Marketing
OĆEMO JOŠ! OĆEMO JOŠ!
Ne smatram se hipohondrom, ali u jednu stvar sam gotovo sigurna; hoću reći, jasno je primjećujem. Iz godine u godinu sve više mi prijeti vremenska depresija, te si prognoziram još najviše pet-šest godina prije nego regularno završim na terapiji UVA svjetlom ili već nečemu što liječi slične pojave.
Već negdje u sredinom kolovoza počinjem primjećivati da prokleti dan postaje sve kraći. Od toga mi se uvlači u srce neka nevjerojatno ledena tjeskoba.
Posljednji povratak s mora mi posebno teško pada. Jer koliko god jeseni znale biti sunčane i lijepe, činjenica je da posljednji povratak s mora predstavlja onaj milestone prema drugoj polovici godine koja je obilježena polaganim, ali garantiranim survavanjem u vražju mater. Zbogom lubenice, friški gazpacho i sjedaljke na terasama. Dobar dan, prošlosezonske uvozne naranče i kiselo zelje, zadimljeni bircevi i frizuro uništena vlagom.
Gole grane.
Mrak koji pada u pola četiri popodne.
Magla koja se ne diže po pet-šest dana.
Snijeg i bljuzga.
I ono najgore od svega, ono što mi budi naaaaajstrašniju klaustrofobiju, o čemu sam već jednom ovdje razglabala:
narančasto noćno nebo.
Vi koji živite na moru, ne znate vi kako je to.
Samo mi nemojte sad počet s burom.
Bura barem raščisti i zaplavi sve pred sobom tako da iz Splita vidiš Palmižanu. Kroz Hvar i Brač. Neš ti strahote.
Prvo pravo jesensko zahlađenje, ono nakon kojega znaš da definitivno možeš pospremiti sandale na najvišu policu ormara, izaziva kod mene trodnevnu psihičku krizu, tijekom koje se pokušavam (odmah da kažem: potpuno uzalud) prisjetiti, kao, ono, super stvari koje čovjek može raditi svih tih zimskih mjeseci. Uprežem svu svoju maštu smišljajući situacije kao što su slušanje Beady Belle pod toplim pokrivačem uz marcipan, čitanje Edgara Allana Poea uz kuhano vino, nošenje Pataugas čizama, gledanje beskrajnih epizoda Farscapea uz topli čaj. Ponavljam si u glavi sve one mudre riječi o zimi kao razdoblju odmora i introspekcije. Mda. Slatkim limunom to prozvaše psiholozi.
Jedini način da se provede zima je da se sklupčaš na krevetu, zatvoriš oči i kao djevojčica sa šibicama grčevito stišćeš uza sebe, da slučajno ne izblijedi, uspomenu na kupanje u plavetnilu nekog od tisuću i kusur otoka jadranske obale.
A famozno vrijeme za kontemplaciju i inspiraciju potroši se u oblačenju i usklađivanju milijuna slojeva odjeće. Kapu sa šalom i rukavicama, pa sve skupa s kaputom, pa sve skupa sa čizmama, pa ono ispod kaputa isto sa čizmama...
Svatko tko je makar jednom okrznuo neki streetstyle blog, lookbook ili nešto tog tipa, dobro zna da tamo nikada nitko ne stavlja prave zimske kombinacije. Nitko. Nikada.
Jer su zagušljive i dosadne.
Ljeti navučeš haljinicu i japanke i zaletiš se biciklom do... do kamo god već hoćeš. Povjetarac ti je u kosi. Sve miriši zrelim, opojnim mirisom. Jebe ti se.
Uostalom, stvarno ne znam odakle ta fama da inspiraciji i kontemplaciji pogoduju odurni vremenski uvjeti. Oni svakako, ako vjerujemo statistici koja se odnosi na skandinavske zemlje, pogoduju cuganju, pub crawlingu i povećanom broju samoubojstava. Leonard Cohen, koji će se još pojaviti u ovom postu, a koji definitivno zna ponešto o inspiraciji, kontemplaciji, depresiji i cuganju, proveo je dio života na otoku Hidri (pretty much grčka varijanta Silbe) te o tome svojedobno rekao:
„Ima nešto u tom svjetlu što je iskreno i filozofsko. Ne možeš izdati samog sebe u intelektualnom smislu, ono ti poziva dušu na besposličarenje.“
Također je bio dovoljno pametan da svoju kontemplaciju obavlja u zen samostanu u Kaliforniji, a ne recimo na Svalbardu.
A kad smo već kod citiranja meni dragih umjetnika, Woody Allen je navodno jednom izjavio da se 80% života svodi na puko pojavljivanje.
E pa ja tvrdim da se onih 20% koji ti se na samrtnoj postelji računaju kao istinsko življenje, uglavnom događaju ljeti.
Recimo, kad je moja kćer bila najsretnija na svijetu, na pješčanoj plaži gdje je gradila kule (dobro, mi smo ih gradili da bi ih ona rušila), vrištala i non-stop trčala u more i van, i ja sam bila vrlo živa i vrlo, vrlo sretna, iako inače iz dna duše mrzim pješčane plaže i gužvu koja se stvara na njima, i još mi se neki mali mrtav-hladan popišao na deset centimetara od lica.
Pa onda, bila sam vrlo živa i vrlo sretna na kavi u Gardenu, jer je sve bilo plavo i puhao je povjetarac i lelujali bijeli zastorčići i prolazili trajekti i mirisala lavanda i moja gorespomenuta kćer je pila iz čaše sama samcata, dok je istodobno u Zagrebu bilo hladno i pljuštala kišurina.
Pa sam bila i više nego intenzivno živa i sretna na koncertu spomenutog Leonarda Cohena, i da zaobiđem uobičajen izraz „religijsko iskustvo“, samo ću reći da su oko mene žene nemilice trošile maramice, muškarci gutali slinu, a prijatelji mi padali u zagrljaj i slali poruke pune metafizičke ljubavi. Moja pak najdraža prijateljica M. koja nije baš poznata po suptilnom izražavanju, pa joj čak ni prisutnost s Bardom u istoj prostoriji nije uspjela kultivirati rječnik, napisala mi je poruku sljedećeg sadržaja: Ja bih se jebala s njim ovako smežuranim samo da mi šapuće u uho. Hmmmm, nekako sve mislim da bi mu se to svidjelo.
Pa onda, u meni je bilo poprilično života i dok sam šetala uz Ljubljanicu između Tromostovja i onog drugog Plečnikovog mostića i gledala ogromna ulja na platnu izložena na zidanom nasipu, a dragi gutao kavu da ga drži budnim do Zagreba.
Živa živcata sam bauljala po zadarskom Forumu i tamo si fotkala dijete u osam ujutro dok nije nigdje bilo žive duše, osim prodavača na štandovima, gdje sam bila nevjerojatno živa i sretna dajući 20 kuna za nekakvu fejk Hello Kitty pizdariju.
Živa da ne mogu bit življa, plivala sam usred najplavijeg mogućeg mora i još plavijeg neba na Silbi, jela prefinu salatu od motara nabranog uz to isto more (otkriće!) i tandrčila o urbanizmu i Albertu Speeru.
Intenzivne znakove života sam davala i cugajući Velebitsko i medicu ispred 'Retra'. Vozeći se s dragim i N. biciklom po gradu i buljeći u fontane. Ispijajući višnjevaču u čast sekinih zaruka.
Da ljeto traje dulje, izgleda da bi mi i život dulje trajao...
Post je objavljen 16.09.2010. u 10:15 sati.