Sad zvijezde čudno sjaje, vrte se u krug, prelijevaju jedna preko druge... Sad zvijezde padaju pred mojim očima, u čudnoj sumglici. Vrte se, i vrte, i vrte, i nestaju... Nije to od alkohola. Nije to od dima. Nije krivo more. Sve je to od mene, od boli, od uspomena... Sad kad se sve vratilo na ono što je bilo, pitam se što mi je trebalo to sve, što mi je trebao taj smijeh, što mi je trebala ta sreća kad se sad osjećam samo još gore... A ti me, dragi prijatelju, pitaš kako sam. Smijem se... Zar ne vidiš, pitam te. Ali ne vidiš, ne, ne vidiš...
Dodir usana, oznojena tijela, daleko od ljubavi... Kao ti i ja.
***
Sad ponovno se sve vratilo na isto. Na onu staru dosadnu melankoliju, na onu istu kolotečinu. Noći su duge, dani su sivi, sve se ponovno vrti u krug. To me čini nervoznom, živčanom, vičem na ljude na koje ne bih trebala, temperatura mi skače, tijelo se bori upinjući se posljednjim snagama. Ja gorim, gorim iznutra, izvana. Trudim se prikriti, čak ponekad mislim i da uspijevam. Ali ponekad glas prepukne, sva sreća, nitko to ne čuje. Ponovno ova kolotečina me ubija. Sve je potpuno jednako. Svaki dan, od ranog ustajanja ujutro do kasnog lijeganja navečer. Sve je potpuno isto. Ne postoji ono nešto čemu se mogu nadati, nešto novo što mogu očekivati. Sve je ponovno dosadna melankolija koja me užasava. Sve je tako mrtvo, trulo, gnjilo iznutra. Trudim se to promijeniti. Trudim se biti jača, veselija, bolja. I s jedne strane jesam. Osjećam se dobro, osjećam se ispunjeno, a s druge strane osjećam se... tako jadno. Kao da postoje dva svijeta. Jedan ovamo i jedan tamo. U ovom sam super, u onom sam ništa. Bijedna. Mrtva. Dosadna. Nitko. Gdje sam tu „ja“??
Nije sve tako sivo...
Čudno je. Ponekad se tako smijem, tako iskreno, tako ispunjeno. Hvala vam na tome. Ponekad se smijem tako lažno, nesigurno, mrtvo. Mrzim vas zbog tog. Jesam li morala ponovno pasti?? Sad osjećam svoj dah u vjetru. I on je tako vrel, tako opipan, tako živ... Kako može biti tako živ kad sam ja sva mrtva?? Bila sam ustala, osjetila sam sreću. Ne smijem više voljeti. Ne, ne smijem. Ne smijem više osjetiti sreću. Jer sljedeći put kad ju izgubim možda bi moglo biti i gore. Ne znam hoću li sljedeći put moći ustati. Ni sada još nisam na nogama. Tek na koljenima molim.
Bring me to life...
Zar je sve moralo baš biti ovako? Zar sam morala ponovno umrijeti s tvojom očima u mislima, tvojim imenom na usnama, tobom u krvi? A moglo je biti drugačije... I sad kad ponovno čujem tvoje ime, kad ponovno te vidim zašto očekujete da mi bude dobro? Kad iznutra sve vrišti, i moli... Bez tebe, bez tebe. Mogu li to?
What's my problem?? It's just... There is something under my skin. Oh, yes, my blood... You are still in it....
Jednom me netko nazvao njegovim anđelom... A što se događa kad anđeli zaplaču??
***
Još malo i ljeto.. Odbrojavam dane. Doslovno. Dosta mi je više ove škole. Preumorna sam. Dosta mi je ustajanja, busa, ocjena, ispitivanja... Ja samo želim plesati, i izlaziti, i tulumariti, i dobro se provoditi... Dosta mi je stalno biti zarobljena, dosta mi je stalno razmišljati... Samo želim plesati, dugo, dugo, dugo....
Ja nisam lutka za bal, ja sam cura za ples....
Evo samo da pozzam: Monu, Luciju, Ifu...ljubim puno....
Ninu, Mare, Peru, Allu, Jurka....
Post je objavljen 24.05.2008. u 21:00 sati.