Nocas se rastaju prijatelji...
Je li to istina, ili samo laž, zabluda, ponovno prevara?! Zar je moguće da je ljubav to što osjećam? Ne, ne smijem se nadati previše, ne, ne smijem. Jer ne mogu si dopustiti… Ako je opet sve samo laž, to će me slomiti… Nisam dovoljno jaka za ponovno, past ću, nisam dovoljno jaka za dno… Ne smijem dopustiti da ponovno ispadnem mala naivna djevojčica. Jer previše vjerujem ljudima. A na kraju samo ja ispaštam. I sada, više ne znam što je pravo, a što krivo. Što je istina, a što laž… Vjerujem u ono dobro u njima, i zato im dajem i govorim i na kraju… Ostaje samo nada da nekada netko… Anđele, jesi li to možda ti?
***
Hehehe, ponovno ste mi rekli da sam mračna. Ali u zadnje vrijeme nisam, veoma sam sretna. Ne znam je li to moguće. A ne smijem se previše nadati. Ne, ne smijem. Stvarno sam sretna. I to zahvaljujući Moniki. Monche moje, puno ti hvala. Hvala ti što si bila sa mnom, što si pričala sa mnom, hvala ti za sve, hvala ti što si došla, hvala ti za njega, za sve ti puno hvala… I naći ćemo mi već nekog… Šta bi ja bez tebe??
***
Monika me podsjetila na jednu temu. Rekla mi je da bih mogla o njoj pisati u ovom postu (komentari prošlog posta).Paaaaa evo gac… Jeste li ikada sjedili naslonjeni na hladan zid, a oko vas tama, ruke su vam sklopljene, glava položena na njih, a oči zaklopljene?! Jeste li ikada sjedili u tami i razmišljali o zvijezdama?! Koliko mnogo ih ima, koliko mnogo tisuća, milijuna, bezbroj malenih sićušnih zvjezdica gore na plavom nebu?! Kako su male i sitne, kako onako prekrasno sjaje, pa ipak svaka od njih ima točno njima određeno mjesto. I one iako, naizgled tako sićušne, i one iako ih ima tako mnogo u tom velikom svemiru, imaju točno određeno mjesto. Pa kad bi i svaka od njih promijenila svoje mjesto, mnogo toga bi bilo drugačije. I svaka od tih malenih sjajnih krijesnica točno pripada tom vremenu i tom mjestu.
A jeste li ikada sjedili oslonjeni na zid, u tamnoj sobi, sklopljenih ruku, glave položene u krilo, sklopljenih očiju i razmišljali kako ne pripadate ovom svijetu?! Sigurna sam da jeste… Možda ne pripadate ovom vremenu, ovom okružju, ovim ljudima… Možda ste potpuno drugačiji od njih… Somewhere I belong… Ali, hajde probajte zamisliti… Koliko stvari se moralo urotiti da bi vi bili ovdje, sada… Zamislite koliko želja, koliko misli, koliko ljudi, koliko osjećaja, koliko mjesta, koliko ruku pruženih, koliko suza, koliko osmjeha da biste vi bili ovdje sada, u ovom trenutku… Vaši roditelji, njihove želje, njihovi odabiri, njihove odluke da bi sve bilo kako je sada, a tada zamislite tek vaše odluke. Vaše malene, vaše velike odluke, vaše misli i želje… Tako mnogo toga moralo se urotiti da vi budete ovdje i sada. Da uljepšavate dane ljudima oko sebe. Da se smijete i plačete, da dišete i hodate, da mislite i s
osjećate, da budete ovdje sada. S ovim ljudima, da oni budu vaša obitelj, vaši prijatelji. Nemoj ni misliti o tome. Otvori oči, podigni glavu, otkrij zastor sa prozora, sa svoga srca, pusti sunčevu zraku unutra. Jer kao što svaka od milijuna, od bezbroj, malenih zvjezdica ima točno određeno mjesto tako i ti točno tu pripadaš… Jer da si negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu ništa više ni bi bilo isto… I ti ne bi bio ti. Ovo je mjesto i ovo je vrijeme kojem pripadaš…
***
Možda sam se ja promijenila. Jesam li?! Ne znam više… Možda sam ja drugačija, ili su oni. Ali više… Kao da ne pripadam tu, sve je potpuno drugačije… Ne, ja više ne znam što reći. Samo šutim i trudim se biti tu, trudim se da znaš da postojim, da sam još uvijek tu, za tebe. Ali, jesam li? Znaš li ti još uopće za mene?! Ja ne znam više tko si ti, nisam sigurna ni znam li tko sam ja. Jer tako je mnogo toga drugačije, i ja više ne znam što reći. Ja više tebe ne poznajem. Poznaješ li ti mene?! Znala sam kako dišeš, znala sam te… Jednom, jednom davno… Zaboravila sam to. Ne, lažem, nisam. Sjećam se još uvijek. Ali ti više nisi jednaka. Promijenila si se. Nećeš mi više ništa reći. Ne, ljepotice, nismo to više mi. Zar su to prijatelji?! Ili sam ja možda zaboravila što je to prijateljstvo?! Ne, nisam. Još to znam. Toga se još sjećam. Ljepotice, zar to mi više nismo?!
„A što će tebi, draga, takvi prijatelji…?“
***
Ja gledam visoko u nebo. I iako su oblaci sivi, meni sunce sja. Zar se ja zbilja tako osjećam? Osmjeh ponovno na licu i onaj čudan treperav osjećaj oko srca. I dišem čak drugačije… Oh, hvala ti Bože… No, ostajem sumnjičava. Sve do tog trenutka… A ti… Ti odluči… Bit ću ti sve što želiš, bit ću tu do kraja vremena… Ali budi i ti… Nemoj me uništiti!
p.s. Ovo mi je već ni sama ne znam koji put da sam počela pisati ovaj post…Napokon sam ga uspjela objaviti. Ev, hvala Bogu škola je gotova i želim vam svima sretan Uskrs…
Dobrodošla u moj dom, tugo
Umorna sam. Svakim danom sve više. Stišćem zube, kasno liježem, u sebi govorim:“još malo, izdržat ćeš ti to“, ali u sebi se bojim. Ne znam zapravo čega, jednostavno mi se ništa više neda. Umorna sam od pokušaja da budem dobra, umorna sam od pokušaja da svima udovoljim, umorna od pokušaja da budem, da postojim. Umorna od pokušaja da držim oči otvorene dok se one same zaklapaju, umorna od pokušaja da se smijem dok srce želi plakati, umorna od pokušaja da šutim dok riječi same kližu preko mojih usana, umorna, umorna, preumorna.... Zbunjena sam. Ništa više ne znam, ne razumijem. Ne shvaćam zašto je važno da ja budem ovdje, sada, zašto se tužne stvari događaju, zašto suze moraju teći, zašto se moram ovako osjećati. Umorna, umorna, ne mogu više. Pokušala sam, priznajem da jesam. Ali ne mogu više. Buditi se svako jutro sa samo jednom željom, da ne moram ustati iz kreveta. Jer svaki novi dan je za mene samo preživljavanje, dok se ne vratim ponovno doma i legnem natrag u krevet. I znam da nije ispravno to što radim, da to nije život. Ali nemam dovoljno snage ni za što drugo. Živim za onaj tren kad ću moći spavati koliko želim bez briga i gomilom stvari natrpanih u meni, s onom žestokom boli u glavi, s mojom Avenijom užasa...
***
Danas je došao taj dan. Škola.... Prošla je kao u sjeni. Ni ne sjećam se što sam radila. Krenuli smo putem tog grada. Nepoznate kuće prolazile su pokraj mene, neko strano drveće i trava, neko tuđe nebo, neka nepoznata zemlja... tko zna kamo su otišli. Svjesna sam svega postala tek kad smo ušli u grad. Poznati predio, crkva, dvorac, kuće, trgovine, kao da sam ovdje oduvijek, u daljini, kako smo se približavali, vidjelo se groblje. Osjetila sam jezu kako me podilazi, snažnu bol, odjednom postalo mi je hladno i mrzlo, baš kao onoga dana... Gledala sam kroz prozor u nadgrobne spomenike, slova ugravirana na njima, neka nepoznata imena, sjaj svijeća. Bilo mi je hladno i drhtala sam, tresla se. Bol se javila... na nebu su se skupljali tmasti, sivi oblaci, kišilo je, kao da je nebo plakalo, baš kao i gotovo 3 mjeseca prije. Bilo je isto tako hladno, kiša je isto tako padala, nebo je bilo isto tako sivo, visine su isto tako plakale... Stali smo kod groba, zapalili svijeću, teta i mala Ana, njegova baka... Neka tupa praznina. Njegovo ime na križu, meni tako nesvjesno. Svijeće su gorjele, na grobu cvijeće, aranžman u obliku Dinamova znaka, njegovog najdražeg kluba, njegovo ime na grobu, godina rođenja i smrti, sve tako nestvarno. Nisam bila svjesna. Ni sad nisam. Suze su ponovno tekle jer boli kad sve to tek tako vidiš i kad mala Ana govori. Jer presijeca i boli, ali stišćem zube, i gledam u nebo. „Tamo je moj Dejo.“,kaže Ana.
***
Ne znam što se događa sa mnom. U životu sam osjećala mnogo tog, ali nikada se nisam ovako osjećala. Ovako čudno... Pomalo mi se gadi ovaj svijet. Pogotovo ovi ljudi koji pretjeruju s nekim stvarima. Ponajviše me živciraju oni zavijeni u crno, oni darkeri koji se samo pretvaraju, oni kojima je sve crno, kojima je život sranje, kojima ništa ne valja, kojima je sve crno, koji razmišljaju samo kako će se rezati, ubiti, kako će se zaviti u crno. Takvi me ponajviše živciraju. Jer uopće ne shvaćaju. Da su stvarno osjetili kako je to kad boli, i da su stvarno osjetili kako je život zaista dar, ne bi se tako ponašali. Možda i nije bajan, možda i nije uvijek samo smijeh i sve savršeno, ali nitko nije rekao da će biti lako, nitko nikada nije rekao da ćeš dobiti sve na srebrnom pladnju. Jer, k vragu, kakav je to život u kojem nešto ne trebaš sam učiniti, u kojem se ne trebaš barem malo potruditi, u kojem trebaš biti čovjek, osoba? Lako je živjeti kad sve dobiješ servirano, jedino što ti onda preostaje je žaliti se na sve ono koje ti netko ne može servirati, nego se za to moraš i sam malo potruditi. Ne znam, možda sam ja jedina nenormalna, možda su svi ostali teenageri normalni, a ja jedina posebna, možda sam malo prešla svoju dob, možda se ponašam kao da mi je 30, ali ja zbilja ne mislim da je život sranje, da ne postoji nešto zbog čega treba živjeti, da se trebam ubiti, da se trebam rezati, da trebam biti darkerica, emo ili ni sama više ne znam šta. Jer za mene je to sranje! I prije su mi darkeri bili cool, i sve to, nije da ih vrijeđam, ali sad mi je to sve pomalo jadno i ofucano. Možda su oni, kako oni kažu, bolje osobe od nas ostalih, ali, ne znam, ponekad mislim da to nije stvar toga kako se ti oblačiš, nego kako ti misliš. Jer postoji hrpa darkera koji uopće nisu to, nego se samo to pretvraju da bi bili popularniji. Ne znam, shvaćanje da je život crn i da ne vrijedi živjeti je meni, iskreno rečeno, potpuna glupost. Jer život je vrijedan i ništa nije vrijednije od njega, zamisli da nisi imao priliku živjeti. Da nikada nisi osjetio kako ti se osmijeh razvlači po usnama, da nikad nisi osjetio suzu kako teče niz tvoj obraz, da nikad nisi osjetio ljubav, da nikada nisi vidio tvoje prijatelje, da nikada za njih nisi čuo, da ih nema, da ne gledaš njihove osmjehe, da ne čuješ zvukove njihova glasa, da nikada nisi upoznao sve ljude oko sebe, zamisli da nikad nisi udahnuo zrak niti osjetio vjetar kako ti miluje lice i mrsi kosu, zamisli da nikada nisi postojao... Ne, niste u pravu, ja sam u pravu! Život jest vrijedan! Za njega se vrijedi boriti! I budala je svaki onaj koji ga pokuša oduzeti, bilo drugom, a ponajviše sebi!
***
Trudit ću se. Hoću. Ne znam zašto, ne znam zbog koga, zbog čega. Ionako sve radim za druge, a nemam snage ni za koga. Ponajmanje za sebe. Ali stisnut ću šake, pregristi jezik, zatvorit oči, pokušati. Jer samo to radim u zadnje vrijeme. Ne, ovo više nije Avenija užasa, ovo postaje Avenija preživljavanja....
