Preuzeto iz Wikipedije:

"Ljepota je estetska kategorija koja tradicionalno označava savršenstvo sklada.
U svakodnevici ljepotom se najčešće naziva svojstvo osobe, predmeta ili ideje koje nas ispunjava osjećajem ugodnosti. U filozofiji ljepota je jedna od temeljnih kategorija kojima se označavaju temeljna svojstva bića. Grana filozofije koja se bavi ljepotom kao svojim predmetom se naziva estetika."

Nešto sam u zadnje vrijeme nabrijana pa sam prvo pomislila na rat:

Ležim u toplom krevetu, sobicu obasjava sjaj nebeskog putnika koji kao da mi namiguje i tjera da izvedem erotsku predstavu samo za njega. Nestrpljiv je, ne volim to ali svaka mu čast, uspio je.

Razotkrivam se jer osjećam kako moje tijelo plamti sve više i više. Moram se rashladiti, bojim se - izgorjet ću! Kocka leda će mi pomoći a ti, bestidan voajeru, gledaj sad igru moju.

Osjećam hladne kapi na svom vrućem tijelu, migoljim se k'o zmija koja mira nema jer tu je blizu žrtva njena. A Mjesec, zavodnik nebeski, uzbuđeno me gleda i čeka kad ću sebe zadovoljiti.

Bradavice mi krute kako od leda ali još više od uzbuđenja. Zabacujem glavu u svileni jastuk i otvaram usta jer sve više zraka mi treba. Dahćem, drhtim - Mjesec mi se podmuklo smije - zna da ću uskoro vrhunac doživjeti.

Ostaci kocke leda tope se među mojim grudima, kližu niz moj pupak sve do Venerinog brijega. Koja ljepota, koji krasan doživljaj osjetiti dlan na mojim vrelim usminama.

Izazivam Mjesec, tog lukavog voajera, da poželi biti kapljica rastopljenog leda među mojim mirisnim laticama cvijeća. Sad ću, strpi se malo, doživjeti ono do čega ti je stalo.

Navire, sve više i jače...grčim se strašću opijena. Ne čujem, ne vidim samo osjećam taj vrhunac divni krikom i dubokim uzdisajima obilježeni. Nestaje, polako odlazi taj osjećaj nebeski...tonem u san. Zbogom Mjeseče, jesi zadovoljan?

Već ste me vidjeli kako ponosno sjedim na konju ali nemate pojma kako se sve odvijalo. Na njega sam se lako popela ali druga priča bila je dok sam silazila s njega. No, da ne dužim, pogledajte sami.

Počelo je ovako:

Ne znam kako je to s vama ali možda se netko prepozna u ovom mom postu. A radi se o jednom čudnom fenomenu.

Još dok sam bila mala djevojčica od nekih 4 godina sjećam se da uvijek, ama baš uvijek, kad sam se približavala svojoj zgradi počelo mi se piškiti pa sam jedva čekala da stignem doma u WC. Bilo je i gorih situacija u kojima sam se snalazila dvorištem, naravno ako je bilo prazno.

Jednom takvom prilikom kad sam se vraćala sa sestrom doma, pitala sam je da li je situacija pogodna za dvorište. Na njenu potvrdu, odmah iza vratiju dvorišta, skinula sam hulahupke ali čim sam čučnula ugledala sam na vratima jednog starijeg dečka iz naše zgrade koji je odmah skrenuo pogled uz dugo "Aaaaaaaaaah!" i napustio je dvorište. Ugledavši sestru kako se guši od smijeha odmah znala sam da je to bilo njene maslo.

E da nastavim. Dakle, taj fenomen me drži i dan danas. Kad god se približavam zgradi u kojoj stanujem obavezno osjetim potrebu ići na WC (riječ je o maloj nuždi). To sigurno mora biti na psihičkoj bazi jer mi se to javlja samo tada tj. u blizini doma.

Skrušeno priznajem da se znalo par puta dogoditi da sam se malkice i popiškila jer nisam stigla na vrijeme u WC. I je li se netko u tome prepoznao?

Upravo kad sam danas sjela u bus dočekalo me veselo raspoloženje mladih djevojaka s velikim peharom na sjedalu. Pošto sam sjedila takorekuć do njih upitala sam ih otkuda im tako krasan pehar.

One su ljubazno i veselo odgovorile da su u Puli u ime sveučilišta pobijedile u malom nogometu Češku, Slovačku i Mađarsku. Koje li slučajnosti, baš moju Češku hehehehe.

Neka, ja sam se veselila skupa s njima. Tako je bilo simpatično koliko su curke bile ponosne i vesele. Pjevalo se i smijalo se na sav glas. Ja sam im naravno čestitala i onda napravila i neke slike koje nisu kvalitetne jer nije baš lako napraviti dobre slike dok bus drnda.

Zasada ne stižemo na na blog osim onako brzinski jer farbamo zidove. Ali nadam se uskoro da ćemo se javiti, možda još danas predvečer ali nisam sigurna.

Mislimo na vas naši dobri blog-prijatelji.

Sutra pak putujem u Rijeku kod mog dragog tj. More ljubavi. Uh, bolje da vam ne pričam što ćemo sve raditi. Ali da vam nebude dosadno uživajte u ovoj divnoj slici:

Što je zapravo komunikacija? Ja je doživljavam kao razmjenu informacija, mišljenja, stavova...koje ne moraju biti identična među sudionicima. Dapače, što su različitija to je komunikacija interesantnija.

Svatko iznosi ono što misli i zbog čega, nema nadmetanja već se poštuju nepisana pravila tj. da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Takve rasprave mogu biti veoma zanimljive ali samo tada ako ih vode ljudi istinski zainteresirani za raspravu i koji se ujedno drže i tih nepisanih pravila.

Zbog svega toga uvijek sam naglašavala koliko su bitni komentari na blogu (ne zbog broja) jer se jedino tako, preko njih (pismenim putem) može voditi kvalitetna komunikacija iliti rasprava.

Ponekad kad pomislim da sam pronašla sugovornika u vezi toga, ubrzo shvatim da njemu nije stalo do komunikacije već do nečega što nema nikakve veze s time.
Žao mi je to jer volim raspravljati...volim se šaliti, voditi ozbiljne razgovore jednostavno volim skoro pa o svemu komunicirati.

Sigurno da i ja griješim, preispitujem se i nastojim naučiti na svojim greškama ali pitanje je da li to isto čini i taj netko drugi. Zasigurno, svi mi, trebali bi s vremena na vijeme ponoviti gradivo.

Da, baš tako čak bih mogla reći da je taj strah sve jači i češći. Nekad ga je vrlo teško kontrolirati. Sve počinje s određenom nelagodom, napetošću i nekim čudnim nemirom i teško se koncentriram na bilo što.

Sljedeća faza sastoji je od pitanja postavljenih samoj sebi i nagađanja što bi moglo biti u pitanju i na kraju od čudnog iščekivanja. Nakon toga obavezno se javlja, metaforički rečeno, umetanje slike ili vizije nekog događaja u moje misli kao na filmskom platnu. Ovo se odnosi ponekad i na moje snove.

Ta je slika (vizija) često dosta nejasna, maglovita i bez logičnog slijeda. Prvo osjetim neki čudan nemir...vidim sebe u nekom oštrom zapletu nekih čudnih i neobjašnjivih događaja. A tada, nakon jednog vremena sve dobije svoju stvarnu dimenziju na pr. sretnem osobu koju dugo nisam vidjela i saznam od nje neku negativnu vijest koja itekako ima utjecaja na moj život i moju obitelj.

U lakšim slučajevima odjednom mi se pokaže slika pokvarenog televizora (na slični način kao što sam u početku opisala) i taj dan, zaista se pokvari televizor. Slične situacije mi se javljaju zaista često pa ih nije potrebno ni nabrajati.

Evo navest ću dva istinita primjera:
Sanjam i odjednom umetne mi se u san slika osobe koju dugo nisam vidjela niti je očekivala. Tog dana je došla kod mene.

Drugi slučaj je daleko drugačiji. Skinula sam preko interneta sliku na kojoj je bila tužna žena i zamislite, zvala se kao i ja. Nakon par mjeseci saznala sam da meni vrlo draga osoba boluje od neizlječive bolesti i nedugo zatim je i otišla na onaj drugi svijet. Imaginarna tuga pretvorila se u istinsku a obična slika ju je nagovijestila.

To je ta slika:

Malo sam listala po albumu i odlučila sam da vam još pokažem neke slike iz Japana koje nisam objavila. Nadam se da će vam se svidjeti:

Ovaj post, moglo bi se reći, da je više za žene ali slobodno se mogu pridružiti i muški blogeri. Tko zna, možda će im biti zanimljivo a možda će i nešto naučiti? Nikad se ne zna, zar ne?

Ovako curke, ja sam to zamislila nekako ovako. Smatram da bi bilo zanimljivo da svaka blogerica opiše nejneobičnije, načudnije, najsmiješnije itd. udvaranje koje je dožijela u svom životu.

Znate već kako to ide, najpoznatiji ulet je kad muškarac kaže: "Nismo li se već negdje sreli?". To je zaista totalno nemaštovito, zar ne? Dakle znate o čemu se radi i vjerujem da će biti jako zabavno čitati sve vaše dogodovštine u vezi ove teme.

Pošto sam to predložila bio bi red da ja prva opišem svoj najinteresantniji ulet jednog zainteresiranog, vrlo maštovitog ali prvenstveno hrabrog muškarca koji je u najvećoj gužvi u Draškovićevoj ulici kleknuo ispred mene, raširio ruke i počeo mi iskazivati brojne komplimente gestikulirajući rukama sa zavodničkim pogledom i smiješkom na licu.

Ja sam zbunjeno stajala pred njim jer je oko nas prolazilo mnoštvo ljudi i samo sam se bedasto smiješila. Nakon toga, ustao je, poljubio mi je ruku i bez ikakve ljutnje nastavio koračati svojim putem. Nekoliko puta se okrenuo za mnom kao i ja za njime i prije nego što sam ga izgubila iz vida, mahnuo mi je i poslao mi je preko dlana poljubac.

Nikada, čak ni sada, nisam si mogla objasniti zašto je to učinio i to na takav način. Nisam ga poznavala, niti sam mu dala ikakvog povoda za taj neobičan čin. Činilo mi se da mu je bilo dovoljno samo da mi iskaže tu počast.

Ovih dana često sam razgovarala sa sestrom o nedavno preminulom pjevaču Karlu Gottu koji spada u najpopularnije pjevače, ne samo u svojoj domovini Češkoj, već i ostalim zemljama Europe, pogotovo u Njemačkoj.

On je bio generacija moje majke koja ga jako voljela slušati čak je bila i potajno zaljubljena u njega heheheh...a ja , moram priznati, nikad nisam bila njegova velika obožavateljica ali svakako priznajem da je imao božanstveni glas. Zvali su ga Sinatrom Europe.

Sjećate se pčelice Maje? Uvodnu pjesmu je upravo Karel Gott pjevao. Osim bezbroj pjesama koje je otpjevao poznat je i po onoj u kojoj izražava protivljenje dolaska ruske armije 1968. uz ostale poznate pjevače.

No, da ne duljim, prosudite sami njegove pjevačke sposobnosti: