriti, čak ponekad mislim i da uspijevam. Ali ponekad glas prepukne, sva sreća, nitko to ne čuje. Ponovno ova kolotečina me ubija. Sve je potpuno jednako. Svaki dan, od ranog ustajanja ujutro do kasnog lijeganja navečer. Sve je potpuno isto. Ne postoji ono nešto čemu se mogu nadati, nešto novo što mogu očekivati. Sve je ponovno dosadna melankolija koja me užasava. Sve je tako mrtvo, trulo, gnjilo iznutra. Trudim se to promijeniti. Trudim se biti jača, veselija, bolja. I s jedne strane jesam. Osjećam se dobro, osjećam se ispunjeno, a s druge strane osjećam se... tako jadno. Kao da postoje dva svijeta. Jedan ovamo i jedan tamo. U ovom sam super, u onom sam ništa. Bijedna. Mrtva. Dosadna. Nitko. Gdje sam tu „ja“??
Nije sve tako sivo...
Čudno je. Ponekad se tako smijem, tako iskreno, tako ispunjeno. Hvala vam na tome. Ponekad se smijem tako lažno, nesigurno, mrtvo. Mrzim vas zbog tog. Jesam li morala ponovno pasti?? Sad osjećam svoj dah u vjetru. I on je tako vrel, tako opipan, tako živ... Kako može biti tako živ kad sam ja sva mrtva?? Bila sam ustala, osjetila sam sreću. Ne smijem više voljeti. Ne, ne smijem. Ne smijem više osjetiti sreću. Jer sljedeći put kad ju izgubim možda bi moglo biti i gore. Ne znam hoću li sljedeći put moći ustati. Ni sada još nisam na nogama. Tek na koljenima molim.
Bring me to life...
Zar je sve moralo baš biti ovako? Zar sam morala ponovno umrijeti s tvojom očima u mislima, tvojim imenom na usnama, tobom u krvi? A moglo je biti drugačije... I sad kad ponovno čujem tvoje ime, kad ponovno te vidim zašto očekujete da mi bude dobro? Kad iznutra sve vrišti, i moli... Bez tebe, bez tebe. Mogu li to?
What's my problem?? It's just... There is something under my skin. Oh, yes, my blood... You are still in it....
Jednom me netko nazvao njegovim anđelom... A što se događa kad anđeli zaplaču??

***

Još malo i ljeto.. Odbrojavam dane. Doslovno. Dosta mi je više ove škole. Preumorna sam. Dosta mi je ustajanja, busa, ocjena, ispitivanja... Ja samo želim plesati, i izlaziti, i tulumariti, i dobro se provoditi... Dosta mi je stalno biti zarobljena, dosta mi je stalno razmišljati... Samo želim plesati, dugo, dugo, dugo....
Ja nisam lutka za bal, ja sam cura za ples....
Evo samo da pozzam: Monu, Luciju, Ifu...ljubim puno....
Ninu, Mare, Peru, Allu, Jurka....

24.05.2008. u 21:00 | Ja bi josh.. (6) | Print | # | ^

'Ko je kriv

Jednom, u mrkloj noći, sjetit će se vjetar da treba grane povijati, sjetit će se zvijezde da trebaju sjati, sjetit će se mjesec da treba osvjetljavati put nepoznatom strancu, sjetiti će se kiša da treba padati, sjetit će se sunce da treba sjati, sjetit će se duga da se treba pojaviti, sjetit će se djevojka da treba živjeti... Jednom, ali ne sada. Ne sada, za mene. Ponovno pišem crne rečenice, a obećala sam da neću. Oprostite mi. Oprostite mi što prljam ovaj bijeli papir, oprostite mi što se još uvijek sjećam, oprostite mi što se usuđujem dotaći vas za ruku, zamoliti vas, oprostite mi. Nisam sposobna, ne razabirem više stvari jasno. Oprostite mi što sam ponovno mračna. Ali posivjele su zvijezde, sunčeve zrake su se skrile za oblake. Ponovno sam ostala u sjeni. Sve što mi ostaje su sjećanja, prekrasna, topla, mila... Skupljam ih, prebirem. Samo ona ostaju kad srce i glava se bore, kad ponos i suze se ruše, kad s neba padaju zvijezde... Al vjeruj nema života od sjećanja, a dala bih milijardu dolara za samo jedan seknud tvoga poljupca... Sve što je lijepo kratko traje, a meni ponovno ostaje moja Avenija užasa...

***

Ne znam što se dogodilo te noći, tog dana, tog trena. Ne znam. Ne razumijem. Ne kajem se. Nije mi žao, niti za jedan trenutak. Ne žalim. One proklete pjesme i sada sviraju, oni prekrasni trenuci i sada ostaju. Trenutno mi je samo sebe žao. Ali neka, naučila sam. I ja sam jednu lekciju savladala. Imala sam pravo. Zašto nikada sebe ne slušam?
Ponekad imam osjećaj da je ovo moja kazna. Znam da zvuči smiješno, ali možda je i istina. Jer ja sam toliko puta hladno ostavljala, hladnokrvna kučka. A sada... Bilo je i vrijeme. Samo sam čekala kad će se to dogoditi. Ja ću preživjeti. Ne brinite za mene. Toliko sam puta ostavljala, valjda je jednom došlo vrijeme i da moje srce proplače. Samo srce, oči suzama ne daju da teku. Nije ponos uništito sve. Jer ja sam svoj ponos pogazila. Ne mogu vjerovati ni sada da sam to učinila, ali jesam. I dostojanstvo i ponos koji mi je veći od Kineskog zida, sve sam bacila k vragu. Nisam trebala. Sada mi je žao. Naučila sam. K vragu i sve, nikada više svoj ponos neću tako lako uništiti. Nitko to ne zaslužuje.
Ali ponekad se zapitam, jesi li lagao? Meni, njoj? Koliko istine ima u tvojim riječima? Nisam ja mala naivna curica, shvaćam. Ali zar ti ni malo nije žao? Zar ne osjetiš još ponekad... Ne, neću to reći. Neću to pitati, previše očekivati. Nisi kriv, nisam kriva, nije krivo nebo... Ponekad se zapitam što se to uplelo? Ne vjerujem u sudbinu, sli imam osjećaj da je ona ovdje uplela svoje prste. Kao da je nesretnica željela ovako mi napakostiti. Kao da je samo puhnula studenim dahom, donijela mi kristaliće leda i zatim otišla, zlobnica, nestala netragom u sjeni i ostavila me da se ponovno borim sama, da ponovno donosim odluke.
Samo sebe žalim. Zašto sam bila tako... Tako glupa?! Zar nisam vidjela ono što mi je pred očima? Zar sve je bila samo laž? Ja sam okrenula drugu stranu, neću o tebi više razmišljati. Što bi bilo da je bilo...?!
Ali možda jednom, kada puhnu drukčiji vjetrovi, kada se nebo drukčije odluči možda poželiš da te moje ruke grle, da te moj dah još uvijek grije, možda ću ti tada nedostajati. Možda jednom... Za sada znam, ja za tebe više ne postojim. Ja nisam lagala. Ovo jest zbogom.

***

Ponovno se vraćaš, maleno moje. Ponovno me sjećaš. U snovima, u sjećanjima... Ponovno si tu. Ne brini, moj anđele, čuvam te u grudima. Ti si dio mene. Snovi su mi mutni, ali svaki od njih nosi tvoje ime. Ponovno mi govoriš koliko je život lijep, koliko se za njega treba boriti, kako se mnogo treba smijati, kako malo plakati i tugovati. Ponovno mi daješ ljude kojima pružam ruke. Ponovno si uz mene, maleno moje. Spominjem te u molitvama, tvoje ime još uvijek živi na mojim usnama. Ne brini, doći ću ti opet. Ostani tu, na mojim ramenima. Reci mi kamo da skrenem, kojim putem treba poći. Čuvaj me. Volim te, moj najljepši anđele.

***

Što ima kod mene novog?!
Ne znam. Ništa, svašta, nešto... Krizma je prošla, to je bilo dobro. Prvi maj je prošo, i to je bilo doro. Ipak, cure, kad se sve skupa zbroji, nije nama bilo tako loše. Dobro smo se nas 4 provele...:) Škola je jednako naporna, subotom vani, preko tjedna kafice. I tako... počela sam shvaćati da sam u jako lošoj kondiciji, pa bi se mogla početi baviti nekim trčanjem ili nečim sportskim, a ne samo visiti za knjigom ili na kavama.
Ovim putem pozdravljam Monu, Luciju i Ifu.... Fantastična četvorka. Hehehe... B.F.F.E.S.T.
Ev da još neke ljude izpozdravljam: Ninu, Mare, Peru, Allu, Jopu, moju seku, Đeny i sebe, naravno...Ma kakvi, nisam ja umišljena.... Ljubim vas sve...