Frizeraj na kraju svemira

četvrtak, 09.12.2010.

PARIS, JE T'AIME

Znam da sam svojedobno upravo na ovom mjestu izjavila da se stvari koje život čine vrijednim življenja redovito događaju ljeti. No moram se ispraviti: ako vam je rođendan zimi (dobro, tehnički krajem jeseni), postoji određena vjerojatnost da će vas i u ovo mračno, MRAČNO doba zadesiti pokoji takav trenutak.

Sve je počelo ovako.
Jednoga dana, kako drugačije nego samom providnošću, nabasala sam na informaciju da baš tu negdje oko mog rođendana easyJet vozi iz Zagreba u Pariz za dvjestotinjak kuna po osobi. Za još dvjesto, vraćaju i natrag.
Iz istih stopa sam sjela i napisala dragome mail, obavijestivši ga da znam što želim za rođendan. Provesti isti u svojoj duhovnoj domovini. Samo taj jedan jedini dan. Ma jedno popodne!
Time sam u jednoj sekundi pogazila najmanje tri važna principa kojih se pokušavam redovito držati:
1) štedjeti
2) živjeti u skladu s održivim razvojem (hmmmm, gdje bi završila naša jadna planeta da svaki Kinez i Indijac odluči skoknuti na kavu do Pariza kad mu se sprdne?)
3) nigdje ne putovati zimi

Koga briga.
Pariz!!!
Vidjela sam Ga u proljeće kad sve bijaše zeleno i trešnje cvatoše (cvatahu? Cvahu? Damn!)
Vidjela sam Ga ljeti, jednog davnog ljeta, nešto prije uvođenja eura, kad je flaširana voda koštala ko i kod nas, a upad u Louvre tridesetak kuna.
E pa vidjet ću Ga i u predbožićnom razdoblju, majkumu!



Mailu sam priložila razrađenu financijsku konstrukciju, kao i sve detalje o babysittingu N. dok nas nema. Zatim sam, koristeći moćnu retoričku figuru (u narodu poznatu kao predizborno obećanje), napismeno izjavila da ću se odreći kupnje čizama za ovu zimu. Na kraju sam (borba svim sredstvima!) priložila video "Aux Champs Elysees" s apsolutno neodoljivo tres kitsch fotografijama zalaska sunca na Seini, Eiffelovog tornja čiji se vrh gubi u magli i božićnim dekoracijama na drvoredima, čega drugoga, nego Champs Elysees.
Pa vi recite, kakvog je izbora čovjek uopće imao.
Kad i on voli Pariz, tko mu kriv...

I premda je jedna meni jako draga blogerica rezignirano ustanovila da ne može čovjek stalno putovati da bi se osjećao normalno... paaaa, može ipak barem tu i tamo. Pogotovo u grad o kojemu su ljubavnu pjesmu napisali čak i Rammstein (ajde, ajde, reći ćemo da je ljubavna), omiljeni grad Vincenta van Gogha, Ernesta Hemingwaya, Carrie Bradshaw i moje prijateljice A. koja je, prema vlastitim riječima, jednom došla u Pariz virozna i pod visokom temperaturom te čudesno ozdravila čim je nogom dotakla asfalt.

I kako je bilo?
Kakvo je to pitanje, pobogu?
Dobro, nije sve u vezi Pariza baš apsolutno savršeno. Predgrađa su, recimo, željezničke pruge i mostovi, stara betonska skladišta, zarasla gradilišta, tu i tamo koji poslovni neboderčić, a tu i tamo bome i gomila smeća i mini-slumovi, nakupine nekakvih baraka od kartona, krpa i dasaka kakve se ovdje u brdovitom rodnom kraju baš i ne viđaju (rima slučajna). Grad svjetlosti ima i naličje.
Ali jebiga, jednom kad ti noga stupi u downtown... ili što bi se u Europi ljepše reklo, povijesni centar...
Život odjednom postaje prekrasan.

Dobro, nije nam baš sve teklo cijelo vrijeme po špagi.
Recimo, izbezumili smo se dok nismo na aerodromu uspjeli kupiti kartu za RER do Pariza. Nekoć davno karte su se fino kupovale na šalteru, dobardan, doviđenja, a onda je čovjeka zamijenio stroj i sada se kupuju isključivo na automatima, koji primaju isključivo kovanice, kojih mi naravno nismo imali u dovoljnom broju. Onda su nam rekli da postoji automat koji mijenja novčanice u kovanice. Našli smo ga nakon jedno desetak minuta traženja (i rađenja budale od sebe na drugim automatima koji nisu bili taj), diskretno skrivenog iza stupa, te otkrili da prima samo novčanice od 10 i 20 eura. Mi smo imali samo jednu od deset, što naravno nije bilo dovoljno. Kad smo izdavili pola prisutnih mogu li nam razmijeniti novčanicu od pet eura, i pobrali dovoljno sumnjičavih pogleda za cijelu iduću godinu, te kad se neki dečko konačno sažalio na nas i usitnio nam lovu, otkrili smo da automat ne vraća pare ako nemaš točan iznos (karta, naravno, košta 8.74387219703324 eura).
Tako smo protratili barem pola dragocjenog sata.
A i vidjeli smo žohara na zidu restorana u kojem smo jeli. I konobar je bio baš onako hrvatski nadrkan, da nije bio tamnoput i da vani nije bilo minus dva, pomislio bi čovjek da je došao u Tisno na Murteru.
Eh... cijena masovnog turizma i jeftinih aviokarata.

Anywayz, sada kad sam ispunila kvotu kukanja koja se kod nas u razgovoru očekuje od pristojnog čovjeka, da ne bi netko nedajbože pomislio kako vam je u životu zapravo skroz okej, prelazim na stvar:

Sivi, slinavi, hladni, mokri, magloviti Pariz i dalje je apsolutno, totalno, potpuno i u svakom slučaju čudesno divan!!!!

(Gore, naravno, nije naša slika, naše su sve dozlaboga mutne jer je u pet popodne pao mrak, a i nije još bilo snijega, a baš ni nešto puno božićnih dekoracija, ukratko, uopće se nemam čime preseravati na fejsu. Pa kad već kradem tuđe slike, ajde da barem kradem od najboljih - evo kao bonus vjernim čitateljima jedan Doisneau):



Šetuckali smo malo po Latinskoj četvrti koja je, to sam eto tek sad naučila, ime dobila po tome što je još od srednjeg vijeka bila studentski kvart, a studiji su se tada, znamo, odvijali na latinskom. Hotelčić nam je bio točno preko puta Sorbonne, a u njemu je jednom davno živio Arthur Rimbaud, tako barem piše na njihovoj web stranici, premda ako bolje razmisliš, odsjedanje boemski i anarhistički orijentiranih mladih pjesnika-genija i nije neka preporuka za hotel. U svakom slučaju, prošli smo bolje od njega jer njegova soba nije gledala na Sorbonne, već na dvorište.
Šetuckali smo i po Maraisu koji je dobio ime po močvarama koje su se tamo prostirale dok ih nisu isušili i pretvorili u aristokratski i buržujski kvart. Ono što nisam znala ranije jest koliko je Marais super, te koliko tamo ima divnih palača, galerijica i dućančića s hand-made nakitom, robicom, lijepim stvarima za kuću i ostalime. I definitivno je najmanje turistički dio Pariza, uz Ile-St Louis na kojem nekretnine koštaju onoliko koliko ja neću ni blizu vidjet za cijelog svog radnog odnosa.
Šetuckali smo malo i uz Seinu, pa oko Notre-Dame, pa gledali riječne galebove, pa fotkali kipove francuskih kraljica u Luksemburškom parku koje su izgledale zlokobno u sumrak okružene golim drvećem, pa upali besplatno u Pompidou i uštedjeli 24 eura, da bi ih odmah u muzejskom dućanu potrošili na najbolju i najedukativniju arty farty slikovnicu za N., u kojoj se uči brojati i u kojoj na početku ima deset pingvina, a onda im se broj smanjuje krajnje brutalnim metodama...
Ne želeći biti snob i potcjenjivati vlastiti rodni grad koji ipak ima sasvim okej kulturnu i komercijalnu ponudu, ipak moram zaključiti da je prekrasno barem na jedan dan flaneurisati gradom koji:
-nema staru povijesnu jezgru koja odiše atmosferom kao da ju je izmislio Stephen King
-nema fasade koje svaki tren prijete survavanjem na nevinog prolaznika
-ima na svakom koraku restorančiće i kavanice koje su prepune nedjeljom navečer
-ima gomilu pristupačnih arts&crafts dućančića koji rade nedjeljom navečer
-ima muzej suvremene umjetnosti koji je prepun nedjeljom navečer i nema turobnu, prigušeno osvijetljenu unutrašnjost sa apsolutno sablasnim kafićem koji će i najveće ljubitelje umjetnosti, entuzijaste i intelektualne snobove otjerati na kavu prekoputa u Avenue Mall
-nudi mogućnost iznajmljivanja bicikala koji se onda mogu ostaviti na bilo kojem punktu u gradu (okej, upotrebljivije ljeti nego zimi, ali svejedno)
-ima fast-foodove i pekarnice koje pod normalno nude sendviče s odličnim baguetteom i jako dobre pite i kolače
-ima najljepšu katedralu na svijetu (hvala Bogu da je nisu nikada završili), i znaš da je najljepša jer, nakon što si je vidio par puta uživo i milijardu i tri puta na fotografijama, opet imaš potrebu pred njom zadivljeno reći: 'E pa ovo je najljepša katedrala na svijetu!'



Za kraj još samo imam potrebu preporučiti par filmova koje mora pogledati svaki ljubitelj Pariza.
Filmova čija je radnja smještena u Parizu ima omanja gomila i ja skrušeno priznajem da sam ih pogledala vrlo malo, s time da su mi najveća rupa u općoj kulturi upravo francuski klasici (mea maxima culpa, 'Do posljednjeg daha' me stvaaaarno ubio dosadom), pa ću spomenuti eto ove neke koje jesam. 'Amelie', naravno, s prekrasnim slikicama Montmartrea. Bertoluccijevi 'Sanjari', mada se oni više odvijaju u interijeru (jednog prekrasnog pariškog građanskog stana), ali dobro je dočarana, a bome i iskritizirana atmosfera šezdesosme, plus dosta seksa. Kad smo kod Bertoluccija i seksa, ne, namjerno neću spomenuti 'Posljednji tango u Parizu', jer ne volem, a i ne sjećam se puno Pariza u tom filmu. Spomenut ću zato 'Casablancu', koja se uopće ne događa u Parizu (nego u Casablanci!!!), ali We'll always have Paris je THE trenutak filmske umjetnosti. Šmrc.
'Before Sunrise' nisam gledala, ali ponovni susret njih dvoje u Parizu, i to još u knjižari Shakespeare & Co., garantira orgazam svakoj američkoj studentici humanističkih znanosti, i to pišem s puno manje ironije nego što ste možda pomislili. I da, Shakespeare & Co. nam je isto bio blizu hotela. Ali ja zapravo ne volem old school knjižare gdje moraš prekapati po gomilama starih i novih knjiga složenih bez ikakvog reda i poretka, premda se pravim da ih volim jer onda ispadam intelektualna, romantična i cool.
Na samom vrhu moje filmske liste je 'Paris, je t'aime, omnibus sastavljen od nekih petnaestak prekrasnih, dirljivih, tužnih i smiješnih priča koje povezuje Pariz i ljubavna tematika (ljubavna, NE romantična! Što znači da u njima ima i tuge i usamljenosti i gubitka i otuđenosti i... svačega još). Potpuno suludi doprinos tom filmu dala su i braća Coen, a u priči Wesa Cravena saznat ćete legendarne posljednje riječi Oscara Wildea (jebiga, ne mogu izdržati: Ili idu ove zavjese ili ja!).
Ali moj osobni No. 1 su,
apsolutno,
Disneyeve 'Mačke iz visokog društva'.
Everybody, everybody wants to be a cat...
Eh... i ja bih rado bila mačka, kad bi mi to garantiralo redovite tulume koji se u sitnim noćnim satima premještaju na pariške krovove. Sa tornjem u pozadini.
Čudan je taj toranj.
Grd, banaliziran, a opet tek kad njega vidiš, u potpunosti si svjestan da si u Parizu i onda leptirići u trbuhu hoće van, van, van...
Au revoir.

<	prosinac, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Lipanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (3)

Komentari da/ne?