Ne shvaćam to s mjesečinom. Sve najednom ohladi, kao da prkosi životu kojeg smo nabrali na hrpicu, u kutku sebe, kao malo ognjište, možda i nacrtano, kao u Pinocchiu.
I mijenja. Mijena jest.
Artikuliranje misli i sređivanje ladica i pranje prljavog rublja i pokušaji da se bar nešto malčice dovede u red, pri punom Mjesecu postaje potpuno besmisleno.
Kao da jasnije od Sunca osvjetljava ono unutar nas i ne da, inatljivo ne da da se mirimo sa svim onim naizgled bitnim.
Što više razloga Za nalazim, sve brže se izmjenjuju dani obasjani mjesečinom i poturaju pod nos sve ono Protiv.
Na koncu će, bojim se, ti dani postati jedno i bit ću jedina na planeti koja ima Pun mjesec svaku noć.
Svemir će postati jedino mjesto na kojem mogu istinski disati.
Post je objavljen 13.10.2010. u 16:01 sati.