...Thank you for loving me...

Bože, meni tako malo treba ispod ovog svetog neba: topla postelja i njegova oka dva.... Ja sam sada najsretnije biće na ovom planetu. Ja sada lebdim, visoko, negdje u onim oblacima... Ja sam sada svjesna da postoji nešto takvo kao što je osjećaj sreće, osjećaj neizmjerne sreće. Ja sam sigurna da se svijet vrti i za mene. Ja sam sigurna da ovo više nije Avenija užasa...

***

A ja te noćas, oooo, ne dam nikome..... Ne, ne dam te nikome. Nikome ne dam ovu ljubav, ovu sreću. Ne dam vam da me pokušate uništiti. Ne dam vam. Jer ja to zaslužujem. Barem se nadam da zaslužujem. Jer sada sve je onako kako sam uvijek sanjala da će biti. Jer znam da si ti sada tu, za mene. Jer znam da nam cijeli svijet može zavidjeti. Jer te volim, ljube.
Dijete, strašno mi se sviđaš, strašno mi se sviđaš, ovu noć. Zapamti, želim da te ljubim, želim da te ljubim ovu noć. Riječi su isto kao i gomile ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave... Volim te.
Jesu li se nebo i zemlja urotili, je li zato što sam sumnjala, je li zato što sunce sja i nad mojom glavom, ili je to bila samo Monika nikad neću saznat. Ali ni ne zanima me. Važno je da si tu, da postojiš. I da sam ja tu. Za tebe.
Nije mjesečina to što sja u noći, to su moje oči, pune ljubavi.... Ja sada imam dva anđela. Dva anđela na mojim ramenima. Ja znam da me paze, i da me vole, i da me čuvaju, i da me brane, znam da me ne daju. Znam da će me uvijek paziti, i da će mi ljubav dati i pokazati. Oni su moja mjesečina. Moje zvijezde, moje nebo. Nemojte nikada otići. Molim vas. Jer bez vas ovaj svijet ne postoji, samo je prašina. Samo je dim. Samo je pusta praznina. Jer vas volim.
I da sutra umrem ne bih žalila jer ja sam ljubav života imala...Što je nebo puno zvijezda, a bez mjeseca, to je meni biti bez tebe. I krivim ovu daljinu što nas razdvaja, krivim ovo sunce što nam drukčije sja. Što ne mogu svaki dan biti s tobom. Jer tako mi fališ, tako mi jako nedostaješ...
Šapnut ću jednoj zvijezdi, što visoko gore na nebu sja, da te poljubi bezbroj puta, kad ne mogu ja...Ti nisi ni svjestan koliko si toga promijenio. Ni ja nisam bila... Zar sam stvarno sad tako drugačija?? Jer bila sam mrtva, jer budila sam se svako jutro sa željom da sunce ne izađe nad mojom glavom. Jer ustajala sam svako jutro sa jednom željom samo da se ne moram ustati. Da ne idem među ljude, da me ne vide. Jer svaki trenutak je za mene bila patnja. Jer bolio me svaki dio mog tijela. Jer svaki trenutak me ubijao. Jer sve je bila samo bol, samo sjećanja na neke davne dane, izgubljene uspomene, na tuđe smrti, na svijeće i bijele ruže... Jer to me razaralo. Jer me ubijalo. Jer nisam vjerovala da postoji onaj komadić sreće namjenjen meni. Nisam vjerovala! I sad sumnjam... A onda si došao ti... I odjednom kao da se sve promijenilo... Odjednom je sve postalo tako lijepo. Ujutro se buditi, gledati zlatno sunce, zelene njive, plavo nebo.. Svijet je postao savršen. Postojao je razlog da se ujutro ustanem, postojao je razlog da postojim, da volim... Postojala je ona osoba na koju pomisliš ujutro čim se probudiš, i ona osoba na koju pomisliš tren prije nego zaspeš, ona osoba koju noću sanjaš... Postojala je ona osoba koja će ti reći laku noć prije nego zaspeš i dobro jutro kad se probudiš, onaj netko tko će ti reći da te voli, da mu je stalo do tebe... Postojao je onaj netko zbog koga se vrijedi ustati, živjeti, izaći među ljude, onaj netko zbog kojeg više nisam umorna, bolesna, onaj netko za kog vrijedi živjeti i raditi i pisati... A ti... Da, to si ti.
On ima oči koje znaju moje tajne sve, moje tuge sve i moje nemire... On ima ruke i u njima svijet čitavi, u tom zagrljaju mogu umrijeti... Svijete, hvala ti što se okrećeš. Ljube moj, hvala ti što postojiš. Volim te...

***
Žao mi te je. Pogledam te, vidim tebe, tvoju kosu, oči, tvoje tijelo, tvoj lažan zloban osmjeh i gadiš mi se. Ne mogu naći primjereniju riječ. Tako si nisko pala, djevojko. Zar te nije sram? Dolaziš glave visoko podignute, u prostoriju uđeš pozdravljajući ljude koji te ne vole, misliš da si velika, misliš da te se svi boje, misliš da te svi vole, misliš da si netko i nešto. Varaš se, djevojko. Pogledaš li se ikad u zrcalo? Zar te nije sramota? Ne, ti nemaš više ni prijatelja. Ostala si potpuno sama. Jesi li toga svjesna? Žao mi te je. Jer svi kad te ugledaju od tebe okreću glavu. Jer neprestano lažeš svima, jer ni sama više ne znaš što je laž, a što istina, jer ni sama ne znaš što je pravo, a što krivo, jer ubijaš druge ljude, jer im upropaštavaš živote, jer im ubijaš ljubav, vjeru, nadu, jer ih ubijaš... Jesi li toga svjesna? Jesi li svjesna kako tvoj zloban osmjeh neke boli? Žao mi te je. Jer ostala si sama. Jer ti više, curo, nemaš prijatelja na čije rame možeš osloniti glavu, jer ti nemaš više kome reći što te boli, što ti pritišće srce, jer ti nemaš više nikoga kome bi se pojadala, nemaš više nikoga kome bi se osmjehnula. Ali tebi nije važno što si sve kojima je bilo stalo do tebe otjerala. Ti se i dalje smiješ. Djevojko, jesi li ti svjesna svoga života? Možeš me mrziti, možeš govoriti o meni što hoćeš, no jedne stvari ipak trebaš biti svjesna: ja se ne bojim pogledat svoj odraz u ogledalu. A ti bi se svoga trebala sramiti. Jer ja mirne duše liježem u krevet, a tebe bi tvoja trebala boljeti. Žao mi te je. Jer djevojko, sama si na svijetu. I sama si si kriva za to.

***

Ponovno si došla na moja vrata. Ponovno kucaš, ponovno uzimaš bližnje. Ponovno zadaješ bol ljudima koje volim. Kako se usuđuješ?? Zašto im to radiš? Ne mogu pogledati u njezino lice, ne znam što joj reći. Malo moje, sve će biti u redu. Ja sam tu uz tebe. Ti si moja zvijezda.
Forever. No matter what. I promise...
Ti nisi moja prijateljica, ti nisi moja sestrica. Kako se usuđuješ? Smrti, ti i ja nismo jednake. Mi smo suparnice, neprijateljice. Ti i ja stojimo na suprotnim stranama. Ti i ja vodimo bitku. Svaka sa svojim oružjem. Moje je ljepše i sjajnije, i ti ga nikada nećeš upoznati, ali tvoje je jače. Ja znam, ja znam koja će od nas dvije pobijediti. Ali ja... Ja se ne bojim izgubiti.