Frizeraj na kraju svemira

subota, 25.09.2010.

FACEBOOK I JA iliti JEDAN STVARNO DOSADAN DAN NA POSLU

Napomena: dobar dio ovdje napisanog je izmišljen. Nažalost. Bilo bi puno bolje da je sve izmišljeno.

8:25 Logiram se. Nema ništa novo. Neki glupi statusi. Tajanstveni, takve obožavam. Tipa xyz: mrzi sve muškarce. Ili zyx: norveški fjordovi! Sada bih kao trebala ekspresno postat komentare a što je bilo, draga, jesi dobro? A odakle ti u Norveškoj? Ma mrš s tim navlakušama!
Nitko se nije oženio, razveo, zaposlio, umro, potpisao milijunski ugovor, diplomirao, izgubio posao, dobio bebu. Čekaj, dobili su bebu neki ljudi za koje nemam pojma tko su. Klikam na sliku bebe čisto da vidim je li slučajno ljepša ili ljepše obučena od moje bebe kad se rodila. Hehehe, nije.

8:31 Brišem album sa fotkama svog djeteta. Kad sam ih postala, bila sam oduševljena kako imam lijepo dijete (i lijepo obučeno! I s lijepom mamom!) pa sam htjela da svi to vide, pogotovo oni koji imaju djecu tumplaste vanjštine i nikako ne mogu skinuti kile nakon poroda. No sad sam zaključila da ipak nikako ne odobravam stavljanje fotografija djece na Internet. Čak i pod cijenu da naša svekolika ljepota ostane nepoznata široj javnosti.

8:35 Ipak ostavljam jednu sliku. Dvije. Ajde i onu s mora isto.

8:39 Pišem što mi je na umu. Odlogiravam se.

8:40 Logiram se da vidim tko mi je komentirao status. Još nitko.

8:44 Logiram se da vidim tko mi je komentirao status. Još nitko!

9:00 Još mi nitko nije komentirao status! Nevjerojatno! Gledam tko je sve online. Opa, yzx je online, a nije mi odgovorila na komentar, makar ga je sigurno vidjela. Krasno, baš krasno.

9:15 Obećajem sama sebi da se sve to tri popodne neću opet ulogirati da vidim tko mi je komentirao status. Treba dati ljudima vremena.

10:20 Pitam se zašto među mojim fejs prijateljima ima tako malo poznatih, uspješnih, zanimljivih javnih osoba, umjetnika, arhitekata, filmaša, pisaca, novinara, sveučilišnih profesora i slično. Tješim se da je većina takvih ljudi koje znam jednostavno previše intelektualna, zaposlena i cool da bi imala profil na fejsu.

10:23 Pitam se zašto među mojim prijateljima općenito, u realnom svijetu, ima tako malo poznatih, uspješnih, zanimljivih javnih osoba, umjetnika… itd. Zašto moja kćer neće nikada moći pričati one priče tipa ah, da, k mojim roditeljima su zalazili svi ti ljudi sa scene, Godard me snimao kako močim prste u tortu za treći rođendan, a Keith Richards me bejbisitao kad su starci išli u kino i skoro me otrovao ono kad je krenuo stavljati pogrešan prah u bočicu. Onda se sjetim da me većina takvih ljudi koje sam poznavala ustvari neopisivo živcirala, budući da su mahom bili umišljeni pozeri i snobovi, što je i razlog zašto s njima nemam veze. Still, dobro bi izgledali kao fejs prijatelji. Na fejsu se ionako ne moraš s njima družiti.

10:40 Zaključujem da bih trebala izbrisati puno svojih sadašnjih fejs prijatelja s kojima ionako nemam nikakve kontakte, nisam ih uživo vidjela još od starije vrtićke grupe, a samo mi spamaju životni prostor svojim razvaljenim fotkama s tuluma i lajkanjima Halida Bešlića. Ali nekako mi je bed da skuže da sam ih maknula. Idem vidjet koliko oni imaju prijatelja. Ako imaju više od 100, nema šanse da će skužit.

10:43 Hej, odakle zyx zna abc?

10:45 Jebote, i cčć zna abc!

10:50 Brišem šest fejs prijatelja. Zasad.

10:52 Šaljem zahtjev za prijateljstvo abc.

10:54 Ignoriram svih 16 zahtjeva za prijateljstvo od 16 potpuno nepoznatih i nikada u životu viđenih ljudi, koji su mi se nakupili zadnjih mjeseci kad me nije baš bilo na fejsu. Odlogiravam se.

11:05 Logiram se da vidim je li abc prihvatila friend request. Nije još. Ali mi je netko lajkao status! Tjah, moj dragi. To se ne računa.

11:30 Nisam jezični purist, stvarno nisam. Nisam neki tamo drevni akademik koji se zgraža nad američkim kulturnim imperijalizmom. Ali jebemu mater. Xyz je pisao/la po Zid-u osobe kgh. Ovaj prevedeni Facebook je stvarno strašan.



12:00 Razmišljam kako mi je Mark Zuckerberg simpatičan. Jako su ga izgadili u 'Social network', i sasvim sigurno jest na tamnoj strani, ali ne mogu si pomoći, meni baš djeluje kao neki simpatični next-door geek iz 'Američke pite'. Ako ništa drugo, barem ga ne mogu zamisliti da kao Bill Gates ide okolo i drži učenicima ljigava predavanja u kojima govori stvari poput: 'Vaši roditelji su imali drugi naziv za pečenje hamburgera. Zvali su to prilikom.' Prije ga mogu zamisliti da dolazi pred milijunski auditorij i presretno uzvikuje: Wow, look at all these chicks here tonight... man, it's so cool to be me!

12:06 Dovraga. Mark Zuckerberg je mlađi od mene. I to, mislim, dobrih pet-šest godina. Evo još nekoliko ljudi koji su mlađi od mene: Natalie Portman. Fernando Alonso. Rafael Nadal. Kirsten Dunst. Lady Gaga. Janica Kostelić. Nekako mi se čini da su šanse da napravim nešto uistinu spektakularno sa svojim životom sve manje...

12:15 Imam komentar na status! Weeee!

12:17 Gledam fotke vzž s nekakve svadbe. Isuse, koji neukus. Koja haljina. Koja mladenka. Koji mladoženja. Strašno. Ljudi su grozni. Svijet je grozan. Ima li nam spasa?

12:35 Ja i moja prijateljica R. mogle smo izmisliti Facebook, da smo samo tada znale nešto malo o programiranju. I o financijskoj isplativosti skupljanja osobnih podataka. Mi smo naime u srednjoj školi provele pristojan broj sati markirajući kod mene i crtajući na par spojenih listova A3 papira nešto što smo u nedostatku bolje riječi zvale 'instalacije', budući da je vizualno jako nalikovalo nacrtu gradskog vodovoda. To je zapravo bila naša tehnološki primitivna varijanta 'Six degrees of separation', kojom smo htjele pokazati kako su svi ljudi u Zagrebu nekako povezani i svi se znaju preko nekoga. Dijagrami su pokazivali tko je s kim zabrijao, tko je s kim prijatelj, tko je s kim u rodu, tko s kim svira u bendu, tko s kim hoda… Imale smo čak i malu splitsku grupu povezanu sa Zagrebom, okupljenu oko mene, naše frendice M. i izvjesnog basista izvjesnog indie benda... Sjećaš li se M.…

12:45 Još uvijek samo jedan komentar na status. I još nema odgovora od abc.

13:00 Dobila sam poruku!

13:01 Kvragu, to je ona cirkularna, od nekakvog tipa kojeg ni ne poznajem. Mah.

13:02 Odgovaram na komentar.

13:04 Lajkam neke slike s ljetovanja koje je postavila čžš. Stvarno su odlične.

13:08 Lajkam neke slike s ljetovanja koje je postavio czs. Njegove nisu prekrasne, smrtno su nezanimljive i nemam pojma što bih o njima napisala, ali može mi nekad zatrebati urolog. Danas, sutra. Nikad se ne zna.

13:30 Facebook se izmijenio u ovih par godina koliko postoji. Nekako mi se čini da ima sve manje iritantnih aplikacija, ili mi se to samo čini zato što ja i moji prijatelji nemamo trinaest godina. Nema više Farmvillea, hvala nebesima. (Bože, da znaš tko je sve bio navučen na Farmville, mislim da bi se i ti, premda de facto sveznajuć, stvarno zaprepastio... ) Ja nisam! Ali one testove na početku sam stvarno zdušno rješavala. Za rubriku sve što vas nije nikada zanimalo, ali ste bili prisiljeni saznati, evo nekih rezultata: koji sam lik iz Ratova zvijezda? Yoda. Koji sam Johnny Depp character? Edward Škaroruki. Koji sam lik iz Crvenog patuljka? Holly. Koji sam lik iz Gospodara prstenova? Saruman. Koja sam društvena klasa? Buržoazija. Koji sam lik iz 4e? Matej. Koji sam toranj đakovačke katedrale? Desni.

14:00 Još nema odgovora od abc.

14:25 Imam još jedan komentar na status! Weeeee! Odgovaram odmah.

14:30 Kgh je bila u Beču na koncertu! Kuja! Blago njoj!

14:55 Abc je prihvatila moj zahtjev za prijateljstvom. Gledam joj profil. Zid. Fotografije. Ništa posebno. Zapravo, užasno dosadno. Zašto ja to gledam?

14:57 Isuse, kako su ljudi nepismeni.

15:02 Ja uopće ne razumijem koncept sviđanja i ne-sviđanja. Kao prvo, nisam vidjela da je itko ikada za nešto napisao da mu se ne sviđa. (Hmmmm, to bi bilo zanimljivo analizirati s nekog lingvističko-psihološko-sociološkog stajališta.) Kao drugo, vidjela sam članke u novinama tipa Ove godine petsto ljudi smrtno stradalo u prometnim nesrećama ili Još im nije uvedena struja makar su se prije tri godine lancima vezali ispred HEP-a i prijetili da će se raznijeti bombom, i onda ispod toga: 32 ljudi se sviđa ovo. Wtf?

15:20 Čžš je linkao neki dobar članak s kulturpunkta. Konačno neki smisao tom fejsu. Čitam članak.

četvrtak, 16.09.2010.

OĆEMO JOŠ! OĆEMO JOŠ!

Ne smatram se hipohondrom, ali u jednu stvar sam gotovo sigurna; hoću reći, jasno je primjećujem. Iz godine u godinu sve više mi prijeti vremenska depresija, te si prognoziram još najviše pet-šest godina prije nego regularno završim na terapiji UVA svjetlom ili već nečemu što liječi slične pojave.

Već negdje u sredinom kolovoza počinjem primjećivati da prokleti dan postaje sve kraći. Od toga mi se uvlači u srce neka nevjerojatno ledena tjeskoba.
Posljednji povratak s mora mi posebno teško pada. Jer koliko god jeseni znale biti sunčane i lijepe, činjenica je da posljednji povratak s mora predstavlja onaj milestone prema drugoj polovici godine koja je obilježena polaganim, ali garantiranim survavanjem u vražju mater. Zbogom lubenice, friški gazpacho i sjedaljke na terasama. Dobar dan, prošlosezonske uvozne naranče i kiselo zelje, zadimljeni bircevi i frizuro uništena vlagom.
Gole grane.
Mrak koji pada u pola četiri popodne.
Magla koja se ne diže po pet-šest dana.
Snijeg i bljuzga.
I ono najgore od svega, ono što mi budi naaaaajstrašniju klaustrofobiju, o čemu sam već jednom ovdje razglabala:
narančasto noćno nebo.
Vi koji živite na moru, ne znate vi kako je to.
Samo mi nemojte sad počet s burom.
Bura barem raščisti i zaplavi sve pred sobom tako da iz Splita vidiš Palmižanu. Kroz Hvar i Brač. Neš ti strahote.

Prvo pravo jesensko zahlađenje, ono nakon kojega znaš da definitivno možeš pospremiti sandale na najvišu policu ormara, izaziva kod mene trodnevnu psihičku krizu, tijekom koje se pokušavam (odmah da kažem: potpuno uzalud) prisjetiti, kao, ono, super stvari koje čovjek može raditi svih tih zimskih mjeseci. Uprežem svu svoju maštu smišljajući situacije kao što su slušanje Beady Belle pod toplim pokrivačem uz marcipan, čitanje Edgara Allana Poea uz kuhano vino, nošenje Pataugas čizama, gledanje beskrajnih epizoda Farscapea uz topli čaj. Ponavljam si u glavi sve one mudre riječi o zimi kao razdoblju odmora i introspekcije. Mda. Slatkim limunom to prozvaše psiholozi.

Jedini način da se provede zima je da se sklupčaš na krevetu, zatvoriš oči i kao djevojčica sa šibicama grčevito stišćeš uza sebe, da slučajno ne izblijedi, uspomenu na kupanje u plavetnilu nekog od tisuću i kusur otoka jadranske obale.
A famozno vrijeme za kontemplaciju i inspiraciju potroši se u oblačenju i usklađivanju milijuna slojeva odjeće. Kapu sa šalom i rukavicama, pa sve skupa s kaputom, pa sve skupa sa čizmama, pa ono ispod kaputa isto sa čizmama...
Svatko tko je makar jednom okrznuo neki streetstyle blog, lookbook ili nešto tog tipa, dobro zna da tamo nikada nitko ne stavlja prave zimske kombinacije. Nitko. Nikada.
Jer su zagušljive i dosadne.
Ljeti navučeš haljinicu i japanke i zaletiš se biciklom do... do kamo god već hoćeš. Povjetarac ti je u kosi. Sve miriši zrelim, opojnim mirisom. Jebe ti se.



Uostalom, stvarno ne znam odakle ta fama da inspiraciji i kontemplaciji pogoduju odurni vremenski uvjeti. Oni svakako, ako vjerujemo statistici koja se odnosi na skandinavske zemlje, pogoduju cuganju, pub crawlingu i povećanom broju samoubojstava. Leonard Cohen, koji će se još pojaviti u ovom postu, a koji definitivno zna ponešto o inspiraciji, kontemplaciji, depresiji i cuganju, proveo je dio života na otoku Hidri (pretty much grčka varijanta Silbe) te o tome svojedobno rekao:
„Ima nešto u tom svjetlu što je iskreno i filozofsko. Ne možeš izdati samog sebe u intelektualnom smislu, ono ti poziva dušu na besposličarenje.“
Također je bio dovoljno pametan da svoju kontemplaciju obavlja u zen samostanu u Kaliforniji, a ne recimo na Svalbardu.

A kad smo već kod citiranja meni dragih umjetnika, Woody Allen je navodno jednom izjavio da se 80% života svodi na puko pojavljivanje.
E pa ja tvrdim da se onih 20% koji ti se na samrtnoj postelji računaju kao istinsko življenje, uglavnom događaju ljeti.



Recimo, kad je moja kćer bila najsretnija na svijetu, na pješčanoj plaži gdje je gradila kule (dobro, mi smo ih gradili da bi ih ona rušila), vrištala i non-stop trčala u more i van, i ja sam bila vrlo živa i vrlo, vrlo sretna, iako inače iz dna duše mrzim pješčane plaže i gužvu koja se stvara na njima, i još mi se neki mali mrtav-hladan popišao na deset centimetara od lica.
Pa onda, bila sam vrlo živa i vrlo sretna na kavi u Gardenu, jer je sve bilo plavo i puhao je povjetarac i lelujali bijeli zastorčići i prolazili trajekti i mirisala lavanda i moja gorespomenuta kćer je pila iz čaše sama samcata, dok je istodobno u Zagrebu bilo hladno i pljuštala kišurina.
Pa sam bila i više nego intenzivno živa i sretna na koncertu spomenutog Leonarda Cohena, i da zaobiđem uobičajen izraz „religijsko iskustvo“, samo ću reći da su oko mene žene nemilice trošile maramice, muškarci gutali slinu, a prijatelji mi padali u zagrljaj i slali poruke pune metafizičke ljubavi. Moja pak najdraža prijateljica M. koja nije baš poznata po suptilnom izražavanju, pa joj čak ni prisutnost s Bardom u istoj prostoriji nije uspjela kultivirati rječnik, napisala mi je poruku sljedećeg sadržaja: Ja bih se jebala s njim ovako smežuranim samo da mi šapuće u uho. Hmmmm, nekako sve mislim da bi mu se to svidjelo.

Pa onda, u meni je bilo poprilično života i dok sam šetala uz Ljubljanicu između Tromostovja i onog drugog Plečnikovog mostića i gledala ogromna ulja na platnu izložena na zidanom nasipu, a dragi gutao kavu da ga drži budnim do Zagreba.
Živa živcata sam bauljala po zadarskom Forumu i tamo si fotkala dijete u osam ujutro dok nije nigdje bilo žive duše, osim prodavača na štandovima, gdje sam bila nevjerojatno živa i sretna dajući 20 kuna za nekakvu fejk Hello Kitty pizdariju.
Živa da ne mogu bit življa, plivala sam usred najplavijeg mogućeg mora i još plavijeg neba na Silbi, jela prefinu salatu od motara nabranog uz to isto more (otkriće!) i tandrčila o urbanizmu i Albertu Speeru.
Intenzivne znakove života sam davala i cugajući Velebitsko i medicu ispred 'Retra'. Vozeći se s dragim i N. biciklom po gradu i buljeći u fontane. Ispijajući višnjevaču u čast sekinih zaruka.

Da ljeto traje dulje, izgleda da bi mi i život dulje trajao...

<	rujan, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?