Uz Blagdan Presvetoga Srca Isusova
- Danas je blagdan probodenog Srca. Isus Krist je veliko srce. Govoriti o Srcu Isusovu znači zaviriti u nutarnji život samog Gospodina Boga. Promatrati i čitati Božji 'životopis'. Iz Isusova Srca potekle su rijeke i riječi Božje ljubavi. Njima je samo jedno cilj: naš spas i sreća. U Isusu: Bog je srce svijeta. U tom Srcu ima mjesta za sve i svakoga, jer ono je mjesto praštanja i pomirenja.
- Večeras nas Isus poziva: Zagledaj se u moje ranjeno Srce, koje plamti raspetom ljubavlju... Želim večeras tebi, ali i svakom čovjeku, stvoriti novo i čisto srce, obnoviti tvoju savjest.
- S Križa teče ljubav u krvi i vodi i otvara rijeku oproštenja i spasenja...
- Kada su Kristove ruke bile prikovane na križ, prikovao je na križ i naše grijehe (Sv. Bernard).
- Danas su potrebni ljudi: svećenici, redovnici i redovnice, laici, bolesni i zdravi, stari i mladi, koji bi pred Božjim Licem izgovarali i vapili: "Gospodine, smiluj se", za svoje, tuđe i grijehe svijeta.
Htio bih vam reći ovo:
- Gospodin nam uvijek dolazi u radosti, ne u tuzi. Njegova otajstva su sva radosna otajstva; žalosna otajstva smo mi izazvali (P. A. Reggio).
- Radost je posjedovati Isusa, žalost je izgubiti Ga. Tuga se rađa iz sebičnosti, iz brige o samome sebi, kad zaboravljamo druge, od nemara u poslu, slabe pokore, traganja za zadovoljstvima, neurednosti u odnosu s Bogom... Naprotiv, naše veselje vodi Bogu. Moći ćemo biti radosni ukoliko je Gospodin uistinu nazočan u našem životu, ukoliko Ga nismo izgubili. Ukoliko olakšavamo život ljudima oko sebe.
- Međutim, naša radost nije bilo koja - ona je radost vjere, Kristova radost. On je njen izvor. Ona donosi pravdu i mir. Samo je On može darovati - jer svijet ne posjeduje njezinu tajnu. Sav med iz cvijeća ovoga svijeta nema toliko slatkoće, kao žuč i ocat našega Spasitelja!
- Stoga - radost kršćanina spojiva je i s poteškoćama, neuspjesima i nevoljama... (pitajte svece!). Isus nas pita: Što ti se događa? Odgovaramo: Događa mi se... (bolest, nesreća...). I odmah nastaje svjetlo, i mir. Što ti se događa?, pita nas. Pogledamo u Njega i više nam nije ništa. Uz Njega ponovno zadobivamo mir i veselje… pa i onda kad se pojave bol i poteškoće. Temelj našeg veselja nisu prolazne stvari: zdravlje, obilje u materijalnim dobrima... - sve je to dobro ako nije odijeljeno od Boga; ali samo po sebi je nedovoljno za pravu radost. Samo Isus je siguran temelj cijelom našem životu. Nema tuge koju On ne bi mogao izliječiti. On za sve ima lijek.
- Bit će potrebno da Mu se obratimo u dubokom razgovoru pred svetohraništem. I da ovih dana otvorimo svoju dušu u Ispovijedi. Ona ima posebnu snagu protiv tjelesne požude. Crkveni naučitelji kažu da je gotovo nemoguće vjerovati u čistoću onih koji se ne ispovijedaju. Sv. Ivan Bosco, odgojitelj mladih: nema sigurnijeg puta od česte Ispovijedi da se mladi očuvaju od nečistih grijeha i od svih drugih grijeha teških i lakih. - Ne vjeruješ?!
- Sv. Filip Neri pripovijeda o nekom mladiću koji mu je došao na Ispovijed s čvrstom odlukom da će pod svaku cijenu napustiti određene nečiste grijehe na koje se bio privikao. Svetac ispovjedi mladića, i vidi njegovu volju da se popravi, odriješi ga od grijeha, i reče mu: ako bi ponovno pao u grijehe, neka se odmah vrati i ponovno ispovjedi. Drugog dana, evo tog mladića ponovno Sv. Filipu: Oče, đavao je bio jači od mene, ponovno sam pao u isti grijeh. - Jesi li se pokajao? - Jesam, oče! - Dobro, ja te odrješujem od grijeha tvojih, idi u miru - ali se vrati nakon prvog pada. Nakon 3., 4. i 5. dana, evo ga uvijek kao na početku. I to je bilo 12 ili 13 puta, u većim ili manjim razmacima. Konačno je trijumfirao nad svojom pogrješkom i postao je tako čist da ga je Sv. Filip primio među svoje redovnike. Postao je vrlo pobožan i revan redovnik.
- Želite li imati haljine bijele kao snijeg? (Ispovijed)... Tu ćemo pronaći izvor radosti. Ovo vrijeme kušnji je u znaku obraćenja i pokore! Očistiti dušu od grijeha - najvažnija stvar u ovom cijelom vremenu.
- Što nam je činiti? Temeljita obnova! Krštenje Duhom Svetim i ognjem! Duh Sveti preobražava nas u Krista, zato se Njegovo djelovanje uspoređuje s ognjem. Priznajte svoje grijehe! Dijelite što imate; imajte srca za druge; budite ponizni - samo je Bog velik!; izbjegavajte grijehe: samo čista savjest donosi radost i mir... Kad svo zlo budete mogli napustiti i praznih ruku posegnuti za Bogom, naći ćete mir u svojoj nutrini (usp. Phil Bosmans). - Borite se protiv strasti, mana, loših navika; imajte hrabrosti za svjedočenje svoje vjere u oprečnoj okolini... Bez malodušnosti i pesimizma (oni su plod oholosti i pretjeranog pouzdanja u same sebe!; malodušnost i pesimizam su tolike duše strovalili u duhovnu osrednjost i žalost; jer, žalosna duša prepuštena je mnogim napastima) - uvijek započinjite iznova, pa i nakon poraza i negativnih iskustava (jer samo onaj koji se bori, može biti ranjen; koji juriša prema neprijatelju, ponekad je ranjen a ponekad i padne na zemlju); 'kada tvoje srce padne, podigni ga, pokloni se iskreno Bogu priznajući svoju bijedu i ne čudi se što si pao, jer nije čudno da je bolest bolesna, slabost slaba, a nevolja jadna. Ali osudi najviše što možeš uvrjedu što si je nanio Bogu, pa hrabro i s pouzdanjem u Božju milost nastavi putem krjeposti koji si bio napustio i 'ponovno hrabro zapjevaj svoju pjesmu ljubavi!' (usp. sv. Franjo Saleški, 'Filotea', 3,9)... Duša puna Boga = 'donosite plodove obraćenja'! Odreci se svega što je po tvom ukusu; podmiri dug; radi baš ono što ne voliš raditi, popričaj baš s onima koji ti nisu dragi; prihvati baš ono što ti je neugodno (posao, osoba, poniženje...) - iz ljubavi prema Bogu = to je milostinja koju svatko može dijeliti; pohodi usamljene starije osobe, bolesne (župnik arški: možeš biti svet tako da činiš čudesa, ali ako nemaš ljubavi, ne ide se u nebo); ugrizi se za jezik prije navale uvredljivih riječi; nemoj izlaziti, prestani prostačiti; odreci se grijeha - čini samo volju Božju, u svemu...
- Da, i odreci se grijeha! Grijeh je jedino pravo zlo, najveće zlo na ovome svijetu. Ono te doslovno ubija. Teški križ i patnja nisu ništa prema grijehu. Pročitah, siromaštvo nije ništa u usporedbi s grijehom (sv. Aleksije stanovao je kao prosjak pod stubama vlastite očeve palače, nepoznat svima osim Bogu - a ipak nije bilo sretnijeg čovjeka od njega!). Nikakvo siromaštvo, nikakva bolest, nikakve nesreće... ne mogu nam oteti nadnaravnu ljepotu duše - to može samo grijeh; grijeh čini upravo to.
- Moramo se večeras pitati: što mi je činiti? Otvori svoje srce (sveci su se trajno obraćali!), da primiš taj oganj i toga Duha koji jedini može tvoje srce promijeniti. Stvaraj ozračje kršćanskog mira. Ohrabri nekoga. Odvoji vrijeme za sebe i za one kojima je potrebno. Neka tvoje riječi iscjeljuju a ne da stvaraju nove rane. Podijeli radost, riječi podrške i razumijevanja. Pomoli se za nekog tko je u potrebi. Budi blagoslov". I daj, konačno se iskreno ispovjedi! I tako, samo tako, pođi ususret Jaganjcu, Gospodinu! Umrlom i Uskrslom! Joj, da - i budi Srce Božje na Zemlji!
Mt 6,24-34:
- Promotrite poljske ljiljane i cvijeće. Promotrite, kaže Isus. Oni briljiraju, puni su inteligencije, ljepote... a Bog ih tako jednostavno stvara. Zar vi niste vrjedniji...? Ni Salomon u svoj svojoj slavi nije bio tako obučen kako Bog oblači cvijeće - a zašto ne bi obukao i vas? Zašto ne vjerujete? Pogledajte: rat ovdje, potres ondje, korona svugdje... ali promotrite cvijeće. Zrak je nečist... a promotrite kako lijepo, čisto cvijeće stvara Bog. Ako Bog može cvijeće tako očistiti, čisto stvoriti, novo, iz ničega, i pred tobom pokazati - kako neće i tebe tako rascvjetati? Bog hoće da i tebe tako podigne... Daj da sve tvoje talente, sposobnosti, snage... učini kreativnim, plodnim - možeš li u to vjerovati? I osjećaš - sva ružnoća tvoje duše nestaje; negativne misli, strah nestaje; više ne možeš vjerovati ni u zlo ni u bolest... (prema T. Ivančiću).
- Sv. Augustin: O čemu ćeš brinuti? Zbog čega ćeš se uznemiravati? Tko te je načinio, brine o tebi. Zar će te zanemariti, napustiti i ostaviti sama, tebe? Gospodin se brine o tebi, budi miran. Podupire te Onaj tko te je stvorio, nemoj ispasti iz ruku svog Stvoritelja; padneš li iz ruku svoga Tvorca, razbit ćeš se... (Prepjev Psalma 39, 26, 27: CCL 38,445).
- Tako je i s nama. Bojimo se skočiti u ruke Oca. Tako je i s onim koji vjeruje. Bog ne dopušta da padne i razbije se. Onaj koji vjeruje, pada u Božje ruke. Ne treba se bojati, jer je siguran u Božjim rukama. Ne boj se, ja sam te otkupio, po imenu sam te zazvao, ti si moj... Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Prođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće (Iz 43,1-3).
- Zašto ste tjeskobno zabrinuti? I u smrtnoj tami ponavljaj još jače: 'Gospodine, ja Te ne vidim, ne čujem Te više - ali se ipak pouzdajem u Tebe! Vjerujem u Tvoju Svemogućnost. Ti ćeš to riješiti - usprkos mog velikog siromaštva i bijede. Ti si Svemogući...!' I tako u svakoj poteškoći. I Bog milosrđa svaku našu bijedu pretvara u milost i od zmije naših grijeha, slabosti i opasnosti čini lijek koji nas vodi k zdravlju.
- To je kao da padaš u ponor, u duboku provaliju... duboku..., a dolje te dočeka Otac i padneš u Njegovo naručje. Ne možeš pasti kad te ja čuvam. On te nikad neće napustiti. Stavi svoju dušu u Božje naručje, osjeti tu Božju ljubav, moć i mir... Ps 37,24: Ako i posrne, ne pada, jer ga Jahve drži za ruku; Ps 23: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si Ti sa mnom...
- Zašto ste tjeskobno zabrinuti? Zašto ste žalosni? Duša se ne smije žalostiti ni zbog čega - osim da uvrijedi Boga. A manjak povjerenja - već je uvrjeda Boga. U svojim brigama i patnjama i u svojim sramotama - baci se u naručaj Božje volje s pouzdanjem malog djeteta koje se baca u ruke svog oca... Sve drugo = nedostatak povjerenja u Gospodina. Ne valja Ga se bojati - to je za Njega velika uvrjeda, jer On je dobar, blag, ljubazan, pun nježnosti i milosrđa prema nama. Nepouzdanje u Očevu brigu za nas - odraz je malovjernosti ('malovjerni'). Upravo se u tome sastoji velika pobjeda oca laži, tužitelja: da posije u srce Božjeg djeteta nepovjerenje prema Ocu! Pa i kad si pun bijede i grijeha - vrati se kao izgubljeni sin, pun povjerenja i nježnosti - tako se stupa pred Boga, našeg dobrog Oca i Gospodina...
- Što se bojite? Zašto ste tjeskobno zabrinuti? Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
- Pokojni T. Ivančić navodi zgodan primjer: To je kao kada šećeš s ocem. I otac se s tobom želi igrati skrivača. Sakrije se malo iza stabla: ku-ku... Baš u tom trenutku dolazi oštar pas: vau-vau! Ti zoveš: jooj, tata, gdje si, pomozi! A otac šuti... Ti počinješ već vikati: Tataaa!... Tada prilazi otac, uzme te u naručje, poljubi te i kaže psu: marš!... udari ga nogom, a tebi kaže: I ti si mislio da će te tvoj otac napustiti, da te ne ljubi?... A ti, kao malo dijete, kažeš: hmm. - Sine, zar si mogao misliti, da će te tvoj otac napustiti? Je l' si zaboravio, kako te tata voli!? A ti dalje, još jecajući na suho: hmm. A otac te radosno podigne u zrak: Ali ti si mi sve na svijetu!...
- Sumnjaš li i dalje da je Bog dovoljno dobar da te spasi? Dovoljno jak da Ti pomogne? Dovoljno mudar da prosvijetli tvoju pamet? Dovoljno dobrostiv da ti poda sve što ti je potrebno za spasenje? Bojiš li se da kod Njega nećeš naći dovoljno kruha da se nahraniš, ni odjeće da se obučeš? Jeste li ikada vidjeli ružni ljiljan ili mršavog vrapca? Jeste li vidjeli da se vrabac ikada brine ili strahuje za sutrašnji dan?
- Prepusti se iskustvu Božje Providnosti! Kao ljiljani poljski koji mogu postidjeti i kraljevske odore, i kao vrabac koji nam pokazuje kako se s pjesmom i cvrkutanjem živi.
- Bog nam govori da smo ljubljeni u Isusu Kristu i da On, Otac, neće dopustiti da propadnemo, jer se On brine za nas.
- Odlučite započeti svaki dan proglašavajući ono što Bog govori o vama, proglašavajući Božju istinu nad svojim životom. 'Ja sam blagoslovljen. Ja sam, u Božjem zagrljaju, jak i zdrav. Milost Božja je na meni. Nijedno oružje protiv mene neće uspjeti, nijedna zaraza...' (usp. Ef 1,2-10). Kad tako govorite, Nebesa vas čuju, a sav se Pakao trese. Vaša vjera aktivira Božji plan za vaš život. Anđeli slijeću na vas! Blagoslovi su oslobođeni! Uživat ćete smisleni život koji Vam je obećan. I ući ćete u blagoslovljeni plan koji Bog čuva za vas!
- Ne bojte se! Biblija to stalno ponavlja više od 365 puta, a papa Ivan Pavao II je to ponovio više puta. 'Ne bojte se', 'izvezite na pučinu'. Daleko od toga da nas neuspjeh na putu rasta žalósti, treba zahvaljivati, i vratiti se Gospodinu. On je Gospodar!
Isus hoda po (koronarnoj) vodi
Mt 14,23-33: A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.
Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«
Zamišljam kako bi pokojni profesor T. Ivančić reagirao na ovu koronarnu opasnost, što bi on sada nama rekao? Sigurno nešto ovako, ali još i puno, puno bolje...
- Isus je poslao učenike čamcem ispred sebe, povukao se, sam, na brdo u molitvu. Čamac se udaljio od kopna, u oluju i valovi su ga "šibali" - kao slika ljudske boli.
- O četvrtoj noćnoj straži (= od 3 do 6 ujutro), Isus dolazi do učenika hodeći po moru. Nije ukinuo zakon gravitacije, ali je jasno dao do znanja da pored zakona gravitacije postoje i drugi zakoni...
- Apostoli nisu mogli vjerovati da Isus može hodati po vodi. Utvara!
- Hrabro samo! Ja sam! Što se bojite?
- Petar: Gospodine, ako si ti, dopusti mi da ja dođem k tebi po vodi!
- Isus veli jednostavno: Dođi, Pero! - Hajde, N., hodaj! Hajde, N., dođi!
- Ovaj Isus, u čije lice je Petar mogao gledati, dolazi s molitve. Petar izlazi iz lađice - u ime Isusovo - i ulazi u uzburkane vode. To traži posvemašnju vjeru. Gleda Petar, o pa to ide sasvim lijepo. On, obični čovjek i galilejski ribar, stvarno hoda po površini jezera, u noći!
- Samo hrabro, Pero! Ja sam! - O, kolike li radosti i uzbuđenja! Dok je gledao u Isusa = nosila ga vjera i ljubav prema Isusu - on hoda! Petar, u ovom času, doživljava istinitost Isusovih riječi: Vjerujte u Boga. Zaista vam kažem: ako netko kaže ovom brdu, digni se i baci u more, i ako u svom srcu ne posumnja, nego čvrsto vjeruje da će se dogoditi ono što je rekao, onda će se dogoditi.
- No, onda... strah nadjačava vjeru... Pojavila se sumnja: kako raspoznati pravog Spasitelja od utvare?! - Samo Jahve hoda po valovima mora (Ps 77). Brodolom vjere...
- Povjerovao je, krenuo... vođen vjerom, u potpunom odvraćanju od sebe, a okrenutosti prema Gospodinu... No, kad je pogledao u silne valove, poče tonuti = nevjera prema Božjoj Riječi: Dođi!
- Gospodine, spasi me! - Ti, stari ribaru, zašto si posumnjao? - i izvuče ga Isus van.
- Izvuče ga iz njegove sumnje... Nije Petra povukao ni vjetar, ni valovi - nego slaba vjera. Tko ga može iz nje izvući? Isus?
- Zašto sumnjate?
...
- To isto događa se u Crkvi (= i ona, 'trebala je potonuti'!). To isto događa se i u tebi. I nama sada. Apostoli u lađi = simbol su Crkve i svakog vjernika, a i sviju nas i naših opasnosti, kroz noć i nevrijeme...
- Isus nam hoće pokazati kako u egzistencijalnoj ili vjerničkoj nesigurnosti - a slika te nesigurnosti je mala lađica šibana valovima - moramo upirati svoj pogled u Onoga, koga nam Bog šalje. Bez pomoći Gospodina mojega, izgubljen sam. Uz Božju pomoć - čovjek može puno više nego što bi mogao pomisliti. Bog dovodi u kušnju, ali čovjeka ne ostavlja sama ni u kušnji ni u grijehu - dolazi mu ususret i pruža ruku onome koji je zatajio.
- Slaba vjera = utapanje. Vjera živa = Isusova moć nije u pitanju.
- Oluje, valovi, strah - to je uzburkano more Crkve, tvoga života, hrvatske domovine, svijeta... I ti gledaš u ovoj krizi - Isus dolazi k tebi ususret. Je li to zbilja Isus? - Ja sam, kaže Gospodin.
- Gospodine, mogu li ja tako hodati mirno, kao da i nije protivan vjetar ili oluja, kao da mi nitko ne može ništa, kao da me nikakvo zlo ne može pogoditi? - A On kaže: Hodaj, šta se bojiš! - Gospodine, mogu li ja malo više vremena posvetiti svojoj duši, a ne samo tijelu? - Hrabro samo. Dođi! - Mogu li ja čuvati svoj i tuđi brak? - Hrabro samo. Što se bojiš? Dođi!... a mogu li ja... da budem milosrdan, strpljiv, da praštam.... da se ne suobličujem ovome svijetu tražeći pod svaku cijenu uspjeh, bogatstvo, vlast i moć... da budem čist... da nikada ne prostačim... - A On kaže: Hrabro samo, hodaj, ne boj se!
- Eto, Gospodine, svi kradu, pa se i ja moram malo snaći. Izgleda nemoguće isključiti se iz ovoga svijeta. Međutim, Isus kaže: Zašto sumnjaš?... Mogu li ja držati zapovijedi i onda kad se to u očima svijeta čini ludo... Toliki malo više popiju, troše novac na ludosti, zanemaruju svoju obitelj, roditelje, molitvu, Misu, kršćanske dužnosti... - A On kaže: Zašto sumnjaš? Hrabro samo, dođi!... Gospodine, a toliki se sada boje što budućnost nosi; toliki se boje zaraze od virusa korone. Mogu li ja tako tako mirno hodati po moru straha, kao da i nema korone, kao da mi ona ništa ne može, kao da me nikakvo njeno zlo ne može dohvatiti? A On kaže: Hodaj, ne boj se!
- Shvati da s Isusom možeš sve, odnosno Isus po tebi može sve učiniti. Shvati, u susretu prestrašenog čovjeka i Boga, Isusov je odgovor: Ne boj se, hrabro samo, dođi! Zašto sumnjaš... da je virus jači od Boga Stvoritelja?!
- Isusov učenik, vođen istinskom vjerom, ne može propasti u dubine. Pobjeda nad vodama smrti pripada uskrslom Gospodinu, Pobjedniku nad moćima zla! Isus nas poziva poput Petra, da dođemo i hodamo po moru!
- Nemoj više vjerovati tami, vjeruj ljubavi Božjoj. Gledaj pozitivno, u Isusa, ne u valove. Bog uvijek govori pozitivno: Hodaj... ne boj se!
- Neizmjerna jakost je u tebi - to je tvoja vjera: kad vjeruješ u dobro, ti zaustavljaš zlo, pališ svjetlo tamo gdje je mrak. Bog treba vjernike, poklonike dobra, ne poklonike zla i sumnji. I najveće oluje (kao što su katastrofe, teške bolesti, strah pred zarazom, smrću, briga za vlastitu obitelj, strah zbog posla, djeca koja idu svojim putem, žalost zbog gubitka voljene osobe, osamljenost, neka krivnja koju sam si natrpao...) - možemo nadvladati povjerenjem u Boga. A imati povjerenje u Boga - znači vjerovati. Ne vjeruješ? Pa ni svijet to ne vjeruje. - Zašto sumnjate? Maknimo iz sebe svaku sumnju, malodušnost. Uistinu, ti si Sin Božji!
- Vjera u Isusa tjera sve strahove. Ne dopusti da životne okolnosti budu jače od tvoje vjere! I znaj, nitko ne traži naše povjerenje kao Isus Krist.
- Ti si, Bože, jači od zla u meni, u drugome, od moje nevjere, zaraze i bolesti... Odričem se nevjere i vjere u zlo, u negativno, u mračno, u grijeh, u propast... Vjerujem da je svjetlo jače od mraka. Vjerujem, riješit će se ovo zlo, Gospodine, jer Ti si s nama...
- Sad je moj trenutak. Ili ću tonuti (u malodušnost, beznađe, očaj, sumnju, strah...) - ili ću sad vjerovati još snažnije. Ja se opredjeljujem za vjeru. Ti ćeš to riješiti... Uistinu, Ti si Sin Božji!
- I osjećaš... osjećaš: Bog je tu... uvijek je pripravan pružiti ruku pomoćnicu, uskrsli Isus dolazi mi ususret, dohvaća me i drži kad mi voda dođe do grla... i čudiš se da to drugi ne vide... Nije li to svojevrsno hodanje po moru, na valovima još većih restrikcija budućih mjera?!...
- Još danas, Isusa će ostaviti mnogi Njegovi učenici. Treba da Njegovi najbliži još čvršće povjeruju u Njega. Zato je Isus dopustio - ljekovitu noćnu plovidbu po koronarnim vodama...
Postoje li neoprostivi grijesi?
'Nema nikakva grijeha bilo kako teškoga, da ga Crkva ne bi mogla oprostiti' (KKC 977). 'No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga' (Mk 3,29; Mt 12,31-32; Lk 12,8 - koji nam nudi nastavak o tom grijehu u Dj 5). Božje milosrđe ne pozna granica. No, tko namjerno odbaci prihvatiti Božje milosrđe pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. 'Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog nepokajanja i vječne propasti' (KKC, br. 1864). Ali to nije zato što to Bog ne bi htio, nego zato što takav grješnik sam onemogućuje da mu se može oprostiti. Razlog neopraštanja nije u Bogu, nego u nemogućnosti primanja oproštenja sa strane čovjeka.
- To bi bio najkraći odgovor. Za one koji žele više, nastavljam...
- 'Obratite se i vjerujte evanđelju' (Mk 1,15). A pred onim koji odbija svjetlost (Mk 3,29//) ili sebi umišlja da mu oproštenje nije potrebno, poput onog farizeja iz prispodobe (Lk 18,9s), Isus ostaje nemoćan. Npr.: 'što ću ja ići 'popu' na Ispovijed, kad je on grješniji od mene. Nemam ja grijeha; nisam nikoga ubio/la'...; ili stav preuzetnosti i zlouporabe Božjeg milosrđa do kraja: mogu ja i dalje teško griješiti, pa šta, svećenik-moj prijatelj, lako mi da odrješenje...; ili stav očaja do kraja: Bog mi ne može oprostiti...). Ako li takav očajnik bez pokajanja umre, 'krivac je grijeha vječnoga', jedinog grijeha koji je neoprostiv...
- No, taj grijeh ne znači nijekati Božanstvo Duha Svetoga ili Njegovu ulogu. Kad bi se heretici vratili i povjerovali, Bog bi im oprostio njihovu prošlu nevjeru i izrugivanje protiv Boga i Njegova Duha. Kad bi se heretički sljedbenici macedonijevaca, koji su nijekali Božanstvo Duha Svetoga, obratili, Crkva bi ih prihvatila i dala im odrješenje...
- Što je, dakle, 'grijeh protiv Duha Svetoga' koji je neoprostiv?
- Hula (blasfemija) protiv Duha Svetoga je definitivno i trajno odbijanje Njegove uloge. To je odbijanje koje traje doživotno. I kao posljedica toga odbijanja, nema kajanja, ni oprosta, naravno.
- Evanđeoski izričaj 'grijesi protiv Duha' - svjesno je i slobodno odbacivanje Boga proisteklo iz oholosti, mržnje prema životu i iz očaja. Tim evanđeoskim izričajem označuje se čovjekovo temeljno opiranje Bogu, svjesno, hotimično, nadahnuto mržnjom prema životu i očajanjem.
- Najveća je nesreća otvrdnuće srca u zlu, konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu... to je grijeh protiv Duha Svetoga. Protiviti se istini i odbaciti svjetlo - koliko li ih ima takvih... 'Odbijanje svjetla, po tome ćemo biti suđeni' (F. Mauriac).
- S obzirom na kontekst - Isus je optužen da ozdravlja po Beelzebulu, poglavici demona - možemo Isusove riječi, teške i tvrde, shvatiti ovako: Bog može oprostiti nekome tko ne poznaje Isusa i Njegov autoritet kao 'Sina čovječjeg', ali ne može prihvatiti radikalni stav nijekanja Božjeg djela, koji vidi zlo posvuda, čak i tamo gdje Duh Sveti djeluje u sili. Tko odbija priznati Isusu autoritet Božji i pripisuje zloduhu ono što čini Duh Sveti (usp. Mk 3,30), odbija svjetlo božanske milosti i oproštenje koje iz nje izvire; tko ne priznaje Isusa svojim Spasiteljem, taj ne može biti spašen i osuđuje samog sebe da ostane zauvijek udaljen od Boga; takav stav po svojoj naravi isključuje spasenje; takav se grijeh neće oprostiti ni na ovom svijetu (u vrijeme prije Sudnjeg dana, ili dok čovjek živi), ni u budućem, pa traje svu vječnost... Zašto je taj grijeh neoprostiv? Jer onaj koji ne priznaje Isusu Božanski autoritet, ne može uopće čuti Isusa da mu je taj grijeh oprošten...
- Ili pak ovako: Dok Isus oslobađa od zlog duha silom Duha ljubavi, Njegovi neprijatelji kažu da je On zapravo vođen Zlim duhom. Duh je u nama snaga, dinamizam života, poziv na sreću. Mogu imati poteškoća da odgovorim na Njegove zahtjevne pozive. Mogu se ponekad odreći da živim na visini živih riječi koje imaju svoj izvor u 'Duhu koji govori našem duhu'. To se zove grijeh i to je oprostivo. Ono što je neoprostivo, to je 'govoriti protiv Duha', reći da On nije sila života i uskrsnuća, nego da je duh zla, da su Njegovi zahtjevi suludi, da idu protiv života i sreće, ukratko, da Duh 'želi moju smrt'. Reći da je izvor žive vode otrovan, znači osuditi se na umiranje od žeđi. Ako se Duha niječe kao silu života, izvor oproštenja je odsječen: nikome se ne oprašta protiv njegove volje. Papa Ivan Pavao II. to ovako kaže: 'ako Isus reče da se grijeh protiv Duha Svetoga ne može oprostiti ni na ovom ni na drugom svijetu, to je zato što je to neopraštanje povezano, kao s njegovim uzrokom, s ne-pokajanjem, to jest, s radikalnim odbijanjem obraćenja' (enciklika 'Duh Sveti u životu Crkve i svijeta', br. 46).
- Baš kao i ideja da pakao doista postoji, ovaj nas pojam grijeha, zauvijek neoprostivog, pogađa. Jedno i drugo izgleda teško pomirljivo s idejom koju imamo o Božjoj dobroti. No, Bog nas je stvorio slobodnima... pa i da se obratimo i ne živimo bez Njega. Granice Božje ljubavi sastoje se u tome da tu ljubav možemo i odbiti... U biti, griješiti protiv Duha znači odbiti da budem ljubljen, kad ta odluka obuhvaća temelj, dubinu mog bića...
- Ako će Bog tražiti račun o svakoj nepotrebnoj (zlobnoj, klevetničkoj) riječi (Mt 12,36), kako će ljudi istom odgovarati za hulu na Duha Svetoga! Istovremeno, nijedan izgubljeni sin neće naći zatvorena vrata ako odluči vratiti se kući...
- Ima li još netko da nije ovo razumio? Neka digne ruku... Aha, dva, tri... No, dobro, ponovit ću.
Bog, u svom milosrđu, prihvaća sve one koji se pokaju i prašta im. On je rekao: 'i onoga tko dođe k meni, neću izbaciti' (Iv 6,37).
Crkveni oci su s pravom rekli: 'Jedini neoprostivi grijeh je grijeh bez pokajanja'. Ustrajati u grijehu, sve do smrti bez pokajanja, znači propasti, prema onome što kaže Gospodin: '...ako se ne obratite, svi ćete tako propasti' (Lk 13,5). Odbijanje pokajanja sve do smrti jedini je neoprostiv grijeh. 'Jedina nepopravljiva nesreća bila bi pojaviti se jednog dana bez pokajanja pred Licem koje oprašta' (G. Bernanos).
Može se također pitati: koji je odnos između pokajanja i hule protiv Duha Svetoga?
To je jasan odnos jer nitko se ne može pokajati, bez djelovanja Duha Svetoga koji 'će pokazati svijetu što je grijeh' (Iv 16, 8). On je taj koji vodi i potiče čovjeka u duhovnom životu, On je sila koja potpomaže svako dobro djelo.
Nitko ne može izvršiti neko duhovno djelo bez asistencije Duha Svetoga.
Odbijanje asistencije Duha Svetoga nikada ne može stvoriti dobro koje apostol naziva 'plod Duha' (Gal 5,22). A onaj koji je sterilan i 'ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca' (Mt 3,10; Iv 15,4-6).
Odbijanje Duha je, dakle, trajno odbijanje pokajanja i svakog duhovnog ploda.
Huliti protiv Duha Svetoga ne znači 'žalostiti Duha Svetoga' (Ef 4,30) ili 'trnuti Duha' (1 Sol 5,19) ili 'opirati se Duhu Svetomu' (Dj 7,51), već radikalno i kontinuirano odbacivati Njegovo djelovanje, odakle istječe odbijanje pokajanja i dobrih djela.
Možemo si postaviti pitanje: što će biti s čovjekom koji je radikalno odbacivao djelo Duha Svetoga, ali koji je odlučio da se pokaje i da ga prihvati?
Naš je odgovor: pokajati se znači prihvatiti djelo Duha Svetoga u sebi, čak i u posljednjim trenucima života. To je znak da Duh Sveti nastavlja raditi. To onda neće biti slučaj hule protiv Duha Svetoga, kao što smo već objasnili.
Smatrati da je moj grijeh neoprostiv, djelo je Sotone koji nas nastoji utonuti u očaj i uništiti nas.
Uvjeravam osobu koja si je postavila ovo pitanje, jer činjenica da ga je postavila, dokazuje njen živi interes za njenu vječnu sudbinu: to je djelovanje Duha u njoj, i takav strah bilo koga da je već neoprostivo sagriješio protiv Duha, nikad ne može proći kao hula protiv Duha Svetoga.
Preostaje odgovor na zadnji dio problema: je li moguće da je Božje milosrđe u skladu s Njegovim odbijanjem oproštenja?
Kažem da je Bog uvijek spreman oprostiti. Bog ne odbija svoj oprost iz nijednog razloga. Ali da bi se zaslužio taj oprost, nužno je pokajati se, obratiti se.
Ako netko odbija pokajanje, Bog će ga čekati do posljednjih trenutaka njegova života, kao što je to učinio s dobrim (desnim) razbojnikom; ali ako on još uvijek ustrajava u svom odbijanju i odbacuje djelovanje Duha do kraja, kao lijevi razbojnik, jedini on bit će odgovoran za svoju propast, a ne Bog milosrđa, blagoslovljeno Njegovo Ime.
p. Ivan MSC
Napastovan, s Isusom u pustinjii
- Blago tebi ako si napastovan!
- Bog nije ništa učinio za zlo ili za tvoju nesreću. Sám Bog ne napastuje. On može kušati čovjeka po patnji, dok sotona to hoće srušiti - što ne isključuje da isti događaj može biti kušnja prema Božjem planu, a napast prema namjerama sotone. U planu Božjem koji želi divinizirati čovjeka u Kristu = kušnja, i njeno đavolsko iskorištavanje = napast, neizbježne su. One te vode iz darovane slobode u življenu slobodu; iz izabranja u alijansu; kušnja popravlja čovjeka u Božjem misteriju spasenja; ona je sám put nutarnje Pashe - ljubavi koja se nada (Rim 5,3). Kušnja je pashalna.
- Mnogi sveci podnosili su muku svakojaku dane, mjesece i čitave godine... Sv. Augustin govori kako su ga nakon obraćenja strasti poput sirena zvale natrag u grijeh. Sv. Benedikt, Franjo Asiški i Katarina Sijenska, u trenucima napasti na čistoću, bacali su se u trnje da svladaju napast.Monasi-redovnici znali su u takvoj kušnji staviti ruku u vatru. Sv. Jeronim se udarao kamenjem. Sv. padru Piu Isus reče: Dijete moje, ti ćeš me napustiti ako te ne budem razapinjao. Sv. župnik arški govori: Treba nas žaliti, ako nismo jako iskušavani od sotone! Nismo li onda prijatelji demona, zloduha; ako nemate uboda napasti, znači da su demoni vaši prijatelji... Možemo reći, da kolikogod napastovanje bilo ponižavajuće, ono je znak, najsigurniji znak, da smo na putu koji vodi u nebo... Sv. Vinko Paulski reče: Blaženo je stanje biti napastovan i to nam stanje u jednom danu pribavi više zasluga nego mjesec dana bez napasti... Ne treba moliti Boga da nas oslobodi napasti, nego da nam pomogne da ih dobro iskoristimo, da nam pomogne da im ne podlegnemo... Kard. Charles Journet piše: Nitko, osim Boga, nitko nije više radio na svetosti Joba kao što je to činio đavao. Najveći sveci su oni koje sotona i tijelo najviše napastuju... Bog znade iskoristiti zloću sotone za tvoju izgradnju. Bog ograničava njegov utjecaj i djelovanje tako što je on u službi nacrta i planova Božjih. Tako je osuđen, da protiv svoje volje, radi indirektno za tvoje spasenje i za slavu Božju (tako sv. Ivan Zlatousti). Ne boj se, jer je njegova moć podvrgnuta Božjoj moći. Sv. Vinko Paulski: On može 'na lancu lajati', ali ne može vas ujesti. Može vam zadavati strah, ali vam ne može nanijeti nikakva zla. To vam tvrdim pred Bogom, u čijoj prisutnosti vam ovo govorim. Sv. Ivan od Križa: Duša, koja je sjedinjena s Bogom, zadaje sotoni strah kao što mu zadaje sam Bog. Sv. Terezija Avilska tvrdi da, sjedinjena s Bogom, ne boji se sotone više nego muhe ili mrava. Konačno, sv. Ivan Zlatousti: Kad odlazimo od Svetoga Stola, od Oltara, mi smo kao vatreni lavovi, ojačani i strašni za sotonu.
- Koji, dakle, nisu napastovani, znak je da Bog s njima ozbiljno ne računa. Sve dok si napastovan, a bit ćeš to do svoje smrti, ti si privilegirani miljenik Božji... (opaska: to ne znači sám 'tražiti' napast!).
- Isus Krist demaskirao je Sotonu; u Kristu si bio ti iskušan, u Njemu si đavla već nadvladao, kaže sv. Augustin (đavao je pobijeđena sila, i on to zna - zato i jest tako agresivan); budući da je Krist dopustio biti iskušan, dao ti je poduku kako pobijediti (usp. napastovanje u pustinji). Rekao je: Ne bojte se, Ja sam pobijedio svijet! Ne idi, stoga, nikada sam na napast (jer ćeš izgubiti), nego preko Isusa, u Ime Isusovo!
p. Ivan MSC
__________
Kada te maltretiraju, omalovažavaju, zaobilaze, zlostavljaju, iskušavaju...
autor: p. Ivan A. MSC
- Najbolje je PRIHVATITI situaciju koju ne možemo promijeniti te na DUHOVNI način mijenjati svako zlo koje doživljavate. Ma tko je jači od Gospodina?! De-dramatizirajte situaciju, pa Vi imate snagu Božju koju nitko od Vaših neprijatelja nema. Neka Vam Isus dadne slobodu duha - da se i u PAKLU možete osjećati potpuno slobodno KADA JE S VAMA ISUS...
Ako želite, predlažem nekoliko duhovnih razmišljanja i 'tableta', pa i injekcija (varijacija na istu temu):
* * *
- Isus je 'znak osporavan' (Lk 2,34) koji ne želi razdor, ali ga neizbježno donosi jer od ljudi traži opredjeljenje... Vjera koja nije znakom protivljenja, možda i nije na liniji Evanđelja. 'Tko nije pripravan podnijeti svaku vrst poruge, sramote i muke poradi vjere, te poći za Isusom i u smrt, ako je potrebno - nije Njega dostojan. Snagom Isusa Krista i silom Duha Svetoga, miljenici Božji nadvladat će sve muke i nevolje... 'Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi. Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati. Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene, za svjedočanstvo njima i poganima... Brat će brata predavati na smrt i otac dijete... Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen... Ako su domaćina /tj. Isusa/ Beelzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane?... Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu... A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene... Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi... Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom... Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen...' (Mt 10,16.21-22.25.28.30.34-36; 24,9-10.12.). Kršćanima nije nigdje obećano da će ih Bog očuvati od zemaljskih nevolja. Sv. župnik arški navodi: 'Nikada nisam bio tako sretan kao u trenucima kad su me progonili, klevetali. Bog me je punio utjehom; Bog mi je sve davao što sam molio...'. Vi ste, prijatelju, izabranik Božji, onaj kojeg će Sin Čovječji na sudu spasiti zbog Vaše ustrajnosti u vjeri i životu po njoj. A što se tiče neuvažavanja i zabacivanja, Isus sve to vidi. I to Vam je dovoljno... Pružite protivniku i drugi obraz, inače ćete oboje iznakaziti Božju sliku u sebi, uništiti ljubav za koju ste stvoreni. Osim toga, svetost se kršćanina mjeri prema tome za što zahvaljuje Bogu: Pavao je zahvaljivao i na progonstvima... Svaki dan na oltaru (ili barem duhovno, na daljinu) uronite u kalež Presvete Krvi Kristove svoju bol, osobito u Pretvorbi; pričestite se (barem 'duhovnom Pričešću') za sve osobe koje Vas zaobilaze, dajući Bogu zahvalu za njihov život, i vjerujte... iskusite kako je Bog divan! Gledajte ih, ne kakvi su bili i kakvi jesu, nego kakvi će biti kada ih Duh Sveti obasja svojom ljubavlju i kada pred Isusom zaplaču... gledajte ih kroz Rane Isusove, poput Oca nebeskoga... I ne bojte se zmija s kojima živite! Pred Isusovom vlašću svi su njihovi otrovi ništavni! Ne bojte se ničeg smrtonosnog: ne, neće Vam nauditi. Djeca smo Svjetla, odraz vječnoga sjaja... 'U ime Isusovo, moji 'tlačitelji'... pripravljam Gospodinov dolazak: uzimam vlast nad vama te vas Isusovom vlašću blagoslivljam +. U ime Isusovo, gubavci, očistite se! Zlodusi, odstupite! Na sve vas stavljam Isusove blage i vjerne, Duhom Svetim pomazane ruke, da vas blagoslovi svakom milošću Ime Isusovo!'...
* * *
- Ako su Vas teško ranili stavovi i postupci drugih (a jesu!), ili grube realnosti života u nesavršenoj okolini - nešto važno ipak morate činiti: opraštati onima koji su Vas povrijedili. Kad drugi griješe protiv vas i neprekidno na Vas djeluju, ili Vam čak škode (iako, možda, toga nisu uvijek ni svjesni), morate primiti unutarnje ozdravljenje da još jedanput postanete slobodni - Bog, naime, oslobađa od srdžbe i emocionalnih ranjavanja... koja djeluju na Vas ovako ili onako (važno je znati, kad imate posla s duhom traume ili opterećivanja negativnim mislima i osjećajima, da se prvenstveno morate usredotočiti na unutarnje ozdravljenje, a ne na oslobađanje). Vama je Gospodin dao put posvećenja: u ovoj okolini, preko svih neprijatnih osoba. Kad bi Vas pri tom i najmanje rane poštedio, to ne bi bila ljubav. Što treba činiti? Početi ih ljubiti kao Isus na Križu. Opraštati im. Zahvaljivati Gospodinu za svakoga od njih. Dati se iskorištavati, 'opljačkati' radije nego ulaziti u sukob s njima. Isus to vidi i uračunat će Vam u pravednost. Uh, koja m9ilosna sredstva imate, pazite da ne izgubite nijedno! Možete svoje bližnje tako mijenjati! Ne samosažaljenju (kako ste Vi žrtva, a oni to iskorištavaju...)! Uživajte s ljubavlju prema Bogu upravo u poniženjima i u tome da ste žrtva, suobličeni s Isusom. I imat ćete mir. Vjera i ljubav pomiču granice nemogućeg. To je ta razlika između svetaca koje slavimo u kalendarima i povijesnih anonimusa.
* * *
- Možda ste vikali: 'Bože, oslobodi me te situacije...! Ona me uništava...'; a Bog nije učinio ništa. 'Bože, zašto postupaš tako sa mnom? Pomozi mi, molim Te!' Bog međutim dopušta da to i dalje traje. I Isus Vam govori: 'Imaš li ti povjerenja u mene?... Možeš li pobjedonosno živjeti usred kušnja?' I pomoću vjere uzdići ćete se do pobjede, i odjednom se razrješavaju poteškoće... Više se toga ne morate bojati, jer ste otkrili put do pobjede. Slobodni ste. Možete ostati 'hromi', 'slijepi', ali ćete, zahvaljujući Isusu, hodati u svjetlu i miru; Vi ste tada zdravi, u punom smislu, jer ste upoznali spasenje, pravi život što ga ni smrt ni patnja ne mogu umanjiti. Poslije ćete Bogu zahvaljivati: 'Gospodine, zahvaljujem Ti za ovo iskustvo i za sve što sam pri tome naučio.' Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani iznad svojih snaga, ni za milimetar, ni za miligram (usp. 1 Kor 10,13). Kakve god probleme imali, kakva god iskušenja ili poteškoće trpjeli, možete biti sigurni - Bog je sve brižljivo odmjerio. Ako ostanete uz Njega, kroz svoje poteškoće ćete upoznati snagu, koju imate u Isusu. Postanite Božje sredstvo koje će drugima, u sličnoj patnji, znati pomoći. 'Bože, ova poteškoća (ili situacija) čini mi se isuviše velika i teška. Strah me je, da će mi postati nepodnošljiva. Ne mogu naći nikakav izlaz. Ali Ti si obećao da me nećeš kušati iznad mojih snaga. Zato mi udijeli svoju snagu i pokaži mi izlaz iz ove situacije; pokaži mi, gdje me s tim problemom želiš upotrijebiti...'. Ako Bog neku kušnju dopusti, brine se i za ishod. On koristi sve Vaše bolne događaje, iskušenja i probleme, koji Vam nanose tolike nevolje, da ih pretvori u blagoslov, za Vas i za druge. Ne želite li da Vas Bog upotrijebi tako, da drugima donosite blagoslov, izliječenje, utjehu i jačanje? Uzmite si vremena da zahvalite Bogu...
Evo i nekoliko poticajnih primjera iz pera T. Totha, odgojitelja mladih. Znate da Bog može pisati ravno i po krivim linijama. Nekada se mora ići i teži put da bi se spoznalo, da je on bio bolji. Beethoven je bio već skoro gluh, kad je stvorio svoje najveće remek-djelo. Povijest je zabilježila, a i neki duhovni pisci, da je Mojsije, osloboditelj Izraela, bio mucava jezika, kao i Demosten, najveći govornik helenske kulture (prvi mu je govor publika toliko ismijavala da ga je morao prekinuti; odlazio je na nekoliko mjeseci od ljudi i u podzemnim špiljama vježbao govoriti; da ne bi mucao, stavljao je male kamenčiće pod jezik i tako se vježbao; odlazio je na morsku obalu i nadvikivao se sa bukom morskih valova; imao je slaba pluća, pa je u slobodnoj prirodi deklamirao govore i stihove; i danas, nakon 2370 godina, svatko tko hoće nešto postići na polju govorništva, mora proučavati i Demostenove govore!); Dante je pisao svoje remek-djelo u progonstvu, boreći se sa bijedom; Schiller je svoje najbolje drame napisao u bolesničkoj postelji; Mozart je završio svoj 'Requiem' u teškoj bolesti; filozofi Spinoza i Descartes, i Schiller, njemački klasični pjesnik i dramatik, bolovali su od tuberkuloze pluća; Kant, Milton... bili su sve ljudi krhkoga zdravlja, s tjelesnim manama; kada rimski filozof Seneka kaže da netko može na bolesničkom krevetu biti upravo tako junak kao i na bojnom polju, htio je time označiti upravo ono što je ostvarila Martha Robin i Sv. Mala Terezija; Wallenstein, veliki vojskovođa, bio je tako bolestan na živce da nije mogao podnijeti ako bi pijetao zakukurikao; Richelieu, veliki državnik, veoma se prestrašio kad bi ugledao vjevericu; Bayle, filozof i teolog, nije mogao podnijeti kapanje vode; Erazmo Rotterdamski, veliki filozof, dobio je groznicu ako bi pomirisao ribu; Scaliger, slavni povjesničar i naučnik, stao je drhtati cijelim tijelom kad je vidio mlijeko; Goethe, klasični njemački pjesnik, užasno je trpio kad bi osjetio dim duhana... Ima još takvih, koji su u slabom, boležljivom tijelu nosili veliki duh. Kakve sile drijemaju i u Vama! Sinko, kćerce, samo Vas poteškoće mogu izgraditi...
* * *
- Čovjek koji je nedužan ili pravedan i čija pravednost nekome smeta, nijema je kritika onih koji to nisu i zato je neprestana smetnja. Ovo naše vrijeme obiluje iskušenjima, porugom i mukom. Ima toliko ljudi koji trpe bol koju nisu izabrali. Baš zato jer smo kršćani, nešto ćemo više trpjeti na ovome svijetu! One koji su nevino progonjeni i one koji su progonjeni jer se zalažu za pravdu, Isus naziva 'blaženima' (Mt 5,11; Lk 6,22). O onima koji su sami krivi za to progonstvo, Isus ne kaže ništa. Gospodin govori da će Njegovi učenici naići na mržnju, doživljavati pogrde, klevete, progonstva, samo radi Njega (usp. Mt 10,16-32). To su, između ostalih, one sirove divlje sile koje čine da otac proklinje kćer, majka vrijeđa kćerku... sile koje dijele, obavijaju u tamu i uništavaju jedinstvo i ljubav u obitelji. Progonstva su nam zajamčena. Oni koji nasljeduju Isusa, bit će poput Njega odbacivani i ubijani. Vjernik koji ne iritira (ne svojim grijesima, manama i karakterološkim osobinama!) nije vjerodostojan. Vjernik koji nije proganjan, nije svjedočki. 'Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom' (Mt 16,24). 'Lude' svijeta izabra Bog da posrami 'mudre' i 'slabe' svijeta izabra Bog da posrami 'jake'... Autentični i odvažni Kristovi svjedoci su uvijek bili ušutkivani. Sjetite se prvih kršćana. Bili su bacani pred divlje zvijeri, spaljivani, vađene su im oči, odsijecani dijelovi tijela, vješani kao goruće zublje u Neronovim vrtovima, paljene su im ruke i noge i polijevane hladnom vodom da bi muke dulje trajale... I danas, iako su metode rafiniranije, svatko tko ima hrabrosti dosljedno živjeti Evanđelje, može sa sigurnošću računati s raznolikim duhovnim kušnjama (od zlih sila), psihičkim (pogrdno obilježavanje nečije dobrote i poštenja, ruganje, kleveta, prepričavanje ili izmišljanje nekih njegovih navodnih mana i slabosti, ismijavanje, vrijeđanje, brutalnost...) i neprilikama u različitim oblicima. Kako da se kršćanin postavi u takvoj situaciji? Da sve napusti? Nipošto. On zna da je tada na pravome putu. Možda Gospodin smatra da je za Vas premalo živjeti kao obični vjernik pa traži od Vas mučeničku slavu... Nemojte odbijati 'Onoga koji te popravlja i potiče na još veće krjeposti, plaši i tješi, udara i ozdravlja' (Sv. Augustin). Ako Gospodin dopušta i bičevanje, blago Vama! Vi ste izabrana duša. Gospodin priprema za Vas velike milosti. Sv. Pavao veli: 'A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni' (2 Tim 3,12). Sv. Augustin veli: 'Ili budi pripravan da budeš bičevan ili ne traži da budeš voljen'. Što je čovjek veći vjernik, to je spreman na veće žrtve. Zato Gospodin velikim vjernicima šalje velike kušnje (usp.: Dj 9,16: 'Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za moje ime trpjeti'; usp. Abrahamovu kušnju i kušnju izraelskog naroda u pustinji). Kao kršćanin znate da možete doći u sukob s duhom svijeta i napasničkim duhovima. Kako ćete moći izdržati? Stalno mislite na Isusa; sjetite se tada zašto Isus visi na križu... Svi koji se zalažu za istinu i pravdu, doživjet će sudbinu progonjenoga. Ali zato ste miljenik/ca Onoga koji će u svemu imati zadnju riječ. Sveci su, u najvećim kušnjama, blagoslivljali Boga i davali Mu hvale za trpljenja, kao za najveću nagradu, najveću čast; oni govore: Duša koja ljubi, kliče od radosti u svojoj ljubavi koja trpi, ne tuži se ni potajno ni javno = vrhunac čiste ljubavi! Sve veliko i plemenito prošlo je kroz oganj kušnje i žrtve, da bi se pročistilo i dokazalo. Blagoslivljajte, postite i molite za svoje progonitelje (ne da Vas osobno više ne progone, nego da im milosrdni Isus dade duh pokore, obraćenja i vjere; protivnik našega spasenja ničega se tako ne boji kao molitve i posta!), ustrajte da im činite dobro (ne dajte se pobijediti zlim, nego dobrim pobjeđujte zlo!), praštajte im, zahvaljujte Gospodinu za njih, ljubite ih, prikazujte Sv. Mise i pričešćujte se za njih, predajte ih milosrđu Božjem, molite molitve otkupljenja za sebe od njih i njih od sebe, strpljivo nosite svoj križ i tako se suobličujte svome Spasitelju, odrecite se samoga sebe (tko hoće sve, mora dati sve!), kajite se za svoje grijehe i grijehe svoje okoline... Ne smalaksati - uvijek radost u srcu, mir u duši, hvala na usnama! Ne oštre riječi - oštre su riječi grijesi protiv ljubavi; blagost i krotkost Isus je uvrstio u svoja blaženstva. Kad ste to sve učinili, nećete se obeshrabriti trpljenjima, nego ćete spoznati da su Isusova smrt i uskrsnuće pouka kršćanima kako valja prihvaćati križ i životne nevolje: s pouzdanjem, poput djeteta, s predanjem Ocu... Sačuvat ćete sjaj duše koji je potreban da idemo Kristu ususret. Mjera Vaše ljubavi prema takvim osobama jest Božja ljubav prema Vama. Svaki čovjek, poslušan Gospodinu Bogu, dobiva uvijek više od onoga što je u poslušnosti dao; idite zato na križ, jer ni Vi nećete izgubiti, s obzirom da se kod Oca nebeskoga ne može izgubiti. Moj subrat, Emiliano Tardif MSC, reče: kad ide sve dobro, to je Cvjetnica; kad trpim, to je Veliki Petak; u svakom slučaju, Uskrs je blizu... Bog nije krvoločni Bog koji bi uživao u žrtvi nevinog pravednika, ali jest Bog koji patnju pravednika okreće u izvor duhovnog bogatstva za mnoge ljude; i zadobit ćete na nov način i Njega i sebe i ukućane i bližnje. Svi Vaši križevi pretvorit će se u slavu, sreću, preobraženje... Ne zaboravite da samo ljubav Božja obnavlja što je grijehom narušeno, da ljubav Božja spašava, obnavlja zajedništvo, pomiruje, prašta... Samo se Isus može spustiti do ljudskih dubina gdje postoje prvotni nagoni oholosti, mržnje, gnjeva, proklinjanja, zlovolje i agresivnosti svake vrste, samo ih On može promijeniti u dobre sile koje grade sklad i jedinstvo. Samo On može iskupiti te porive i promijeniti zakone srca: donosi umirujuću blagost tamo gdje je bilo nasilje, opraštanje tamo gdje su bile uvrjede, slatkost tamo gdje je bila gorčina. Bez Isusa, tako nešto ne može postojati. Sa Isusom, dakako, i Vi ćete moći staviti svoje vjersko uvjerenje iznad spontanih osjećaja. 'Mnoge nevolje ima pravednik, ali ga Gospodin iz svih izbavlja' (Ps 34,20). Uspnite se na Goru preobraženja (preobrazba je Božja ponuda poslušnima), na Goru blaženstava ('Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko', Mt 5,10)... Sv. Tereziji Avilskoj, kad je jednom završila molitvu, učinilo se da se nalazi sama na otvorenom polju, opkoljena samim neprijateljima, na nišanu progona na koji će upravljati svi svoje otrovne strijele. Govori: 'U onoj velikoj nevolji bila sam posve sama i bez pomoći. Ostavljena od svega svijeta, samo ne od moga Spasitelja koji je ispružio svoju ruku nada mnom i došao mi u pomoć. Ovaj strah bio je najveći što sam ga ikada doživjela'. Ovi oružani neprijatelji nisu bili nitko drugi, nego oni koji su je kasnije progonili klevetama, pogrdama i uvrjedama. Ona je u duhu vidjela, kaže pisac, da će biti prozvana zbog svog izvanrednog životnog puta - licemjernom i oholom osobom. Unatoč tome ostala je hrabra i nepokolebljiva. Trpljenja je primala s veseljem. Na uvrjede i nepravde uzvraćala je dobročinstvima, na mržnju ljubavlju. Činilo se da ona upravo one najviše ljubi od kojih je najviše trpjela. O njoj se znalo reći: 'Ako netko želi da bude ljubljen od Terezije, neka joj nanese uvrjeda što je više moguće!' Bilo je to pravo mučeništvo srca, jer podnositi poruge od drugih i njih k tome ljubiti - to je 'mučeništvo srca'. A mučenici pred prijestoljem Janjeta, s palminim granama u rukama i u bijelim haljinama opranih u Krvi Jaganjčevoj, pjevaju vječnu nebesku liturgiju...
* * *
- Vratimo se Vašem problemu: Bog šuti. To je šutnja koja načima još malo izdrživu ustrajnost. 'Gdje je tvoj Bog?'... Već je nastupila kriza vjere. U životu se nitko neće osloboditi tih trenutaka zbunjenosti; nisu ih se oslobodili ni prorok Ilija niti prorok Jeremija, niti Isus na Kalvariji (zbog Božje šutnje, 'tamne noći duha'). 'Zašto si me napustio, gdje si, Bože?' Pitanje je legalno. No, usprkos zbrci i tami u svojoj nutrini: 'znam, Oče, da si Ti ovdje sa mnom i u Tvoje ruke izručujem život svoj'. Nagnuo je Isus glavu i umro... Kaže jedan pisac: nikada Bog nije bio tako velik kao u Isusovoj posljednjoj minuti. Nikada se vjera nije popela tako visoko gore kao tada. Dirnula je Oca Sinova tolika vjernost. Onda kad su svi rekli 'ne', Sin je rekao svoje 'da'. Zato Mu je Otac darovao uskrsnuće. Stupio je u kraljevstvo smrti i pobijedio ga. Nije došao da siđe s Križa, nego da na njemu umre i tako sve spasi...
* * *
- Evo, Isus je naš jamac i naša sigurnost. To me podsjeća na onaj zapisani primjer iz Hitlerova logora. Razapeli na križ jednog logoraša. Noću se čulo njegovo strašno uzdisanje, krikovi... Tako sve do jutra. Ujutro, na prozivci, još je razapeti stenjao. 'Gdje je sada tvoj Bog?', narugao se jedan od logoraša drugome, očito vjerniku. 'Eno Ga, tamo, visi na križu!', odgovori ovaj, pokazavši na razapetog logoraša... 'Bog se očituje u suzi puštenoj iz oka djeteta koje trpi, a ne u poretku svijeta koji opravdava tu suzu' (Berdiaeff).
* * *
- Postoji i drugi način kako se može sagledati Vaš problem. Osnovu mi podaruju, u onome glavnome, misli u duhu tekstova I. Larranage ('Život s Bogom'). Nitko ne želi biti žrtva nerazumijevanja. Nitko ne želi poraz. Ali te stvari također možemo prihvatiti, dakako ne s oduševljenjem, već kao onaj koji šutke i mirno u Očeve ruke polaže bolnu, ali Bogu dragu žrtvu. Zato to iskustvo i jest darivanje, predanje, a ne oduševljenje. Ne pasivnost, rezignacija, fatalizam, već predanje do najviše točke stvaralaštva, odreknuće najnegativnijega u svom srcu, umiranje svim zametcima agresivnog i negativnog u svom srcu, pa će zato i uspjeh biti iznimno pozitivan. Tako se umire najporaznijim porivima srca (duhovna, nutarnja i vanjska smrt na križu)... Sve ono što ne prihvaćamo, pretvaramo u svog neprijatelja. Ako mi smeta ponašanje nekog čovjeka, sam ga pretvaram u svog neprijatelja. Neprijatelje si, našim razumskim ili osjećajnim odupiranjem nečemu ili nekomu, stvaramo sami. Nužno se moramo probuditi, u suprotnom dogodit će nam se da živimo u rezignaciji, u žalosti, u beznađu i u strahu. Kada ne možemo ništa učiniti, što ćemo postići odupiranjem činjenicama i datostima koje ne možemo promijeniti? Voditi beznadnu bitku? Ostavimo svako odupiranje, s mirom prihvatimo sve te stvari i činjenice koje nam se do tog trenutka nisu sviđale, izručimo se u Očeve ruke, počivajmo! Počivanje znači mir. Ne odupirati se stvarima kao da su naši neprijatelji, nego ih prihvatimo kao sestre i prijateljice. 'Isuse, Ti si prihvatio svoju patnju i nisi nepotrebno tražio da izmijeniš srce onih koji su činili da trpiš, nisi postavljao uvjete ili zahtjeve da se stvari izmijene. Nauči me i pomozi mi da budem kao Ti, da prihvatim ono što se ne da izmijeniti...' (dopustite Gospodinu da Vam pokaže, stavljate li uvjete svojoj patnji, tražeći npr. da se izmijene drugi ili sama situacija, i da li se opirete ako oni takvi ostanu...)... To da se prestanemo odupirati stvarima koje nas okružuju i prihvatimo ih kao brata i prijatelja - zovemo pomirenjem. U tom se trenutku nevolja pretvara u mir. Sve dok nam se čini mogućim promijeniti okolnosti u kojima živimo i sve ono što nas čini nezadovoljnima, i sve ono što nas muči - nije trenutak da se predamo. Dužni smo se boriti svim raspoloživim sredstvima, pa makar i s ograničenim mogućnostima, da se promijeni što se promijeniti dade. Isus je tu, pokraj Vas, zar ne osjećate? Želi Vam pomoći, želi Vas spasiti. On Vas grli i kaže da Vas ljubi. Ne trebate se brinuti. Imate Onoga koji Vam već pruža ruku. U Vašim omalovažavateljima tražite njihove kvalitete, nemojte gledati na njihove nedostatke. Ne može se živjeti bez opraštanja. To je teško, jedan herojski čin, velika hrabrost. Ali potrebno je opraštati, jer samo tako liječimo rane, i potrebno je ljubiti. Ljubite ih, više ih ljubite. Ljubav, uvijek i samo ljubav. Vjera, molitva, ljubav u srcu, znati shvaćati, opraštati. Uzmite se za ruke (u duhu), zagrlite se, budite nositelji golemog mira Božjeg. I tako će Vas nakon nekog vremena posve i konačno preplaviti mir. Ne bojte se, borite se, rvajte se, ali nemojte podleći, Vi ste rođeni za život. Molite, ištite pomoć u Isusa... Bog je onaj koji pronalazi rješenje i tamo gdje ga ljudi nemaju. I onda ćete vidjeti što će Bog učiniti u Vama i u njima... Proglasite ih, poput Isusa na Križu, 'nevinima, jer ne znaju što čine'... Sve ćete imati ako budete tražili Boga.
* * *
- Ali postoji i drugi odgovor: N., ne plači, ne jadikuj! Ništa ne možeš učiniti, takve su činjenice. Stvari koje se dadu riješiti, rekosmo, riješimo tako da se borimo. No, budimo pametni: stvari koje se ne mogu riješiti (tko od nas može vratiti unatrag da bi opet bilo šest sati danas navečer?) - rješavajmo tako da ih položimo u Očeve ruke; tada one za nas neće više biti izvor tjeskobe i žalosti, nego ćemo dosegnuti MIR. Kada se nađemo u kakvom nemogućem položaju, ili se izručujemo u Očeve ruke ili se razumski odupiremo. Bolje je prignuti koljeno, sagnuti glavu i položiti je u Očeve ruke i reći: 'Oče, predajem se u Tvoje ruke. Učini od mene što hoćeš. Slažem se sa svime što si mi u životu učinio ili dopustio. Na sve sam pripravan, sve prihvaćam, neka se Tvoja volja ispuni na meni i na svim živim bićima. Ni za čim drugim ne čeznem, moj Bože. Izručujem Ti svoju dušu. Tebi je dajem sa svom ljubavlju i jer Te ljubim, osjećam da se moram potpuno predati u Tvoje ruke, predati s beskonačnim povjerenjem, pa Ti si - moj Otac'. I mir već kuca na vrata Vašega srca... Neprijatnosti stvaramo mi sami u tolikoj mjeri ukoliko u duhu neprestano razmišljamo o proteklim događajima kojima se još uvijek odupiremo; obnavljamo ih (to što se dogodilo prije tri mjeseca postane opet značajno i živo kao da se događa u ovom trenutku), iako su zapravo odavno minuli i nije ih moguće promijeniti niti za jedan jedini milimetar, pa ako bismo istočili i more suza... A mi se oko njih mučimo i zagorčavamo si život, uništavamo sami sebe; odupiranjem osjećamo samo još veću nevolju! Neprijatnosti, dakle, stvaramo mi sami, a ne neki drugi čovjek; one postoje 'sada', u ovom trenutku, ne pred tri mjeseca. Ludost! Rješenje: borite se i sve promijenite. Ako rješenja nema, gorko sjećanje promijenite u dar, u izraz ljubavi, položite ga u Božje ruke i zaboravite na sve: šutnja će preplaviti razum i mir se useliti u srce. Ne ići golim rukama u usijanu žeravicu; koliko više se odupiremo nečemu nemogućemu, toliko nas više to pritišće; koliko nas više pritišće, toliko se više odupiremo, i eto kruga tjeskobe; ulazeći u nemoguću bitku s tom neprijatnošću - nastaju depresije, opsesije... Mnogi se ljudi osjećaju nesretnima jer pokušavaju odagnati teške stvari, a pri tome žive tako da ih te prognane stvari svladaju. 'Ma ne, ako si Ti to dopustio, Oče moj, makar i sa suzama u očima dolazim pred Tebe, u Tvoje ruke se izručujem. Učini sa mnom što god hoćeš, sa svime se slažem i kažem Ti, neka bude volja Tvoja. Blagoslovljen budi Bog, i u mome progonstvu! Ja Te nikada neću napustiti, uvijek ću Te ljubiti. Amen...' U muci reći 'Blagoslovljen budi Bog!' - kako je to veličanstveno! - i šutnja će preplaviti razum, u srcu će mir biti Vaša baština. Budite sretni. Najveća nesreća Vašega života pretvorit će se u najveći blagoslov u životu, u pravi Očev dar; tu će za Vas početi sve dobro. Blago čovjeku koji se na putu života predaje u Božje ruke i ne zaboravi blagoslivljati. Za njega mogućnost poraza ne postoji.
* * *
- Ljudi, jadnici, neka su blagoslovljeni! - pogrješno misle da su drugi bolji od Vas? Ma koje je to 'bolje' ako autentični Isus nije u srcu, koji je to dom ako Isus nije u tom domu? Imaju li oni snagu Evanđelja, imaju li oni Duha Svetoga, radosti, nade, ljubavi, optimizma? O, kako svijet vara kada kaže da je najvažnije biti sretan imajući moć i vlast i slobodu bez Boga. Isus kaže obratno: Najvažniji je onaj koji se ponizuje (Mt 8,4), onaj koji bježi na posljednje mjesto (Mk 9,35), onaj koji se smatra najbeznačajnijim (Lk 9,48). Najveći je onaj koji služi (Mt 20,26), i najprvi onaj koji je postao slugom sviju (Mt 20,27). Njegovi učenici kažu da je bolje gubiti nego pobjeđivati kada gubiti znači poniziti se pred drugim; priželjkujte posljednje mjesto uz one koje ljubite; nastojte da Vi ljubite a ne da Vas ljube; nemojte pokazivati da ste žrtva, jer Vam to uništava srce, nego budite sretni da ste skrivena i vesela žrtva; što god budete manji i siromašniji bit ćete sretniji; kad Vas ljubav razapne, sjetite se da je On uz Vas... Kažu pametniji od mene: Dok često neuspjeh usmjeri živote mnogih ljudi na pravi put, uspjeh i pobjedničko slavlje gurnu čovjeka u nov život pun poteškoća. Često kamenje na putu, suprotstavljanja i neuspjesi otrgnu čovjeka od njega samoga i polože ga u Očeve ruke. Kako se od tada on promijeni! Kako poraste u znanju i miru! Koliko se sretnijim i slobodnijim osjeća! Sve dobro rodi se tada. I poentiraju: Kad biste raspolagali s vječnošću, kako to može Otac, sve biste udarce i protivštine prihvaćali kao posebne izraze Očeve naklonosti, Božjeg smilovanja (tko bi onda pomislio da bi stravični događaj na Kalvariji postao najveći blagoslov za cijelu povijest čovječanstva?).
* * *
- ''Zašto Bog to dopušta? Zašto ne spriječi te stvari? Kako je mogao dopustiti da me je snašlo nešto tako strašno?' Otac u cijelom svom upravljanju dopušta i nesreće svoje djece, iako nesreće nikako ne želi (Bog nije sadist!). Onaj koji će s Vama najviše suosjećati, bit će upravo Otac. U Njemu otpočinite kad dođu teški životni udarci. Nema drugog rješenja osim prozora vjere. Uvijek možemo reći: 'Oče, Ti bi mogao spriječiti nesreću koja me je snašla. Ali ako si Ti to dopustio, neću se protiviti. Gle, ušutjet ću, u Tvoje se ruke predajem, učini sa mnom što hoćeš, ta Ti me ljubiš jer si moj Otac. Blagoslovljen budi Bog'. Ne znamo što će se dogoditi u narednoj minuti. Ne znamo kako bi se stvari odvijale kad bi se događale na neki drugi način. Što mi uopće znamo? (Ima jedna lijepa misao: Najveći dio onoga što znamo, najmanji je dio onoga što ne znamo). Zatvorimo oči i usta i radije recimo: 'Oče moj, ja ništa ne znam; znam samo to da me ljubiš. Ti znaš sve. Ti vidiš sve. Zato šutim i ne razmišljam, učini sa mnom što hoćeš. Za sve što si već dopustio ili ćeš dopustiti da se dogodi - već sada Ti kažem hvala; čekam to s potpunim mirom. Slažem se sa svime, prihvaćam sve. Neka bude Tvoja volja. Amen.'
* * *
- U Vašem Getsemanskom vrtu, idemo moliti. Prinesimo sada Getsemanski vrt iz Evanđelja u Vaš život. Gospodin Vam govori: 'Daj mi svoje srce, daj mi svoju misao, daj mi svoj smiješak (da, kad si se nasmiješio Isusu? Ili se Njemu nasmijao?), daj mi svoju molitvu, daj mi svoju ljubav, daj mi svoju muku, prikaži mi svega sebe i svoje bližnje i ja ću te ispuniti Duhom Svetim...'. Sada prihvatite vlastitu prošlost. Mnogo je ljudi nesretno jer se neprestano prisjećaju nesretnih i gorkih stvari iz svojega života. No, uzalud, jer ono što se dogodilo, tako je konačno, da ni suze, ni samosažaljevanje, ni ljutnja, ni bijes u ovom Vam trenutku ne mogu pomoći da se ne dogodi to što se već dogodilo. Treba odbaciti iz svoga života, iz prošlosti, stvari koje nas ispunjavaju žalošću i tjeskobom, jer će nas opeći. Mnogi žive posve ogorčeni jer se sjećaju i oživljavaju gorke događaje. To su mrtve stvari, treba ih pokopati, predati tajnovitom zagrljaju Očeve volje: 'Bože moj, Gospodaru mog života, daj mi milost da bol preoblikujem u ljubav. Daj da prihvatim one ljude koji me nisu nikada razumjeli, sve one koji me nikada nisu prihvaćali i uvijek su me odbijali, one koji su me pratili lažima, poluistinama i stvarnim klevetama te prouzročili da sam proživio besane noći i dane u suzama, sam... Sva ta bolna sjećanja želim u ovom trenutku preoblikovati u žrtvu ljubavi, taj dar šutke polažem u dubinu Tvoje volje. Neka bude Tvoja volja! Opiranje duše, zamjerke srca, unutarnje borbe, neprihvaćene karakterne crte moje osobnosti, nezacijeljene životne rane, optužbe, suze, krikovi moje duše... želim da sve to ušuti u čast Tvoje svete i tajnovite volje, Bože. Neka bude! Sve što sam bio, a danas sumnjam jesam li trebao biti, sve što sam učinio, a danas mislim da nisam smio, sve što sam rekao, a nisam smio izreći... sve to zajedno predajem vječnom zaboravu Tvojega Srca. Neka bude, Bože. One osobe koje su mi prouzročile toliko štete... Ona prva neprijateljstva... Onaj neuspjeh, i onaj drugi koji je bio najgori u mom životu... Onaj nesporazum zbog kojega sam se poslije toliko žalostio... Oni planovi koji su propali, i znamo čijom krivicom... Oni ideali koje nisam mogao ostvariti... - Bože, Bože, sva ta bol i mnoštvo otvorenih rana neka se u ovom trenutku preobraze u dar, Tebi prijatno mirisan, za vjekove i s ljubavlju položen na oltar Tvoje ljubavi i volje. I neka se ovog trenutka moj život preporodi, ta prošlost mog života zaboravljena je i izbrisana za vjekove; opet sve novo počinje. I neka kao novorođeno dijete napravim prve korake slobodan i sretan, evo ovako...' Oprostili ste samom sebi. Sada još morate oprostiti drugima. Ponekad smo doista uvrijeđeni, često se samo osjećamo uvrijeđenima. Nepraštanje je kao maligni tumor koji nam truje krv i oduzima životnu radost. Odupiranje samo uništava onoga koji se odupire. Ako netko nije spreman oprostiti i umjesto opraštanja u sebi neprestano dolijeva ulje na vatru gnjeva, sličan je samoubojici. Kažnjava samog sebe. To je besmisao! Tko trpi? Onaj koji ne ljubi ili onaj koji je omrznut? Često onaj omrznuti ide radosno kroz život, a da i ne pomisli na onoga koji prema njemu usmjerava valove svoga prigovora. I jer ne opraštaju, ljudi žive u žalosti. Samo oni trpe. Nema boljega lijeka od opraštanja. Već samo radi duševnog zdravlja vrijedno je neprestano opraštati. Ne samo riječi, već i ljubezan pogled, neka kretnja kojom ćemo drugom pokazati da mu opraštamo (sve je to više od riječi). Počnite, sada, molitvu 'opraštanja u Isusovu duhu', kako to navodi jedan duhovni pisac: 'O Duše Sveti, silna Božja snago, učini u ovom trenutku čudo da moji osjećaji budu jednaki Isusovima. Gospodine Isuse Kriste, koji si umro i uskrsnuo u novi život, stupi u moju nutrinu. Budi živa nazočnost u mojem tijelu i u mojem duhu. Neka posve bude Tvoje sve što osjećam, sve što mislim, sve što jesam, sve što imam. U ovom trenutku neka Tvoji osjećaji postanu moji osjećaji, Tvoje oči moje oči, Tvoje ruke moje ruke... Isuse Kriste, svemogući i ljubezni Gospodine, smiri u meni tu nesnosnu muku mržnje koju osjećam prema (navedite prema kome...) - (recite što osjećate..., budite iskreni pred Bogom). Pokaži mi gdje sam ranjen i kakva je bila i kakva je sada moja reakcija na tu ranu i na sve ono što me ranjava... Osuši suze, Gospodine, povadi trnje, otjeraj magle, isuši izvore žalosti, izmiri moje srce sa samim sobom... Želim osjećati to što Ti u ovom trenutku prema tim osobama osjećaš, to što si Ti osjećao kad si za njih umirao na Križu. Ti im oprosti unutar mene. I s mojim osjećajima, preoblikovanim u Tvoje osjećaje, oprosti im i ljubi ih unutar mene, umjesto mene, sa mnom; želim im oprostiti kako Ti opraštaš; na ta bića želim gledati Tvojim osjećajima, zagrliti ih Tvojim rukama. Možda oni ipak zaslužuju razumijevanje i milosrđe? Konačno, tko je nepravedan: oni ili ja? Nisam li možda u zabludi ja, jer sam podržavao svoje neprijateljstvo i odbijao poštovati njihovu osobu? Kad bismo znali razumjeti, ne bismo trebali opraštati. Ako su mi oni prouzročili patnju, jesam li već razmišljao kako ću ja njima prouzročiti patnju? Izgledaju prkosno, ali nisu prkosni, naprotiv - ranjeni su. Njihovo ponašanje prema meni izgleda kao grubost, ali nije grubost, nego samo želja za samopotvrđivanjem. Njihovo ponašanje izgleda kao napad na mene, u stvarnosti pak, to je samo način da sami u sebi ojačaju osjećaj sigurnosti i vrijednosti. Ako ja s njima imam poteškoća, oni sasvim sigurno imaju još veće sa samima sobom. Ako zbog njihova ponašanja tako jako trpim ja, sigurno oni sami još više trpe: njihova duša, u dubini, često plače... (razmišljajte na taj način još nekoliko minuta)... Oni mi se sviđaju, Gospodine. Razumijem ih. Opraštam im. Ljubim ih kao Ti, kao Ti, moj Bože. Te osobe, Ti, o Isuse, i ja postali smo jedno; u čvrstom zagrljaju trojica: oni, Ti i ja; ja, Ti i oni; Ti, oni i ja u jednom te istom zagrljaju; to je više od opraštanja: te osobe sada razumijem, volim ih, one mi se sviđaju... Hvala Ti, Isuse, divan si, Isuse...' (zar nećete zapjevati Isusu?)...
* * *
Mt 5, 38- 48 (originalno moja misao objavljena na radiju, 2012. g.)
- U današnjem nedjeljnom Evanđelju, Gospodin nam govori da zlu pružimo otpor iznutra:
Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju... I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.... Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.
- Ljubite! Dobro činite! Blagoslivljajte! Molite!... Činite dobro onima koji vama čine zlo, opraštajte svima koji vas žaloste, ispravljajte pogrješke svoje braće, činite dobro ne očekujući zahvalnost ili nagradu, ljubite cijeli svijet a ne samo one koji vâs ljube. Mržnja i težnja za osvetom isto su kao i izvršeno ubojstvo! To i ne može biti drugačije, ako je Bog ljubav i ako je bližnji moj brat!
- Netko lijepo reče: Ukoliko želite da vas ljudi ne slušaju, govorite im samo o čistoći i ljubavi prema neprijateljima. U svako vrijeme bilo je to nesuvremeno. No, naš život, ako ne želimo odbaciti Krista, mora počivati upravo na ovim Isusovim riječima...
- A ja? Da mi otvore srce, bi li našli Božju ljubav u njemu? Družim se samo s onima koji su mi dragi... (a zaboravljam da ću najviše vremena provoditi u raju upravo s onima kojima sam na zemlji zlo činio, mislio, govorio, želio... jer tamo vlada - ljubav)! Drugima uskraćujem riječ ili pogled, u mnogim ih prilikama zaobilazim. Loše su govorili o meni, ja loše govorim o njima... osvećujem se za stare nepravde... kad me se uvrijedi, na ljutu ranu ljutu travu! - POZOR! To nije u Isusovu stilu. Nije takav Božji zakon! Manjkati u ljubavi - znači dirnuti Gospodina Boga u zjenicu oka!
- Sjetimo se kako je Isus znao vraćati loše dobrim, kako je znao šutjeti pred tužiteljima, kako je pogledao Petra, kako je oprostio 70 puta 7 puta, kako je bio sućutan prema svakoj ljudskoj slabosti... Ta On je i Judu volio!
- Isusa prihvaćam: kad ne radim jednako kao onaj koji okreće glavu od mene, nego ga ja prvi prijazno pozdravim ili mu uputim ljubazan pogled... kad idem tražiti ljude koji mi se previše ne sviđaju, a one koji su mi dragi, ostavim po strani... kada vidim da svi govore protiv nekoga čovjeka, a ja se trudim da ne kažem ništa ili da kažem neku riječ razumijevanja... ako poštivam čovjeka koji je stvarno odvratan, jer je on ipak pokriven Isusovim likom... ako budem znao opraštati kako je On opraštao, šutjeti kako je On šutio... ako pogrješku bližnjega zaključam kao tajnu sa sedam ključeva i zadržim je za sebe do trenutka kad legnem u grob...(usp.: I. Larrańaga, Život s Bogom, str. 173-177).
- Netko Te je doma ili na poslu uvrijedio... nisu održali riječ... podmuklo su se ponijeli prema Tebi... Nije važno. Ne brini se za svoje ranjeno samoljublje. U Tebi se ionako vrijeđa samo - oholost, ne poniznost! Znaš li Ti ljubiti do boli? Tek tada će Isus biti proslavljen. Želiš li Božje milosrđe za sebe, Ti iskazuj milosrđe i opraštaj drugima. Čini drugima što i Isus Tebi. Kao što se Bog osvećuje praštanjem, tako se i kršćanin osvećuje ljubavlju.
- Pa ja mogu ljubiti isto kao Bog! Bog se ne mijenja kada je u meni. Ja mogu biti Božje Srce na Zemlji! Ja mogu postati Božja ljubav na djelu! Mogu postati dobar, jer je Bog u meni dobar. Ja imam moć - moć Božju!
- Test ljubavi prema bližnjemu: Kako se odnosi tvoje srce prema bližnjemu?, pita Sv. Franjo Saleški. Ljubiš li ga doista i to iz ljubavi prema Bogu? Želiš li to točno znati, stavi si pred sebe neugodnog, antipatičnog čovjeka. Na jednome takvom vježba se tvoja ljubav prema Bogu u bližnjemu: još više na onom čovjeku koji ti je riječju i djelom zlo učinio. Ispitaj se, je li tvoje srce prema njemu u redu, da li ti teško pada da ga ljubiš…
- Konačno: Imaš li nekoga tko ti zagorčava život, čije te ponašanje smeta, dovodi do ludila? Ako imaš, blago Tebi! Ako nemaš, brzo ga pronađi! Jer on je za Tebe 'suho zlato'!
- Sv. Bernard govori: Kad bi se desilo da u jednom samostanu ne bi postojao monah koji bi ostaloj braći bio teret i križ - nedostajalo bi tada tom samostanu nešto veoma dragocjeno i važno. Prior bi se morao obratiti susjednom samostanu i odande si posuditi jednoga takvog monaha.
- J.-B- Bossuet kaže: Bog koristi osobe, koje nam nanose zlo, da vježba našu poniznost, našu strpljivost. Uvidjet ćemo jednoga dana, koliko su nam oni koji nas razapinju, korisni.
- To je u redu: kako bi inače znao, ima li u Tebi ljubavi Božje prema bližnjemu?
- Sv. Toma Akvinski govori: Samo ljubav daje razliku između sinova đavolskih i sinova Božjih.
- Imaš li, dakle, nekoga tko ti zagorčava život?
- Ako nemaš, brzo si ga nađi!
* * *
Snaga praštanja u duhu Eliasa Velle:
Zatvorite oči i stavite se u Gospodinovu nazočnost. Zamolite Duha Svetoga da vam pomogne u ovoj molitvi...
Upravite svoj pogled na osobu koja treba vaše oproštenje (muž, žena, majka, otac, dijete, svekrva...). Nije važno je li ona živa ili je umrla, da li se vaše oproštenje odnosi na prošlost ili sadašnjost.
Predstavi si Isusa, na izvjesnoj udaljenosti, koji tebi polako prilazi zajedno s tom osobom. Obrati pažnju na to da Isus stavlja svoju ruku na ramena te osobe. Isus je ljubi bez obzira, je li kriva. Ti nikada nećeš uvjeriti Isusa da ju ne ljubi.
Isus se polako približava tebi zajedno s tom osobom, koju sada već prilično jasno vidiš. Ta osoba pokušava pogledati te u oči, a tebi je možda teško njoj uzvratiti pogled. Ali pokušaj. Sada te Isus zove i ti k Njemu polako prilaziš. Isus vas oboje grli. Jedan od vas je s Njegove desne, drugi s lijeve strane. Ako pogledaš Isusa u lice, vidiš dvije suze, koje mu teku niz lice. Jedna suza je za tebe, druga suza je za tu drugu osobu.
Sada ti Isus pokušava predati tu osobu, da ju i ti zagrliš. Širiš svoje naručje i grliš je. Grliš je u svjetlu Isusa Krista. Osjeti ljubav, koja izlazi iz tebe i preplavljuje tu osobu...
Sada se obrati Isusu i reci Mu: 'Isuse, odlučio/la sam. Ljubit ću tu osobu.' Sada se obrati toj osobi i reci joj: 'U ime Gospodina Isusa, odlučio/la sam da ću te ljubiti.'
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
(prema: Elias Vella OFM conv., 'Ježiš, môj uzdravovatel', Per Immaculatam, Bratislava, 2002., str. 175; sa slovačkog preveo: p. Ivan A. MSC)
* * *
Molitva za mog neprijatelja
(François Varillon; s francuskog preveo: p. Ivan A. MSC)
Oče, njegova me radost ražalostila,
molim Te, utvrdi ga u radosti.
Okružuju ga, dive mu se, hvale ga...
neka ga sve više okružuju, neka mu se dive, neka ga hvale!
Uzmi moje dvije ruke
i prisili ih da plješću njegovoj slavi!
Govorit ću o onom dobrom što čini,
šutjet ću o zlu koje je u njemu i za koje samo ja znam.
Prikazujem ti bol ove borbe moje volje
protiv mojega zlog srca!
* * *
Molitva za poniznost
Édouard Poppe, blaženik: Ivan Pavao II beatificirao ga je u Rimu 3. listopada 1999. Mladi belgijski svećenik, umro u 33. godini, veliki duhovni odgajatelj djece i Mladeži euharistijskog pokreta:
- Gospodine, daj da budem blag prema onima koji su tvrdoglavi ili nepodnošljivi. Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome.
- Nauči me da šutim na upućene prigovore. Nauči me da slušam sa smirenim zadovoljstvom nezaslužene grube riječi. Daj mi novo srce, jer se moje tako često ponaša grubo i prije nego što ga uspijem smiriti.
- Isuse blaga i ponizna Srca, sačuvaj me od oholosti: bilo bi to najgore zlo koje bi me moglo zadesiti. Volim biti od svih zaboravljen, nepriznat, prezren, ponižen do dna - nego li se vidjeti, punog samozadovoljstva, uzdignutog iznad drugih. Daj da želim ostati malen, slab i nemoćan.
- Isuse, daj da moje uši tako rado ne slušaju upućena mi priznanja; da moje srce ostane zatvoreno uživanjima u mojim osobnim poslovima; da se moja misao ne vraća neprestano na ostvarene uspjehe, učinjena dobra djela, primljene pohvale. Neka mi nepravedni sudovi, kojih sam žrtva, postanu slatkost, kao i upućene mi ponižavajuće riječi, trpke kritike mojih djela, omalovažavajući postupci koje imam podnijeti. Daj da ljubim da budem nepriznat.
- O, kada će ipak doći čas kad ću biti sretan da sam zaboravljen od sviju, da vidim da nitko ne sanja o meni, osim da me prezire kao zadnji otpadak? Vjerujem da će doći taj čas kada ću po Tvojoj milosti spoznati da je istina samo ova: da sam ništa i da ne zaslužujem ništa.
(s francuskog preveo: p. Ivan A. MSC)
* * *
Ja nisam plod slučajnosti i ja mogu početi iznova.
Ne osjećam da sam proizvod slučajnosti, mrlja prašine u svemiru, već netko tko je bio očekivan, pripreman, naznačen. Ukratko, biće koje je jedino Stvoritelj mogao staviti ovdje... (J.- P. Sartre)
Sartreove posljednje riječi bile su: Ja nisam uspio.
JA, pak, i ipak, mogu uspjeti!
Vječni je sve stvorio s ciljem… (Izr 16,4).
Gospodin me je želio. On je uredio da dođem na ovu zemlju u ovo vrijeme.
Ja sam skladište puno prekrasnog zrnja: talenata, darova...
Nisam proizvod sudbine, sreće, slučajnosti. Ja sam Božja inicijativa, očekivan, zamišljen, pripreman, stvoren i unaprijed naznačen, skrojen po mjeri za božanski plan (Iz 44,2; Ps 139,15-16). Bog me je stvorio s preciznim razlogom. On je odlučio o trenutku mog rođenja, On je odlučio o trajanju mog života sve do dana moje smrti, sve da ispuni svoj cilj (Dj 17,26).
Moje rođenje nije bilo ni pogrješka, ni plod sreće, i moj život nije slučajnost. Čak i ako moji roditelji nisu planirali moje rođenje, Bog, On je to učinio. On me je želio!
Gospodin ima prekrasne planove mira, a ne nesreće, da mi dadne budućnost i nadu (Jer 29,11).
On ne želi da itko propadne, nego da se svi po pokajanju spase (2 Petr 3,9).
Znam točno gdje me je Gospodin našao. U ponoru. Ali On je ispružio svoju ruku i rekao: 'Učinit ću od tebe remek-djelo'...
Ef 2,10: Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela...
Njegovo sam djelo! Božje djelo. Stvaralačko remek-djelo, djelo velikog umjetnika, pjesnika, dramaturga i kipara; nešto izuzetno. Ja nisam Njegov anti-proizvod. Gospodin ne radi nikada ništa slučajno, i On se nikada ne vara.
Kad grješnik dođe k Bogu, On ga ne poboljšava, ne obnavlja, već stvara novim. 2 Kor 5,17-20: Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!
Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši (Iz 43,19).
Koliko sam puta rekao: 'Samo da mogu početi sve ispočetka. Napravio sam gluposti u prošlosti, želim zbog mnogih stvari što sam rekao i učinio'.
Ja mogu ponovo početi od nule! On će od mene učiniti novo stvorenje. Moći ću reći: staro uminu, novo, gle, nasta (2 Kor 5,17-20)...
Iv 15,16: Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Izabranik Božji! Grana koja se savija pod teretom zrelih plodova. Grana na kojoj cvjetaju plodovi Duha Svetoga.
Kakav Božji plan!...
I Gospodin se nije prevario kad me je izabrao!
Iz 43,1: Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Ja Njegov?! O, da, i On mi nudi ekskluzivu nečeg izuzetnog.
Već sam izgradio svoj imidž gubitnika i sklon sam misliti da se tu maltene ništa ne može učiniti? Odbijam se predati!
To nikad nije ono što Evanđelje govori za moj život.
U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (Rim 8,37).
Dosad, bilo mi je tako lako priznati poraz, Sotonin plan za mene.
Stop!
Ispovijedam pobjedu, plan Isusov za moj život!
Odbijam logiku i mentalitet poraženog.
Ispovijedam: ja sam više od pobjednika! Nad svim svojim nevoljama, brigama, napastima, mojim kušnjama i padovima. Zahvaljujući Isusu.
Unatoč mojim strahovima, odlučujem danas izići iz osjećaja poraženosti. Unatoč mojim osjećajima nedostojnosti, slijedit ću Božji put.
Ostaviti iza sebe svu svoju tešku bijednu povijest. Status žrtve i suznu dolinu samosažalijevanja...
Želim uspjeti u onome što je Bog stavio u moje srce. Želim biti suradnik u snovima a ne uništavač snova.
Svi Božji blagoslovi sačuvani su za mene.
Sjeme uspjeha posijano je u onima koji vjeruju!
Proglašavam Božju istinu nad svojim životom.
Kad tako govorim, Nebesa me čuju, a sav se Pakao trese.
Gledam Onoga koji je na Križu.
I razumijem Božji plan i LJUBAV...
(uredio i preveo s engleskog: p. Ivan A. MSC)
LINKOVI
* Kratki ispit savjesti
* Odgoj savjesti
* Najčešća pitanja o Ispovijedi
* Večernji ispit savjesti
* Ispovjedne molitve
* Jednostavna sredstva za rast u čistoći
|
