Nocas se rastaju prijatelji...

Je li to istina, ili samo laž, zabluda, ponovno prevara?! Zar je moguće da je ljubav to što osjećam? Ne, ne smijem se nadati previše, ne, ne smijem. Jer ne mogu si dopustiti… Ako je opet sve samo laž, to će me slomiti… Nisam dovoljno jaka za ponovno, past ću, nisam dovoljno jaka za dno… Ne smijem dopustiti da ponovno ispadnem mala naivna djevojčica. Jer previše vjerujem ljudima. A na kraju samo ja ispaštam. I sada, više ne znam što je pravo, a što krivo. Što je istina, a što laž… Vjerujem u ono dobro u njima, i zato im dajem i govorim i na kraju… Ostaje samo nada da nekada netko… Anđele, jesi li to možda ti?

***

Hehehe, ponovno ste mi rekli da sam mračna. Ali u zadnje vrijeme nisam, veoma sam sretna. Ne znam je li to moguće. A ne smijem se previše nadati. Ne, ne smijem. Stvarno sam sretna. I to zahvaljujući Moniki. Monche moje, puno ti hvala. Hvala ti što si bila sa mnom, što si pričala sa mnom, hvala ti za sve, hvala ti što si došla, hvala ti za njega, za sve ti puno hvala… I naći ćemo mi već nekog… Šta bi ja bez tebe??

***

Monika me podsjetila na jednu temu. Rekla mi je da bih mogla o njoj pisati u ovom postu (komentari prošlog posta).Paaaaa evo gac… Jeste li ikada sjedili naslonjeni na hladan zid, a oko vas tama, ruke su vam sklopljene, glava položena na njih, a oči zaklopljene?! Jeste li ikada sjedili u tami i razmišljali o zvijezdama?! Koliko mnogo ih ima, koliko mnogo tisuća, milijuna, bezbroj malenih sićušnih zvjezdica gore na plavom nebu?! Kako su male i sitne, kako onako prekrasno sjaje, pa ipak svaka od njih ima točno njima određeno mjesto. I one iako, naizgled tako sićušne, i one iako ih ima tako mnogo u tom velikom svemiru, imaju točno određeno mjesto. Pa kad bi i svaka od njih promijenila svoje mjesto, mnogo toga bi bilo drugačije. I svaka od tih malenih sjajnih krijesnica točno pripada tom vremenu i tom mjestu.
A jeste li ikada sjedili oslonjeni na zid, u tamnoj sobi, sklopljenih ruku, glave položene u krilo, sklopljenih očiju i razmišljali kako ne pripadate ovom svijetu?! Sigurna sam da jeste… Možda ne pripadate ovom vremenu, ovom okružju, ovim ljudima… Možda ste potpuno drugačiji od njih… Somewhere I belong… Ali, hajde probajte zamisliti… Koliko stvari se moralo urotiti da bi vi bili ovdje, sada… Zamislite koliko želja, koliko misli, koliko ljudi, koliko osjećaja, koliko mjesta, koliko ruku pruženih, koliko suza, koliko osmjeha da biste vi bili ovdje sada, u ovom trenutku… Vaši roditelji, njihove želje, njihovi odabiri, njihove odluke da bi sve bilo kako je sada, a tada zamislite tek vaše odluke. Vaše malene, vaše velike odluke, vaše misli i želje… Tako mnogo toga moralo se urotiti da vi budete ovdje i sada. Da uljepšavate dane ljudima oko sebe. Da se smijete i plačete, da dišete i hodate, da mislite i s
osjećate, da budete ovdje sada. S ovim ljudima, da oni budu vaša obitelj, vaši prijatelji. Nemoj ni misliti o tome. Otvori oči, podigni glavu, otkrij zastor sa prozora, sa svoga srca, pusti sunčevu zraku unutra. Jer kao što svaka od milijuna, od bezbroj, malenih zvjezdica ima točno određeno mjesto tako i ti točno tu pripadaš… Jer da si negdje drugdje, na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu ništa više ni bi bilo isto… I ti ne bi bio ti. Ovo je mjesto i ovo je vrijeme kojem pripadaš…

***

Možda sam se ja promijenila. Jesam li?! Ne znam više… Možda sam ja drugačija, ili su oni. Ali više… Kao da ne pripadam tu, sve je potpuno drugačije… Ne, ja više ne znam što reći. Samo šutim i trudim se biti tu, trudim se da znaš da postojim, da sam još uvijek tu, za tebe. Ali, jesam li? Znaš li ti još uopće za mene?! Ja ne znam više tko si ti, nisam sigurna ni znam li tko sam ja. Jer tako je mnogo toga drugačije, i ja više ne znam što reći. Ja više tebe ne poznajem. Poznaješ li ti mene?! Znala sam kako dišeš, znala sam te… Jednom, jednom davno… Zaboravila sam to. Ne, lažem, nisam. Sjećam se još uvijek. Ali ti više nisi jednaka. Promijenila si se. Nećeš mi više ništa reći. Ne, ljepotice, nismo to više mi. Zar su to prijatelji?! Ili sam ja možda zaboravila što je to prijateljstvo?! Ne, nisam. Još to znam. Toga se još sjećam. Ljepotice, zar to mi više nismo?!
„A što će tebi, draga, takvi prijatelji…?“

***

Ja gledam visoko u nebo. I iako su oblaci sivi, meni sunce sja. Zar se ja zbilja tako osjećam? Osmjeh ponovno na licu i onaj čudan treperav osjećaj oko srca. I dišem čak drugačije… Oh, hvala ti Bože… No, ostajem sumnjičava. Sve do tog trenutka… A ti… Ti odluči… Bit ću ti sve što želiš, bit ću tu do kraja vremena… Ali budi i ti… Nemoj me uništiti!

p.s. Ovo mi je već ni sama ne znam koji put da sam počela pisati ovaj post…Napokon sam ga uspjela objaviti. Ev, hvala Bogu škola je gotova i želim vam svima sretan Uskrs…