Al požuda ne prestaje…
Zrcaljenje želje i potrebe u riječima nabujalo je u njoj poput teške rijeke koja se prelijeva preko obala i nasipa i puže neprimjetno i poji suho tlo predugo neoplođenih poljana.
Žedna kora upijala je svaku kaplju pohlepno je gutajući i želeći još i još i spremajući ih duboko unutar sebe, među kamenje i gromače i sasušeno korijenje uginulih biljaka.
Ushit vlagom i mekoćom same sebe Zemlju je činilo podatnom ženom otvorenom kao cvijet na prvim zrakama sunca.
Stajala je bosih nogu u blatu i puštala vrelini uspjenjene kore da se diže uz njene noge i dahće joj kožom kao dahom požudom ispunjenog ljubavnika. Znala je da tako to treba biti. Potpuno mirno i strpljivo i sa sjajem u očima koji tinja i usijava misli i šalje slike ruševina koje se počinju slagati i ne misleći na sumnje i kočnice i pitanja i gužvu u kojoj se teško itko raspoznaje. Nevažno je tko će doći. Nevažno je koliko laži nosi pod nakostriješenim dlačicama, nevažno je ono kasnije i ono tutnjanje boli kad sve najednom opet prestane biti snažno. Nevažne su srušene gromade rana i dijelova rasutih posvuda oko klimavih nogu.
Sve je nevažno.
Ovaj tren je ukoričen kao vrijedne riječi u posebnoj knjizi.
Predaje se takva, puna ožiljaka i iskorištenih kistova kojima se bojala i skrivala pravu put. Omekšala koža ima boju prozirne slike na kojoj se vide žile kroz koje juri uzavrela krv. Ima boju trave u kosi i zvijezde u oku. Put je boja požude. Kao kameleon se mijenja i prilagođava puti njegova ramena.
Upija boju jagodica i nabubrelih usana. Upija boju bola i očaja.
Upija boju smrti.
Sudar njihovih puti je prolaz za smrt svih uzaludnih bitki i praznih noći bez zvukova.
Bojni poklič predviđa borbu do kraja. Ostane li ijedna uplašena misao u kutku nedodirnutom njima umrijet će. Ponovno.
Umrijeti stotinu puta da ukloniš strah je smrt koja vrijedi. Koja ima ritam i točan broj slogova.
Post je objavljen 13.10.2010. u 15:47 sati.