Marketing
I'M TOO OLD FOR THIS SHIT...
Za vrlo malo dana mi je rođendan!
Okrugli, jubilarni.
Onaj koji slavite kad ste već završili faks, a još niste počeli kupovati anti-age kozmetiku.
Onaj kojem je bila posvećena cijela jedna epizoda 'Prijatelja'.
Ne znam hoću li ga slaviti. Okrugla brojka, trebala bih. S druge strane, budući da ne smijem ni pit ni pušit, a i slatko se preporuča u vrlo umjerenim količinama, kakav će to biti rođendan? Rođendan na kojem ću sjediti u kutu sa svojom čašom Donata i zdjelicom suhih brusnica i strijeljati pogledom sve koji me dođu zamolit jel smiju zapaliti u sobi, da ih ne tjeram na terasu jer je vani minus dvadeset.
Hmpf.
A nije mi čak ni do poklona. Jednostavno, imam previše stvari. A trudim se. Nisam hrčak. Redovito čistim ormar po principu blood in, blood out. Pa ipak ogromne količine vremena tratim na smišljanje novih, inventivnih, još neviđenih načina na koji sve te stvari mogu egzistirati u trideset i nešto kvadrata, a da pritom još uvijek stan odaje dojam stana, dakle donekle osmišljenog interijera, a ne Pevecovog skladišta.
Hmpf.
Teški problemi.
Ne patim na godine, čovjek je mlad onoliko koliko mu je mlad mozak i bla bla bla. Ipak, pitam se ponekad izvjesna pitanja. Na primjer:
Možda ste čitali 'Pravila privlačnosti' Bretta Eastona Ellisa, a možda ste i gledali film. Anyways, knjiga govori o studentima koji ništa drugo ne rade nego se po cijele dane samo drogiraju i jebu tko s kim stigne, obično tako pijani i drogirani da ni sami ne kuže tko se s kim. U jednom trenutku jedna curka (zaboravila sam imena) ostane trudna, pa ona i otac djeteta odluče odjebati svu tu ispraznu, dekadentnu egzistenciju, otići nekamo skupa i zasnovati pravu pravcatu vezu, da ne kažem obitelj. Ne sjećam se više ni kamo odu, ali uglavnom, usput odsjednu kod nekih frendova, muža i žene.
Ti frendovi imaju fancy stan i fancy zanimanja i prikazani su kao žaljenja najvredniji likovi u cijeloj knjizi. Piju fino vino nakon večere, doručkuju organske kolačiće, briju na dizajn te, što je definitivno najstrašniji grijeh, imaju doma Sex Pistolse na CD-u. Nakon nekoliko dana provedenih kod njih, naši junaci shvate da srljaju u propast, jer ako nastave sa svojim planom uskoro će postati kao ti frendovi. Jest će organske kolačiće i zalaziti u šminkerske restorane i sve to. I vrate se oni svom starom životu, drogiranju i meaningless seksu, prekinu, curka ode na pobačaj i tu negdje otprilike knjiga i završi. Ispričavam se ako se nešto sjećam krivo.
Ok, kužim otprilike Brettovu poantu. Ti frendovi su jednako isprazni i fejk i njihovi su životi također besmisleni konstrukti.
Ali ipak, uz sav rizik da zvučim kao Davor fakin Butković, MORAM zapitati:
Zar je toliko grozno piti fino vino za večeru?
Zar je toliko grozno doručkovati makrobiotičke kolačiće?
Zar je toliko gozno imati doma dizajnerski namještaj i fensi tehniku?
Zar je toliko grozno, božemiprosti, imati Pistolse na CD-u?
Zar je to toliko groznije od svega ostalog što rade svi ostali iber-izgubljeni i zabludjeli likovi u tom romanu?
Jesam li zašla u neke godine, ha?
Hm, evo nekih činjenica u prilog tome:
Prva. Počinje me jako živcirati MTV. Dosadan je i glup u vražju mater i cijelog su ga preuzeli realityji koji moraju biti debilni i retardiranim osobama. Jednostavno, nitko me ne može uvjeriti da su 'Real life' i Ray Cokes bili toliko glupi. Obično izdržim minutu-dvije prije nego što prebacim na VH1.
U svoju obranu moram reći: crnci iz sedamdesetih i kantautorice na VH1 me ipak još uvijek znaju udaviti daleko, daleko više nego, štajaznam, Rihanna.
Druga. Smiješno mi je kad naiđem na blogove gdje ljudi s nostalgijom pišu o kraju devedesetih. Jer ja se još živo sjećam prve polovine. Pamtim 2Unlimited i Spin Doctorse. Crash Test Dummies. 4 Non Blondes. Extreme. Meatloafa. Nirvanu u Ljubljani. Danielu Trbović u Hit Depou. Marijne van der Vlugt na MTV-ju. Melody Maker na kioscima. Alter Indie Chart na Stojedinici. Beatlese na Radio Luksemburgu… ups, dobro, to pak ne.
U svoju obranu moram reći: još uvijek ne mogu prožvakati Arsena Dedića. Nisam još ni dosegla razinu kada čovjek počinje iskreno voljeti jazz.
Treća. Kad naiđem na blogove emo djece, hvatam se za pištolj. I zazivam svu političku korektnost koju je ovo društvo ikada usadilo u moju glavu da potisnem u što dublje i mračnije kutke svijesti svoje iskreno mišljenje: tinejdžere treba zatvoriti u nekakve kampove na pustim otocima i tamo ih držati otprilike do osamnaeste godine, dok ne prođe najgore. A onda, tko je preživio eksperimentiranje s drogama, ispumpavanje želuca, spolne bolesti, akne, pasivno-agresivni bullying najboljih prijatelja i tešku depresiju izazvanu činjenicom da u krajevima kontinentalne klime ponekad pada kiša, taj može izaći, integrirati se u društvo i normalno nastaviti sa životom.
U svoju obranu moram reći: kvaka je u tome što još nisam raščistila s vlastitom srednjoškolskom prošlošću. Da je tada postojala emo kategorija, bila bih prva u njoj. Srećom, tada nije bilo tako poetičnih termina, već se to jednostavno nazivalo 'naporna i bezrazložno nadrkana tinejdžerka uplašena mogućnošću da će umrijeti kao djevica'.
Četvrta. Kad dođem u Šiti centar s najplemenitijom namjerom da obnovim garderobu, u roku od sat vremena padnem ničice nasred New Yorkera… zapravo, u New Yorker više ni ne idem… ok, padnem ničice nasred Top Shopa, dignem pogled prema stropu i zavapim: Gospodine, može li se više igdje po normalnoj cijeni kupiti normalan komad odjeće koji nije kineska sintetička krpa kričave boje od koje se u roku od dvije godine umire od raka kože?!
U svoju obranu moram reći: odjeća u Peek & Cloppenburgu mi je još uvijek pretežno za, khm, gospođe.
Peta. Postat ću mama.
U svoju obranu moram reći: ništa. Mislim da je to cool. Jako se veselim.
(Unatoč činjenici da će i moje dijete jednoga dana biti, jao, tinejdžer. Tko zna s kojom glazbom će me tlačiti kad dođe taj trenutak...)
I dignite mi se koji put u tramvaju, majku vam vašu! Zar trudnica stvarno mora nabiti dvadeset kila da bi bila shvaćena ozbiljno?!
Post je objavljen 28.11.2008. u 14:10 sati.