Frizeraj na kraju svemira

petak, 28.11.2008.

I'M TOO OLD FOR THIS SHIT...

Za vrlo malo dana mi je rođendan!
Okrugli, jubilarni.
Onaj koji slavite kad ste već završili faks, a još niste počeli kupovati anti-age kozmetiku.
Onaj kojem je bila posvećena cijela jedna epizoda 'Prijatelja'.
Ne znam hoću li ga slaviti. Okrugla brojka, trebala bih. S druge strane, budući da ne smijem ni pit ni pušit, a i slatko se preporuča u vrlo umjerenim količinama, kakav će to biti rođendan? Rođendan na kojem ću sjediti u kutu sa svojom čašom Donata i zdjelicom suhih brusnica i strijeljati pogledom sve koji me dođu zamolit jel smiju zapaliti u sobi, da ih ne tjeram na terasu jer je vani minus dvadeset.
Hmpf.
A nije mi čak ni do poklona. Jednostavno, imam previše stvari. A trudim se. Nisam hrčak. Redovito čistim ormar po principu blood in, blood out. Pa ipak ogromne količine vremena tratim na smišljanje novih, inventivnih, još neviđenih načina na koji sve te stvari mogu egzistirati u trideset i nešto kvadrata, a da pritom još uvijek stan odaje dojam stana, dakle donekle osmišljenog interijera, a ne Pevecovog skladišta.
Hmpf.
Teški problemi.

Ne patim na godine, čovjek je mlad onoliko koliko mu je mlad mozak i bla bla bla. Ipak, pitam se ponekad izvjesna pitanja. Na primjer:
Možda ste čitali 'Pravila privlačnosti' Bretta Eastona Ellisa, a možda ste i gledali film. Anyways, knjiga govori o studentima koji ništa drugo ne rade nego se po cijele dane samo drogiraju i jebu tko s kim stigne, obično tako pijani i drogirani da ni sami ne kuže tko se s kim. U jednom trenutku jedna curka (zaboravila sam imena) ostane trudna, pa ona i otac djeteta odluče odjebati svu tu ispraznu, dekadentnu egzistenciju, otići nekamo skupa i zasnovati pravu pravcatu vezu, da ne kažem obitelj. Ne sjećam se više ni kamo odu, ali uglavnom, usput odsjednu kod nekih frendova, muža i žene.
Ti frendovi imaju fancy stan i fancy zanimanja i prikazani su kao žaljenja najvredniji likovi u cijeloj knjizi. Piju fino vino nakon večere, doručkuju organske kolačiće, briju na dizajn te, što je definitivno najstrašniji grijeh, imaju doma Sex Pistolse na CD-u. Nakon nekoliko dana provedenih kod njih, naši junaci shvate da srljaju u propast, jer ako nastave sa svojim planom uskoro će postati kao ti frendovi. Jest će organske kolačiće i zalaziti u šminkerske restorane i sve to. I vrate se oni svom starom životu, drogiranju i meaningless seksu, prekinu, curka ode na pobačaj i tu negdje otprilike knjiga i završi. Ispričavam se ako se nešto sjećam krivo.

Ok, kužim otprilike Brettovu poantu. Ti frendovi su jednako isprazni i fejk i njihovi su životi također besmisleni konstrukti.
Ali ipak, uz sav rizik da zvučim kao Davor fakin Butković, MORAM zapitati:
Zar je toliko grozno piti fino vino za večeru?
Zar je toliko grozno doručkovati makrobiotičke kolačiće?
Zar je toliko gozno imati doma dizajnerski namještaj i fensi tehniku?
Zar je toliko grozno, božemiprosti, imati Pistolse na CD-u?
Zar je to toliko groznije od svega ostalog što rade svi ostali iber-izgubljeni i zabludjeli likovi u tom romanu?
Jesam li zašla u neke godine, ha?

Hm, evo nekih činjenica u prilog tome:

Prva. Počinje me jako živcirati MTV. Dosadan je i glup u vražju mater i cijelog su ga preuzeli realityji koji moraju biti debilni i retardiranim osobama. Jednostavno, nitko me ne može uvjeriti da su 'Real life' i Ray Cokes bili toliko glupi. Obično izdržim minutu-dvije prije nego što prebacim na VH1.
U svoju obranu moram reći: crnci iz sedamdesetih i kantautorice na VH1 me ipak još uvijek znaju udaviti daleko, daleko više nego, štajaznam, Rihanna.

Druga. Smiješno mi je kad naiđem na blogove gdje ljudi s nostalgijom pišu o kraju devedesetih. Jer ja se još živo sjećam prve polovine. Pamtim 2Unlimited i Spin Doctorse. Crash Test Dummies. 4 Non Blondes. Extreme. Meatloafa. Nirvanu u Ljubljani. Danielu Trbović u Hit Depou. Marijne van der Vlugt na MTV-ju. Melody Maker na kioscima. Alter Indie Chart na Stojedinici. Beatlese na Radio Luksemburgu… ups, dobro, to pak ne.
U svoju obranu moram reći: još uvijek ne mogu prožvakati Arsena Dedića. Nisam još ni dosegla razinu kada čovjek počinje iskreno voljeti jazz.

Treća. Kad naiđem na blogove emo djece, hvatam se za pištolj. I zazivam svu političku korektnost koju je ovo društvo ikada usadilo u moju glavu da potisnem u što dublje i mračnije kutke svijesti svoje iskreno mišljenje: tinejdžere treba zatvoriti u nekakve kampove na pustim otocima i tamo ih držati otprilike do osamnaeste godine, dok ne prođe najgore. A onda, tko je preživio eksperimentiranje s drogama, ispumpavanje želuca, spolne bolesti, akne, pasivno-agresivni bullying najboljih prijatelja i tešku depresiju izazvanu činjenicom da u krajevima kontinentalne klime ponekad pada kiša, taj može izaći, integrirati se u društvo i normalno nastaviti sa životom.
U svoju obranu moram reći: kvaka je u tome što još nisam raščistila s vlastitom srednjoškolskom prošlošću. Da je tada postojala emo kategorija, bila bih prva u njoj. Srećom, tada nije bilo tako poetičnih termina, već se to jednostavno nazivalo 'naporna i bezrazložno nadrkana tinejdžerka uplašena mogućnošću da će umrijeti kao djevica'.

Četvrta. Kad dođem u Šiti centar s najplemenitijom namjerom da obnovim garderobu, u roku od sat vremena padnem ničice nasred New Yorkera… zapravo, u New Yorker više ni ne idem… ok, padnem ničice nasred Top Shopa, dignem pogled prema stropu i zavapim: Gospodine, može li se više igdje po normalnoj cijeni kupiti normalan komad odjeće koji nije kineska sintetička krpa kričave boje od koje se u roku od dvije godine umire od raka kože?!
U svoju obranu moram reći: odjeća u Peek & Cloppenburgu mi je još uvijek pretežno za, khm, gospođe.

Peta. Postat ću mama.
U svoju obranu moram reći: ništa. Mislim da je to cool. Jako se veselim.
(Unatoč činjenici da će i moje dijete jednoga dana biti, jao, tinejdžer. Tko zna s kojom glazbom će me tlačiti kad dođe taj trenutak...)
I dignite mi se koji put u tramvaju, majku vam vašu! Zar trudnica stvarno mora nabiti dvadeset kila da bi bila shvaćena ozbiljno?!

28.11.2008. u 14:10 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 18.11.2008.

BRINE VAS CELULIT I VELIČINA SISA? HA, TKO VAM JE KRIV!

Naišla sam nedavno na internetu, sasvim slučajno, na tekst Mime Simić o časopisu Teen. Tekst je istinabog star par godina, a u njemu se Mima obrušava na tinejdžerske (a donekle i na ženske) časopise i detaljno trančira svo smeće koje se u njima može naći. Za kraj se obrušava i na moju ginekologicu tetu Jasenku, koja je meni iz nekog razloga baš cool makar mi je prepisala Yasmin bez pretraga i nije me čak ni pitala jel pušim, ali eto ja vjerujem teti Jasenki i nije me ubila tromboza, a Yasmin sam prestala piti jer sam od njega bila frigidna. Na nju se Mima obrušava jer je u svojoj rubrici u Teenu, gdje odgovara na pitanja ucviljenih tinejdžera, nekoj curki koja je zabrinuta oko izgleda i veličine svojih sisa rekla da ih u krajnjoj liniji jednoga dana može dati povećati.
Ali zašto ja uopće pišem o Mimi, teti Jasenki i sisama?
Zapravo ni ne pišem.
Nego me to potaklo na kontemplaciju o ženskim i tinejdžerskim časopisima.

Naime, nekako mi je krivo kad ih pametni i knjiški ljudi krenu secirati iz svog, jelte, diskursa.
Smatram da su prelaka meta.
Nikome s malo mozga nije preveliki problem za par minuta skužit sve što s njima ne valja, uključujući to da propagiraju fašistoidne kanone ljepote, da su svi savjeti o zdravlju i seksu na debilnoj razini i da se po nijednom receptu ne može skuhati jestivo jelo te da općenito služe samo tome da vas natjeraju da kupite stvari koje vam uopće ne trebaju.
Da su glupi, sve u svemu.
ALI!
Mislim da se glavne optužbe upućene takvim časopisima (iskrivljuju stvarnost, stvaraju od žena konstrukt, uništavaju im samopouzdanje, nameću im imperativ ljepote i poželjnosti kao oblik socijalne kontrole, lažno se prikazuju kao da doprinose emancipaciji, potiču konzumerizam itd. itd.) temelje na jednoj velikoj zamjeni teza.

Ženskim časopisima, kao uostalom i većini medija popularne kulture, nikada i nije bio cilj promijeniti društvo nabolje, kritizirati društvene nepravde niti educirati svoje čitatelje, osim možda naučiti ih kako da što više kupuju i troše.
Oni su (i oduvijek su to bili) bajka za odrasle.
Jeste li ikada primijetili da Spiderman prdi, da Superman ćelavi i da Batman ima škembu?
Kao što se dečki identificiraju sa superjunacima jer imaju super pločice, razbijaju pičke zlim mafijašima i ljube najljepše ženske, tako se curke identificiraju sa superjunakinjama iz časopisa koje imaju najkreativniji posao, najjebeniju plaću, najzgodnijeg tipa, najžešći seksualni život, najčistiji i najmoderniji stan, najmladolikiji izgled, najcool prijatelje, najnadareniju djecu i najveći ormar s najviše manolica.

Sve smo mi čitale Teen i Ok!, kasnije se prešaltale na Cosmo i Elle, i ima nas svakakvih.
Neke su doktorice, neke prodavačice u dućanu, neke samohrane majke, neke novinarke, neke magistrirale na Yaleu, neke napustile faks, neke partijaju po svijetu, neke su sponzoruše, neke imaju mužića i dvoje dječice, neke su biseksualne, neke pronalaze samo pogrešne tipove, neke su na Prozacu, neke se otišle prosvijetlit u Indiju…
My point is: nije stvar u tome koliko smo čitale Teen i Cosmo, nego jesmo li ponekad pročitale i štogod drugo.
Plus: mama i tata & prve tri su najvažnije.

Drugim riječima, ne znam što bi rekla Naomi Wolf, ali ja bih rekla sljedeće:
ako neke žene ne kuže da tete u časopisima super izgledaju zato što su ih šminkali profesionalni šminkeri, frizirali profesionalni frizeri, oblačili profesionalni stilisti, snimali profesionalni fotografi i fotošopirali profesionalni fotošoperi, a ne zato što se bave jogom i jedu tempeh,
ako neke žene ne kuže da za mršavljenje nije dovoljna jedna dijeta već kompletna promjena životnih navika,
ako neke žene u odrasloj dobi još nije skontale da učinkovitost kozmetičkih proizvoda ovisi o sastojcima, njihovom omjeru i kompatibilnosti s tipom kože, a ne o tome jesu li provansalsku lavandu brale djevice osvit ljetnog solsticija,
ako nekim ženama nije jasno da anoreksija i bulimija imaju mnogo dublje i mračnije korijene od buljenja u naslovnice Cosma i Marie Claire,
ako neke žene nisu shvatile da se manipulacijom nikoga ne može natjerati na brak, barem ne uspješan,
ako neke žene nisu u stanju priznati da ponekad prde ili izgovoriti riječ 'hemoroid',

krivite obrazovni sustav, obitelj, doktora Spocka i Kanadu, a ne urednike ženskih časopisa. Oni su samo ljudi koji imaju vlastite kredite za poplaćat i čiji opis radnog mjesta glasi product placement, a ne prosvjetiteljsko djelovanje, enciklopedizam i psihoterapija.
(Dobro, ajde, što se tiče debljine, odnosno brutalne diskriminacije bilo kakvih naznaka punašnosti, tu stvarno imaju putra na glavi. Da izravnam vagu, upisat ću im u zasluge promoviranje ženske masturbacije.)

Meni su ženski časopisi zabavni.
Volim u njima gledati lijepu robicu i nikada nisam otišla u minus zbog nijednog dizajnera (mada ih ima koji bi zaslužili, goddamnit!). Ponekad me potaknu da, recimo, pojedem nešto malo zdravije, kupim neki fora komad donjeg veša, javim se frendici koju dugo nisam čula, a čak me, ne biste vjerovali, informiraju tu i tamo o nekoj knjizi, filmu ili izložbi koji se čine zanimljivima. Štoviše, ovo stvarno nećete vjerovati, znaju me potaknuti i na neku kreativnu ideju, na primjer oslikavanje starih i izguljenih stolica.
Više od njih ne očekujem.
Ako imaju neko djelovanje na mene, definitivno je više pozitivno nego negativno.
Stranice o kozmetici preskačem jer tamo najviše lažu.

I da, još nešto o političkoj korektnosti.
Većina medija popularne kulture ne stvara, već odražava društvene odnose. Kao i jezik, pa možete do mile volje pedere zvati gejevima i Šiptare Albancima, dok se ne promijeni odnos društva prema manjinama, to nema apsolutno nikakvog smisla, a eufemizmi s vremenom i sami poprimaju pogrdno značenje koje su zamijenili, kaže lingvistička teorija koja se, mislim, na engleskom zove euphemism treadmill ili nešto slično.
Predrasude i diskriminacija neće nestati ako svaki film i seriju nakrcamo crncima šefovima, dobrohotnim prostitutkama i simpatičnim gejevima. One će nestati kada djeca prilikom odrastanja budu normalno mogla vidjeti kako i tata zna skuhati ručak i oprati wc, kako mamin prijatelj s posla nema curu nego dečka i kako je prvo mjesto na županijskom natjecanju iz matematike osvojio klinac romske nacionalnosti.
Dotada, pljuga.
Ženski časopisi obraćaju se populaciji koja kupuje Shiseido ili barem Vichy. Ako Romkinje ne kupuju ni Shiseido ni Vichy, za to nisu krivi časopisi. Čim ih počnu redovito kupovati, sve će prštati od njih na svakoj stranici.

I za kraj:
savršene žene ne postoje.
Ni savršeni muškarci (a propos, jel se netko dohvatio ikada kritički onog Men's Healtha, bilo koji ženski časopis je Nietzsche u usporedbi s tim).
Ni savršena dijeta.
Ni krema koja uklanja dubinske bore.
Ni G točka.
I ako niste znali, za put avionom najbolji izbor je vesta od kašmira.
A ako ćete u avionu nositi sunčane naočale, ne morate se čak ni našminkati.
Časna riječ.

18.11.2008. u 21:26 • 4 Komentara • Print • #

srijeda, 12.11.2008.

CRVENI PATULJAK

Ovo će biti jedan vrlo geeky post.
Jer da, ja sam fan.
Odgledala sam sve sezone (osim zadnje koja je stvarno grozna) dosad tri ili četiri puta i još tu i tamo pogledam reprizu na HTV-u kad uhvatim vremena.
Neke stvari su ti urnebesno smiješne i kad ih već znaš napamet.
Zapravo, pogotovo tada.
I zato, umjesto suvišnih hvalospjeva nad ovom serijom koja hoda rubom između totalnog trasha (vizualnog) i ultimativne genijalnosti (scenarističke),
koja se sprda sa Zvjezdanim stazama i uspijeva biti potpuno svoja,
koja se svidjela Amerikancima pa su napravili vlastitu pilot verziju koja je (ima Boga) propala,
a svidjela se i Madonni koja je htjela napraviti po njoj film, što je isto (ima Ga) propalo...

...umjesto bespotrebnog predstavljanja likova (ajde dobro, nabrzinu: Lister - posljednji živi čovjek u svemiru, white trash, grize nokte na nogama i obožava curry; Rimmer - hologram njegovog starog (ne)prijatelja, pompozni, napuhani, frustrirani, nesuđeni časnik i vojni strateg, brodski tehničar čijom je krivnjom izginula čitava posada; Cat - potomak evolucije koja je kroz tri milijuna godina od Listerovog mačka došla do humanoidne forme; Kryten - android zadužen za kućanske poslove; Holly - brodsko računalo)...
...evo nekih hajlajta za uspomenu i dugo sjećanje.

P.S. I znate ono kad su spasili Kennedyja od atentata, i kad je Rimmer predvodio vojsku dobrih waxdroida u napad usred dana kroz minsko polje kako bi iznenadio neprijatelja, i kad Lister položi za brodskog kuhara kako bi bio čin više od Rimmera, i kad nađu nestalu prvu stranicu Biblije na kojoj piše da su svi likovi i događaji u ovoj knjizi izmišljeni, i kad Kryten postane čovjek s neugodno velikim penisom, i last but not least, Oh-Listy-oh-Rimsy scena u kojoj SKORO vidimo pravi poljubac u usta...

HOLLY: Good morning, Dave. It is now safe for you to emerge from stasis.
LISTER: Haven't I just gone in?
HOLLY: Please proceed to the drive room for debriefing.
LISTER: Where is everybody, Hol?
HOLLY: They're dead, Dave.
LISTER: Who is?
HOLLY: Everybody, Dave.
LISTER: What, Captain Hollister?
HOLLY: Everybody's dead, Dave.
LISTER: What, Todhunter?
HOLLY: Everybody's dead, Dave.
LISTER: What, Selby?
HOLLY: They're all dead. Everybody's dead, Dave.
LISTER: Petersen isn't, is he?
HOLLY: Everybody is dead, Dave.
LISTER: Not Chen?
HOLLY: Gordon Bennett! Yes! Chen, everybody. EVERYBODY'S DEAD, DAVE.
LISTER: Rimmer?
HOLLY: He's dead, Dave. Everybody's dead. Everybody is dead, Dave!
LISTER: Wait. Are you trying to tell me everybody's dead?

RIMMER: You're about as useful as a condom machine in the Vatican.

RIMMER: It is my duty, as a total and utter bastard.

RIMMER: Lister, do you think it's easy for someone like me to become an officer? Someone who wasn't academy educated, someone who didn't have the right nobby background, someone who didn't have the right parents.
LISTER: You didn't have the right parents, whose parents did you have?

KRYTEN: This man is not guilty of manslaughter, he is only guilty of being Arnold J. Rimmer. That is his crime... it is also his punishment.

CAT: There's an old cat proverb: It's better to live one hour as a tiger, than a whole life time as a worm
RIMMER: There's an old human proverb: whoever heard of a wormskin rug.

RIMMER: Step up to Red Alert!
KRYTEN: Sir, are you absolutely sure? It does mean changing the bulb.

LISTER: Why don't we scrape away this mortar here, slide one of these bricks out, then using a rope weaved from strands of this hessian, rip up a kind of a pulley system so that when a guard comes in, using it as a trip wire, gets laid out, and we put Rimmer in the guard's uniform, he leads us out, we steal some swords, and fight our way back to the 'bug.
KRYTEN: Or… we could use the teleporter.

LISTER: What time is it?
RIMMER: Saturday.
LISTER: Is that the best you can do?
RIMMER: There are some numbers next to it, but they could be anything.

RIMMER: You know how many times I've slept with a woman?
LISTER: Listen! Listen, Rimmer. If you tell me, right, you'll wake up in the morning. You'll have your hangover and you'll feel like death and you'll walk up to the mirror and you'll look in the mirror and you'll remember and you'll go, "Ahahahahah!!" (Sticking his fist in his mouth.) See, it's not worth it, I don't want to know, and believe me you don't want to tell me.
RIMMER: Once!
LISTER: Smeg!
RIMMER: Yvonne McGruder. A single, brief liaison with the ship's female boxing champion. March the sixteenth, seven thirty one PM to seven forty three PM.
LISTER: Please.
RIMMER: Twelve minutes.
LISTER: Please!
RIMMER: And that includes the time it took to eat the pizza.
LISTER: So, I mean, you haven't met the right girl yet.
RIMMER: No, I haven't, Lister. I haven't met the right girl and some just might say, given the fact that the human race no longer exists, coupled with the fact that I have passed on, some just might say that I'm leaving it a little bit on the late side.

CAT: Most people leave their bodies to medical science. I'm leaving mine to the Louvre!

RIMMER: You can't frighten me, I'm a coward. I'm scared all the time.

RIMMER: Well, I'd have thought it was obvious. Two people, unable to contain their desires, had an illicit liason. A liason that unforgiving society would not accept. And you were the fruit of their forbidden passion. You're forbidden passion fruit.
LISTER: What are you saying?
RIMMER: I'm saying, Lister, that there's a very real possibility that your parents were brother and sister.
LISTER: Hey, I'm baring my innermost here! What kind of remark is that?
RIMMER: How many toes have you got?

KRYTEN: They've taken Mr Rimmer! Sir, they've taken Mr Rimmer!
CAT: Quick! Let's get out of here before they bring him back!