transitgloriamundi
srijeda, 13.10.2010.
La Luna
|
Ne shvaćam to s mjesečinom. Sve najednom ohladi, kao da prkosi životu kojeg smo nabrali na hrpicu, u kutku sebe, kao malo ognjište, možda i nacrtano, kao u Pinocchiu. I mijenja. Mijena jest. Artikuliranje misli i sređivanje ladica i pranje prljavog rublja i pokušaji da se bar nešto malčice dovede u red, pri punom Mjesecu postaje potpuno besmisleno. Kao da jasnije od Sunca osvjetljava ono unutar nas i ne da, inatljivo ne da da se mirimo sa svim onim naizgled bitnim. Što više razloga Za nalazim, sve brže se izmjenjuju dani obasjani mjesečinom i poturaju pod nos sve ono Protiv. Na koncu će, bojim se, ti dani postati jedno i bit ću jedina na planeti koja ima Pun mjesec svaku noć. Svemir će postati jedino mjesto na kojem mogu istinski disati. |
- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Umiranje
|
Al požuda ne prestaje… Zrcaljenje želje i potrebe u riječima nabujalo je u njoj poput teške rijeke koja se prelijeva preko obala i nasipa i puže neprimjetno i poji suho tlo predugo neoplođenih poljana. Žedna kora upijala je svaku kaplju pohlepno je gutajući i želeći još i još i spremajući ih duboko unutar sebe, među kamenje i gromače i sasušeno korijenje uginulih biljaka. Ushit vlagom i mekoćom same sebe Zemlju je činilo podatnom ženom otvorenom kao cvijet na prvim zrakama sunca. Stajala je bosih nogu u blatu i puštala vrelini uspjenjene kore da se diže uz njene noge i dahće joj kožom kao dahom požudom ispunjenog ljubavnika. Znala je da tako to treba biti. Potpuno mirno i strpljivo i sa sjajem u očima koji tinja i usijava misli i šalje slike ruševina koje se počinju slagati i ne misleći na sumnje i kočnice i pitanja i gužvu u kojoj se teško itko raspoznaje. Nevažno je tko će doći. Nevažno je koliko laži nosi pod nakostriješenim dlačicama, nevažno je ono kasnije i ono tutnjanje boli kad sve najednom opet prestane biti snažno. Nevažne su srušene gromade rana i dijelova rasutih posvuda oko klimavih nogu. Sve je nevažno. Ovaj tren je ukoričen kao vrijedne riječi u posebnoj knjizi. Predaje se takva, puna ožiljaka i iskorištenih kistova kojima se bojala i skrivala pravu put. Omekšala koža ima boju prozirne slike na kojoj se vide žile kroz koje juri uzavrela krv. Ima boju trave u kosi i zvijezde u oku. Put je boja požude. Kao kameleon se mijenja i prilagođava puti njegova ramena. Upija boju jagodica i nabubrelih usana. Upija boju bola i očaja. Upija boju smrti. Sudar njihovih puti je prolaz za smrt svih uzaludnih bitki i praznih noći bez zvukova. Bojni poklič predviđa borbu do kraja. Ostane li ijedna uplašena misao u kutku nedodirnutom njima umrijet će. Ponovno. Umrijeti stotinu puta da ukloniš strah je smrt koja vrijedi. Koja ima ritam i točan broj slogova. |
- 15:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Ožujak 2016 (1) Veljača 2016 (1) Ožujak 2015 (3) Siječanj 2015 (1) Listopad 2014 (2) Svibanj 2014 (2) Ožujak 2014 (17) Veljača 2014 (6) Siječanj 2014 (6) Prosinac 2013 (4) Listopad 2010 (2) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
no brain no pain jednom sam pala s masline. hvatala sam se za grane dok ih je bilo, a onda se više nisam imala za što hvatati. sad se hvatam za blog. usporava pad. ozbiljno. emajling: emakteon@gmail.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||