Avenija užasa

Lijepo, lijepo, neopisivo

Stojim pred prozorom. Zatvorenih očiju... Tama. To je ono što vidiš kad zatvoriš oči. Nemoj ih zatvarati. Nikada. Uvijek ih drži otvorene! Širom otvorene...
Mjesečina se poigrava na mom licu. Sjaji i prelijeva se, pleše, poskakuje... Mjesečina. Što ona sve čini...
Svud oko mene tišina. Nigdje se ne čuje živog stvora. Samo se u toj sablasnoj tišini čuju Johnnyjeve riječi:
Dolazim ti kao Fantom slobode i zato pokaži što znaš... Dolazim ti kao Fantom slobode da te vodim ravno do dna...
Smiješim se. Čujem, negdje u daljini prolazi vlak. Tutnji... Taj zvuk ne remeti mjesečev sjaj. On me i dalje obasjava. Svejednako pleše po mom licu. Jedna zvijezda tiho se otkine sa svog puta i padne... U daljinu.
Otvaram oči. To je sve samo moja mašta... Pred sobom vidim uličnu rasvjetu, svjetla automobila, toranj crkve i krovove kuća... Pred sobom vidim istu jednoličnu dosadu... Sve je to samo moja mašta....
Zatvaram oči, tiho u toj sablasnoj tišini ponavljam Johnnyjeve riječi:
Dolazim ti kao Fantom slobode...
Dođi, odvedi me. To je ono što želim. Dođi. Gdje si?
No znam da neće doći. Sama se borim. Jer to je moja Avenija užasa...

***

Pa eto, navukla sam se na Azru. Totalno! Već počinjem misliti da sam opsjednuta... Navukla sam se i na Juru Stublića & Film i na Opću opasnost i tko zna što još... Tako je to kad čovjek nema pametnijeg posla da radi. A kako bih i imala kad živim tamo di je Bog davno rekao laku noć.
No, ne smijem se sažaljevati. Vjerojatno ovaj naslov posta nije pravi naslov koji opisuje moje raspoloženje. No, dobro. Htjela sam zapravo malo pričekati s ovim postom dok se ne zbije ono što se treba zbiti.
I zbilo se... Frendica i ja smo išle u to jedno mjesto u kojem se 14. skupi brdo ljudi... Skockale se mi izašle van i... I ništ! U tome i jest problem... Mislim, čovjek bi očekivao da ćeš od tolikog brda ljudi koliko ga je bilo tamo pronaći nekog normalnog... Ali uglavnom je sva ekipa bila pijana!
Frendica i ja smo trebale spavati kod druge legice, no problem je bio u tome što mi nismo spavale. I što nismo ništa pod milim bogom pojele... Kući sam došla umorna, gladna, bijesna i razočarana. Još da sam se napila pa ne bih ništa ni rekla...
Prije sam sumnjala, ali sad sam sasvim sigurna. Čovjek nikada ne treba mnogo očekivati od života. Jer život će sva tvoja očekivanja prožvakati i pljunuti ti ih ravno u lice...
Najbolje je da si neprestano govoriš kako je sve užasno, a da ti se onda, odjednom, dogodi lijepa stvar i iznenadi te. Nekad je stvarno dobro biti pesimističan.

***

Ljeto je pri kraju. Zapravo samo što nije gotovo. Trajalo je 2 i pol mjeseca i u njemu su se dogodile stvari koje su me od srca nasmijale i usrećile i one zbog kojih su mi suze navrle na oči. Kad bih morala prikazati moje dane kratkim pregledom bilo bi to ovako: kasno ustajanje-hrana-zajebancija ostatak dana + hrana-izlazak van-spavanje.
Ovo ljeto naučila sam što znači izgubiti povjerenje u nekoga, naučila sam da ljubav nije nešto što se pronalazi svaki dan i naučila sam da se trebaš namazati kremom za sunčanje kad se izlažeš suncu da ne bi završio crven ko paprika.
Ovo ljeto sam saznala kako je to kad te nešto tako silno pogodi i kad ti se svijet sruši sa samo nekoliko riječi.
On je u bolnici... Ima rak...
Kad su mi rekli tih nekoliko riječi sve u meni je prepuklo. Moj najdraži bratić. Sasvim sam, suočen s nečim takvim užasnim. Prema tome sve mi se učinilo kao mačji kašalj. Tad sam spoznala koliko mi zapravo vrijedi ono što imam. I kako se sve to može tako lako izgubiti. A svi smo mi samo korak daleko od toga...
A eto, ljeto je sad gotovo. Zabavljali smo se, pili, smijali se, plakali, a sad, k vragu, opet počinje škola. I to za samo 6 dana. K vragu!
Eto opet moj novi termin: ustajanje rano ujutro-škola-dolazak kući-spavanje-učenje-spavanje
Predivno, zar ne?
Ne mogu reći da se ne osjećam užasno što opet škola počinje, jer se osjećam. Pomisao da ću morati TOLIKO MNOGO učiti i toliko mnogo sati prosijediti u učionici ( običavala sam u to vrijeme spavati ljeti) čini mi se toliko užasnom da mi dođe da se rasplačem. A opet, na neki način drago mi je što ću ponovno u školu (to se kaže prvih dana, ostatak je samo MUKA), vidjeti profesore, frendove. Na neki način sam i sretna jer znam da ima mnogo njih koji to ne mogu. I da sam ja na neki način sretnica što imam mnogo toga što drugi nemaju. Što drugi ne mogu... A onda je i ON tu. Ni on to ne može... Znam o čemu razmišlja, sasvim sam, svake noći, i ja razmišljam o istom. I ja želim za njega isto.
Zdrav čovjek ima tisuću želja, bolestan samo jednu...

Ljeto je gotovo! Vrijeme tako brzo prolazi... Ne stigneš se ni okrenuti, a već je tako mnogo stvari iza tebe... Pa i ljeto!
Zabavaljaj se jer ovo su ona DOBRA stara vremena koja će ti jednom nedostajati...
Kad ga malo bolje sagledam, glavni zaključak na ovo ljeto bi bio:
Bravo, Vale! Baš si ga sjebala!

p.s. Sory ljudi što nisam dugo pisala postove. Pomisao na školu me toliko deprimira da mi se ne da sjesti i nešto napisati...