Avenija užasa

Tisuću bijelih ruža

Za mog bratića, Deana Vidovića.
8.3.1989.-17.12.2007.

Kad sam doznala da si zauvijek zaspao tim dugim, dugim snom srce je prestalo kucati. Stalo je i pričekalo trenutak, ili dva dok se nisam trgnula, dok nisam shvatila što mi govore, dok suze nisu potekle... Bez riječi, bez jecaja, bez uzdaha suze su tekle... Kao da je noć pala, kao da je pomrčina, kao da sunce više nikada neće sjati. Tog crnog ponedjeljka, ništa mi više na svijetu nije bilo važno, nije bilo sveto, ništa nije imalo smisla, ništa više nije ostalo. Samo tvoje ime, samo ono je bilo tu. I bolna, bolna sjećanja. Za Božić si trebao doći kući, u Našice, tada sam te trebala vidjeti, tada smo trebali pričati, smijati se kao nekad prije. A sada... sada znam da te više nikada neću vidjeti. Još uvijek ne mogu vjerovati da nisi tu. Samo 18 godina si živio, premalo ti je Bog dao. Toliko toga je ostalo što si mogao učiniti, reći. Tisuću neizgovorenih riječi, tisuću toplih zagrljaja, tisuću dobrih djela. Sve si ti to mogao učiniti. Bože, zašto baš od svih ljudi si odabrao njega?! Njega, koji je volio život i koji je živio život. Zašto, Bože, baš njega? Toliko srca je ostalo slomljeno, prepuklo, toliko suza je isplakano... Ali, znam, Bože, i ti kraj sebe želiš samo one najbolje. Deane, još uvijek se sjećam svega onog što smo prošli zajedno. Kartanja, igranja stolnog nogometa, prve, glednaja Manchestera i Chelsea na crno-bijelom TV-u, kad sam zaspala u autu pa ste me budili neka 3 sata... Sve te lijepe uspomene... Čak i onda kad sam njih dvoje živcirala ti si svejedno htio igrati belu sa mnom, sa smiješkom si trpio moje neznanje i moje gluposti. Još uvijek ne vjerujem da te nema, da više nisi tu. Da te više nikada neću vidjeti... A sada ova naša zemlja slavonska pokriva tvoj tihi dom. Tisuće bijelih ruža i zapaljenih svijeća. Samo to gori u mojim mislima. Još uvijek u mom mobitelu tvoj broj telefona je upisan pod ime „Brat“. Kako život može biti tako okrutan?! On uvijek uzima ono što najviše voliš... Tebe su mnogi voljeli, i ništa više neće biti isto bez tebe. No tješim se jer znam da si ti sada s nama, da si tu pokraj nas, da nas paziš. Tješim se što znam da si gore, u raju, i da ti je lijepo. Da ti je napokon lijepo, nakon tih dugih mjeseci patnje u tvojoj bolesti. Sada znam da si ti gore, u raju. Ti si sada nebeski anđeo. Slatko spavaj, braco moj.

***

Jednom rajskom anđelu

Tisuću svijeća danas je gorjelo,
Tisuću bijelih ruža na tvom uzglavlju.
Otišao si
I za sobom ostavio tisuću slomljenih srca
I mnoštvo, mnoštvo isplakanih suza.
Danas
Pozdravili smo se s tobom
Po posljednji put.
Nikada više nećeš uveseljavati naše dane,
Nikada više se s tobom neću
Smijati, kartati, igrati nogomet.
Nikada te više, braco, neću vidjeti.
Otišao si, prerano,
Ostalo je tako mnogo toga što si mogao
Reći, učiniti.
Tisuću neizgovorenih riječi ostalo je.
No anđeli
Ne mogu živjeti s ljudima na zemlji.
Bože,
Poslao si nam svoga Sina
No zauzvrat od nas uzimaš jednog anđela.
I ti, Bože, uzimaš k sebi samo najbolje.
Na nebu zasjalo je svijetlo.
To je jedna zvijezda pala
I jedan život ugasio se.
Na nebu svjetlu sja.
To anđeli, s pjesmom na usnama,
Primaju novog anđeličića u svoj sveti zbor.
Braco,
Tješi me to što si ti sada gore, u raju.
Što paziš na nas koji te volimo
I koji tugujemo za tobom.
Naši životi nisu nam dani,
Bog nam ih je samo posudio,
A mi ih moramo iskoristit
Na najbolji mogući način.
Ti si to učinio.
Zauvijek ćeš biti dio naših života.
I ti, anđele, nikada nećeš umrijeti.
Živjet ćeš u nama
I kao dio naših uspomena.
Gore, u raju, anđeli se sada raduju
Jer ti si s njima.
Tisuću zapaljenih svijeća večeras će sjati
i tisuća srca molit će za tebe.
Anđelčiću,
Kako je tamo gore, u raju?

20.12.2007. u 22:36 | Ja bi josh.. (25) | Print | # | ^

Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas

Ima jedna duga cesta... I svatko mora njome proći. I svatko o njoj sam odlučuje. Sudbina ne postoji da te spriječi. Sitsni šake, pretrpi, drugačije ne možeš pobijediti. Ima jedna duga cesta... Sve na njoj je samo tvoje. Sve koje sretneš, sve koje ostaviš, sve što vidiš, sve što primjetiš, sve je to tvoje. Samo i jedno tvoje. No, sve to jednom prolazi. Sati, dani, mjeseci, godine... I teče, i prolazi, i nestaje.... Samo ti ostaješ. Ona je put ljepote, cesta savršenstva, bulevar veličanstvenosti.... No što ako.... Što ako je ona Avenija užasa?

***

Najgori način da saznaš koliko ti nešto znači je da ga izubiš. Ja sam to spoznala na najgori mogući način. Kad izgubiš prijatelje. Drago mi je da je sada taj užasan osjećaj iza mene. I nadam se da se više nikada, nikada neće vratiti. A opet neke ljude gubiš iz odanosti prema drugima. Kad se nađeš između dvije vatre najbolje je nestati, ne prikloniti se niti jednoj, no onda se opet postvalja pitanje: što će te grijati ako odeš od njih? Prijateljstvo je, kao i ljubav, krhka stvar. Ne smiješ ju primiti ni previše snažno ni previše slabo, da ih ne izgubiš. Jednostavno mi je užasno stalno biti neutralna, truditi se šutiti, biti dobra, čini mi se kao da ne dišem. Kao da držim dah, dok ne eksplodiram. Zašto ne mogu reći ko sam ja? Ovo je moje ime, drago mi je. Ne sviđa ti se? Pa, žao mi je zbog toga.
Ovo sam ja. Ovo je moje ime.

***

SAMOĆI

Sklapam oči.
Glavu polažem u ruke,
Umorne.
Izgledaju tako staro
I izborano,
A nije mnogo godina prošlo...
Svijetlo lampe razbija tamu.
Pjesma bubnja mi u ušima.
U glavi
Tisuću misli kola.
Kad bih barem mogla da se smirim
Da vidim crnilo
I zvijezde.
Da ne mislim ni o čemu,
O brizi, tuzi, samoći,
Njemu.
Ah, tinejdžerske brige,
To je lako.
Ali danas sam to
A sutra sam već
Tko zna tko.
Zašto nikad ne mogu biti ja?
Samo ja?!
Spuštam knjigu,
Dosta mi je.
Vani mjesec sja,
Da sam barem vani
I ja.
Da sam zvijezda,
Mjesec,
Vlat trave,
Bilo bi puno lakše.
...Ego sum...
Kucam ti.
To sam ja.
Ja sam.
Nitko drugi.
Jesam dobrodošla?
Vjerojatno ne.
... Ego sum...
Kucam ti.
To sam ja.
Jesam li dobrodošla?
Prihvati me kad već nitko drugi neće.
Ne?
...Ego sum...
Ti me prihvaćaš, zar ne?
ti si mi jedini prijatelj.
Ti me jedina primaš
Kad pokucam na tvoja vrata.
Ti si moja sestrica, zar ne,
Samoćo?
***

Ako je ljubav ovo što ja osjećam, onda ne želim voljeti. Ne, nikada više. Kako ne ludjeti kad me pogleda? Sjedi s njom, gleda u nju. Poljubi ju subotom, drži ruku preko njezinog ramena. Sjeda ispred mene, okrene se i pogleda me. Što mi želiš reći? Što skrivaju tvoje oči, tvoje misli? Da mi je samo znati što misliš. Mrziš li me, voliš li me? Što želiš od mene? Sve ću ti dati, samo mi reci riječ. Volim te, znaš li to? Ne znaš, zar ne? I mislila sam. Ne voliš me, zar ne? I mislila sam.
Zašto bi me volio? Ja nisam ona, ona je lijepa, zgodna, duhovita, ona je savršena... Ja sam... Samo ja. Ništa od toga što je ona. Zašto ne bi bio s njom? Ona je moja prijateljica. Ona može imati koga god želi. Zašto baš njega? Zašto?
Nije važno, netko ima više sreće u životu, netko manje, netko je nema uopće.
Nije važno, ja ću preživjeti. Nije mi prvi put.

***
Suze teku niz lice. Moj život tone. Zar se sve može srušiti u jednom trenutku? Škola, prijatelji, obitelj, ljubav... ničeg više nema. Ostalo je samo njegovo ime. Moju bol nitko ne može spoznati. A i korito Dunava izvrnula bih da mogu, da ga vratim, da ga ponovno vidim. Da mogu postaviti Bogu to pitanje: Zašto? Zašto si ga morao uzeti? Zašto baš sad kad cijeli svijet čeka Božić, kad je sve ovako sveto i blaženo. Kad je sve u snijeg, bjelinu, ljubav i dobrotu zavijeno?! Zašto baš sad kad svijetle lampice, kad anđeli pjevaju svete pjesme? Zašto? Znam, Bože, poslao si nam svoga Sina, no zauzvrat od nas uzimaš jednog anđela. Samo još taj jedan anđeo ti nedostaje u tom tvom svetom nebeskom zboru. Tog anđela nama si uzeo. On je sad s tobom gore, u raju, a mi bolujemo. Mi plačemo i suze lijemo, no ništa neće uspjeti našu bol utišati. Srce boli, zebe, vrišti, neće se moći smiriti. Tisuću želja srce je imalo, samo je jedna ostala. No tu mi nitko nikada neće moći ispuniti. Da si tu... Jučer pala je jedna zvijezda i jedan život je ugasnuo. Ti više nisi s nama. Ti si prešao cestom vječnosti. Tebe je Bog primio u naručje, ti si sada njegov anđeo. Kako je tamo gore, u raju, anđeličiću? Izgovorit ću tvoje ime, tiho. Vjetar će ga ponjeti u nebeske visine, lebdjet će nad nama tvoje ime kao jesenski list. Godine će prolaziti, isprazne i duge, no uspomena na tebe buktit će u našim srcima. Ti ćeš biti u nama i s nama, iako te nećemo vidjeti, uspomena i ti u nama ćeš gorjeti. I bit će nam bolje...

p.s. Ovaj zadnji dio posta posvećen je mom bratiću koji je usnuo zauvijek jučer u 15:05h. Ne, nisam dobro. I možda nikada neću biti. Možda vam ove slike najbolje govore kako se osjećam.