Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
16.02.2017., četvrtak
majmun na ramenu ...
 Autoportret s majmunima, Frida Kahlo, 1943. Primarno značenje fraze 'majmun na ramenu' odnosi se na ovisnost o narkoticima. No, taj 'majmun na ramenu' može podrazumijevati i štošta drugo, različit prtljag koji nosimo kroz život, bilo da nam ga je natovario netko drugi ili da smo ga uprtili sami. Svako kroz život nosi neko breme. Svi nosimo prtljag životinjskog podrijetla ljudske vrste, zavežljaj dobrih i loših gena nasljeđen od predaka, klupko vlastitog temperamenta i naravi, naprtnjaču kulture u kojoj smo se rodili i odrasli, svežanj odgojnih ciljeva društva i roditelja. Čitav čopor 'majmuna na ramenu'. Mudra izreka veli da providnost ili sudbina svakom od nas natovari upravo onoliki teret koliki smo kadri podnijeti. No, što kad/ako, nimalo mudro, na vlastita pleća i ramena sami ukrcamo majmuna iz izvornog značenja izreke koju sam citirala u naslovu posta? Što kada postanemo ovisni o vlastitim ovisnostima, brigama, krivnjama, kajanjima, žaljenjima i žalostima? Što kad, umjesto da se radujemo životu, mislimo o prilikama koje smo propustili, poslovima koje nismo obavili, dugovima koje nismo otplatili, o nevoljama koje nas čekaju iza ugla? Što ako si uz svoje počnemo tovariti i tuđe brige, što ako se poskliznemo na koru banane koju nismo mi ni ogulili ni pojeli? Što ako umjesto da budemo orguljaš prema čijoj svirci svi ti majmuni plešu, zaplešemo uz kakofoniju majmunske svirke? Priznajem, nemam u rukavu nekakav osobito mudar odgovor na pitanje - kako stresti majmuna s ramena? Ipak, odrastajući i sazrijevajući, naučila sam kako-tako koračati kroz život i s čoporom majmuna na ramenu. Naprimjer, shvatila sam da ona tri majmuna iz poslovice - ne čujem, ne vidim, ne govorim (i onaj četvrti - ne činim) ne izvode samo majmunarije nego i mudro zbore kad vele da ne treba vidjeti i čuti samo zlo, da ne treba ružno govoriti ni zlo činiti. Uvidjela sam da s mudrim majmunima na ramenu mudrije kročimo kroz život. Shvatila sam da neki (i to ne baš oni premudri) iz te majmunske svite na ramenu mogu biti i zabavno društvo. Mogu nam šapnuti da ne shvaćamo baš sve 'smrtno ozbiljno', mogu nas potaknuti da preispitamo 'opća mjesta' i 'velike životne mudrosti', da razotkrijemo banalnosti, da bolje žongliramo s životnim teretima i obvezama, da se nasmijemo svojim nespretnostima, preuzetnostima i taštinama. P.S. O nekim drugim zvjerkama na ramenu (možda) nekom drugom prilikom.  Catherine J. Pier, Mačka na ramenu |
- 14:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #
14.02.2017., utorak
Ruže iz Ružine
 iz zbirke anzis karti bake Aurele Ruže iz Ružine ulice ... ponovo ispričana priča. Obično bismo iz naše ulice, na samom početku Retfale, baka i ja prema Centru krenule Ružinom ulicom. Iako se ta ulica tada zvala drugačije, baka ju je odbijala zvati novim imenom, za nju je Ružina uvijek bila i ostala Ružina. Ružina je u vrijeme moga djetinjstva bila ulica prizemnica, kuće su u njoj bile malene, s crvenim krovovima na kojima su rasle 'čuvarkuće', s drvenim vratima i starinskim prozorima, zastrtim necanim 'firangama' s motivima ruža. Znala sam svaki prozor, od početka do kraja Ružine, i mogla sa sigurnošću predvidjeti koga ću i što na kojem prozoru zateći, kad budem tuda prolazila. Na početku Ružine, u kući s plavo obojenim prozorima, u jednom od prozora uvijek bi sjedio debeli crno bijeli mačak, nalik svojoj debeljuškastoj prosjedoj gazdarici. Jednom mi je, dok sam prolazila ispod prozora, šapom skinuo plavu mašnu iz kose a njegova je gazdarica ciknula u strahu da me nije ogrebao. Ona nije imala djece, a mene je uvijek oslovljavala s 'mala princeza', kada bi baka zastala da s njom popriča i da pogladi njezinog debelog mačka. Na malom uskom prozoru 'kiblhausa', nekoliko kuća dalje, uvijek bi u okrnjenim loncima cvjetalo bijelo cvijeće, iz dubine sobe uvijek se čula glazba s gramofona: Bijele ruže tužne ruže. Žena koja u toj kući stanuje sigurno zove Ruža -uvijek sam pomišljala kad bismo stigli do toga prozora i pitala se: Tuguje li Ruža za onim iz pjesme, onim za kojeg se nije udala? Još nekoliko koraka i eto nas do kuće čiji su prozori bili razbijeni a poderane zavjese skrivale prazne sobe. Na jednom od razbijenih prozora još uvijek je stajala plava vaza s buketom prašnih ruža od krep-papira. Pitala bih se tko li je tu stanovao, pitala se: Kamo je i zašto je otišla žena koja je nekad prala te prozore i glačala te zastore? Žale li za njom ta pusta kuća, ti razbijeni prozori i poderane zavjese ... I tko joj je, nekad davno, darovao te ruže? Na sunčanoj strani Ružine bila je i jedna kuća čiji su prozori danju uvijek bili zatrti a uvečer širom otvoreni i osvijetljeni. Ta mi se kuća oduvijek činila zagonetnom. Jedne sam večeri, šetajući tuda s bakom, na prozoru te kuće ugledala ženu koja je tu stanovala. Bila je već prilično stara, barem za moje djetinje pojmove, no sada shvaćam da joj nije moglo biti više od četrdeset. Ženina je 'ondulirana' kosa crveno žarila, obrve su joj bile očupane pa nacrtane, usta namazana jarko crvenim ružem. Iako je bilo svježe, žena je na sebi imala samo crveni svileni kombine tankih bretela, a u kosi joj je bila zataknuta crvena 'umjetna’ ruža. Nagnula se kroz prozor, prašeći krpu, pa smo baka i ja zastale da nas ne pospe prašinom. Zašto ova teta noću sprema kuću? upitala sam baku. Noćna ptica ica ... rekla je baka ... Stare navike teško umiru. Tada nisam shvatila bakin odgovor, no kasnije, puno kasnije, saznala sam za trač prema kojem se crvenokosa gospođa prije udaje bavila 'noćnim zanatom', pa joj je ostala navika da danju spava a noću viluje. Negdje 'na pola' Ružine, baka i ja uvijek bismo prešle na prijeku stranu i zastale kraj prozora bake Kalinović. Bila je to sitna starica koja je čitav dan provodila na prozoru. Iako sam tada bila malena, nitko mi nije morao reći - to blijedo ostarjelo lice čuva neku tužnu tajnu. Baka Aurela bi uvijek tu zastala, poklonila bi bijelu ružu ubranu u svojem vrtu, starici na prozoru, pa bismo onda nas dvije produžile. Bilo mi je valjda osam godina kad mi je baka ispričala tužnu priču stare Kalinovićke. Jednom davno, dok je baka Kalinović bila mlada žena i živjela u toj istoj kući sa svojim mužem i malim sinom, dogodilo se nešto strašno. U malom je dvorištu mladi bračni par upriličio kolinje, mati se načas okrenula, a sinčić je upao u kotao s kipućom vodom. Ona je potom dugo bolovala, a zatim joj je i muž umro, ili ju je napustio, pa je ostala sama, čekajući starost i smrt, tu na tom prozoru. Nakon razgovora s gospođom Kalinović, baka i ja bismo se vratile na sunčanu stranu ulice i krenule dalje, a ja bih se veselila jednom prozoru na koji bi baka Aurela ponekad kucnula. Zavjese bi se na tom 'kibicfensteru' raskrilile, blijeda žena, još uvijek plavokosa i mladolika unatoč godinama, luknula bi kroz staklo, pa otvorila prozor. Pozdravila bi se s bakom, popričala s njom, a meni bi uvijek dala čokoladni bombon u obliku srca, zavijen u zlatni staniol. Baka mi je ispričala da su ona i ta bljedolika žena nekada, dok baka još nije nazidala kuću, stanovale u istom dvorištu. Bila sam već odrasla kad mi je baka priču o bljedolikoj ženi s čokoladnim srcem ispričala do kraja: U to vrijeme sam s tvojom mamom, tada djevojčicom, živjela u iznamljenom dvorišnom stanu. Prozori su nam gledali na zajedničko dvorište koje je koristilo više stanara. Subotom bi žene iz dvorišta predvečer sjele pod brajdu prekrivenu nojom i čekale da im se muževi vrate s posla ili iz krčme. Jedne su mi subotnje večeri - pričala je baka Aurela - žene kazale da sam sretna što nemam muža. Blago vama, gospođo Aurela, ne morate strahovati hoće li se subotom vrati pijan. Te su moje komšinice - nastavila je baka pričati - u nedjelju ujutro na dvorište izlazile s modrim okom ili razbijenim usnama, sve osim blijede Anke. Ankin je muž bio policajac, bio je puno stariji od nje, subotom bi joj uvijek donosio ružu i bombonjeru u obliku srca. Sve su žene iz dvorišta zavidjele Anki na muževljevoj pažnji. Udari li te ikada onaj Tvoj? upitale su je jednom. Blijedolika je Anka pocrvenjela poput bulke i tek je nakon dugog nećkanja priznala: Sramota me kazati, no taj Moj je strašno ljubomoran. Ponekad ga obuzme strah da ga varam i da ću ga ostaviti ... zato što nemamo djece ... pa me onda istuče. Stid me priznati, no on me, kao da sam dijete, savije preko koljena, zadigne mi suknju pa me išiba po guzici. Nije zalud 'pandur'po zanimanju, ne voli ostavljati vidljive tragove. Moji su me roditelji i braća odgovarali od udaje za njega, dvostruko starijeg od mene. No, ja sam se tako zaljubila da sam mislila kako ću umrijeti ako ne budem njegova ... ... ... Bilo je u još mnogo prozora i žena i ruža iza prozorskih zavjesa, u Ružinoj ulici i u pričama moje bake Aurele. Dok su godine prolazile, žene su starile i umirale, ruže venule, zavjese na prozorima žutjele, prozori se mutili od prašine i kišnih kapi ... A zatim bi nestalo i kuća i prozora. Niske prizemnice s pendžerima i kibicfensterima tiho su umirale, u Ružinoj je odjednom bilo sve više višekatnica sa stanovima na prodaju, sve manje vrtova s ružama. Godine su prolazile, baka Aurela od starosti se smežurala i smanjila k'o osušen ružin cvijet, a ja sam od djevojčice na prozoru odjednom, dok se nisam ni snašla, propupala u djevojku, pa potom postala odrasla žena. Žena koja još uvijek zaviruje u prozore, poput znatiželjne djevojčice, koja još uvijek ponekad i sama sjedi 'na prozoru', iščekujući i ispraćajući , ruže mirišući i gledajući oblake. |
- 10:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #
09.02.2017., četvrtak
žabe u vrhnju ...
 photo by rU Ako ste očekivali recept za kulinarsku poslasticu od žabljih krakova, žao mi je - prevarili ste se. Ako ste pak, prepoznavši naslov motivacijske priče (o dvije žabe od kojih se u lončiću mlijeka nije utopila ona koja se uporno batrgala i praćakala), očekivali tekst o vrijednostima 'batrganja' - također ste se prevarili. No, vjerojatno ni vama, kao ni meni, nije prvi put da se prevarite kad pretpostavku o sadržaju teksta temeljite na naslovu. Vujaklijin rječnik naslov knjige u šaljivom tonu definira kao uzaludan pokušaj da se sa par riječi kaže ono što pisac nije uspio reći u cijeloj knjizi. No, šalu na stranu, naslov knjige nije nebitan. Filmska ekranizacija romana Bernharda Schlinka koju sam nedavno pogledala potaknula me da ponovno posegnem za romanom. Originalni naslov - Der Vorleser (Čitač) - prevoditelj je izmijenio u 'Žena kojoj sam čitao'. Ustanovila sam kako sam, gledajući film (koji je zadržao autorov naslov) i čitajući knjigu s (prevoditeljevim naslovom), svoju pozornost usmjeravala na različit način, na različite aktere, baš onako kako su ih različite verzije naslova različito isticale u prvi plan. S nostalgojom se prisjećam naslova dragih, davno pročitanih knjiga i obećanja koje su ti naslovi nudili i ispunjavali. Čarobni brijeg, Srce tame, Jabučni predjeli, Rat i mir, Doba života i doba smrti, Staklena menažerija, Zbogom oružje, Quo vadis, Kraljević i prosjak, Krik i bijes ... Sjećam se uzbuđenja s kojim sam otvarala prvu stranicu, mladalačkog brzanja s kojim sam ih čitala od korica do korica. Poslovica veli da knjigu ne valja suditi po koricama. Vrijedi li to i za naslov knjige? Da li biste se, pročitavši knjigu pod naslovom 'Kolijevka za macu', osjetili prevarenima zato što se autor (Kurt Vonnegut) u njoj ne bavi dizajnom namještaja za kućne ljubimce (mačke)? Pretpostavljam da autoru romana ne biste zamjerili naslov koji nije 'bukvalan'. Dapače, satiričan naslov dodatno bi začinio čitanje. No, kad se radi o novinskom naslovu, 'Žabe u vrhnju' nisu 'probavljiv naslov', ukoliko u tekstu nema pomena ni o vrhnju ni o žabama. „Funkcija je novinskog naslova da privuče pozornost čitatelja te da ga sažeto, zanimljivo i inteligentno upozori na glavnu misao članka koji slijedi.“* U novinskim naslovima sve češće primjećujem udicu senzacionalizma a sve rjeđe barem nastojanje inteligentnog, zanimljivog i sažetog upozorenja na sadržaj koji slijedi. No, možda su novinari u pravu, čini se da većina čitatelja i ne čita dalje od naslova. __________________ *( Hudeček, Lana, 2006. Jezične značajke novinskih naslova, u: Jezik i mediji – jedan jezik: više svjetova (ur. Granić, Jagoda), Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Split, str. 297-303.) ... P. S. 
photo by rU Iako sam prilični sladokusac, žablje krake (u vrhnju ili bez vrhnja) nikad ne bih probala. Draže su mi žabe na listu lopoča u mojem vrtnom jezercu nego na tanjuru. A što se tiče 'kolijevke za macu', nemojte se davati u trošak. Mačke će radije izabrati neku kutiju, lonac za cvijeće, policu za knjige, tipkovnicu računala. Ili vaše krilo. |
- 14:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #
08.02.2017., srijeda
(po)štap(alice)
 ( Fotografiju snimih prekjučer u šetnji gradom. Možda stoga što me ovih dana muči križobolja, toga sam dana vidjela više ljudi sa štapom nego što ih viđam u danima kad me leđa ne bole, kad ne pomišljam da bi mi trebao oslonac. O nečiju ruku, ili o štap.) ... Kakve veze imaju govorne poštapalice sa štapom? Pitanje je vjerojatno suvišno - štap je uočljiv u njihovu nazivu. A štapova doista ima raznih. Ukrašeni biskupski i skromni pastirski štap, bijeli sljepački štap, elegantni dirigentski i čarobnjakov čarobni štapić, pecaroški štap kojim se hvataju ribe i ribice, prosjački štap i kraljevsko žezlo, trskovac kojim loš učitelj udara po dlanu lošeg učenika, Eskulapov štap oko kojeg se ovija zmija, Prometejev štap s plamenom ukradenim Zeusu, Mojsijev štap koji se pretvara u zmiju i rastvara more ... Štap je čovjek prvo koristio kao oruđe i oružje, kao polugu i batinu, kao mjeru, a potom i kao metaforu - Svaki štap ima dva kraja (onaj usrani neću iz pristojnosti spominjati); Za buđenje tigra koristi dugi štap; Ne bih to dodirnuo ni štapom; Nositi gaće na štapu; Metoda mrkve i štapa; Štap u ruke pa poprijeko. ... Razne štapove pomenuh, a onaj čija je poveznica s govornim poštapalicama najočitija skoro izgubih iz vida. Starački štap, dakako. Štap za kojim posegnemo kad nas tjelesne snage počnu izdavati, kad nam koraci posustanu, kad uvidimo da hodanje više ne ide bez oslanjanja o štap, bez poštapanja. Loš se govornik oslanja na poštapalice kao starac na štap. No, dok je starački štap čvrst oslanac, poštapalice su 'prazne riječi' pa se loš govornik o njih ustvari spotiče vjerujući kako se oslanja. Krpa rupe u govoru i mislima s - ovaj, onaj, ovoga, onoga, pa, znate, velim, prosto- naprosto, kužiš - ne kužeći kako tim 'zakrpama' koje nisu smisleno povezane s onim što nastoji reći ne uspijeva zakrpati prazninu, ne uviđujući kako taj štap kojim se poštapa puca pod teretom njegova nemara, loše navike i/ili pomodarstva. Uz (domaću) psovku kao poštapalicu, iritantne su pomodarske poštapalice najčešće preuzete iz engleskog jezika. Valjda po logici - uvezeno je bolje od domaćeg. A pritom ne vidimo da su te uvezene poštapalice poput robe na našim policama stranih tržnih centara, lošije kvalitete (a često i više cijene) nego u zemljama u kojima su proizvedene. No, najgore su one poštapalice kojima govornik želi prikriti golotinju svoga neznanja, gluposti, bahatosti: A slušatelji i sugovornici najčešće šute, oklijevaju uzviknuti - car je gol! Ako se poštapalicama služi neobrazovan govornik pristojno je prešutjeti, no prečesto prešućujemo 'golotinju' onih koji nam se obraćaju zaklanjajući se iza mikrofona javnih govornica i medija. Njima bi taj štap trebalo izbiti iz ruke, nimalo nježno. ... P.S. Trošio sam život kao šećerni štap, hej, sladak i lep, i šarao i varao i stvarao bol, vuk'o vraga za rep... Da, svaki štap doista ima dva kraja, pa i taj Balaševićev, šećerni ...  (sličicu posudih s interneta) |
- 13:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #
01.02.2017., srijeda
kao lanjski snijeg ...
|
Mais ou sont les neiges d’antan ... Ali gdje su lanjski snjegovi ... Fransoa Vijon  Lanjski snijeg. Izreka vam je vjerojatno poznata. Lanjski je snijeg nešto što je davno okopnjelo, nešto što više nikakvog značenja nema, nešto za što smo prestali mariti, za čime smo prestali žaliti ... Lanjski je snijeg poput sna kojeg se više ne sjećamo nakon buđenja, poput izlapljela mirisa sasušenog ružina cvijeta, poput izbledjelih fotografija iz nečijeg albuma, poput pahulje koja se otopila na trepavicama ... I zato - Tko još haje za lanjski snijeg? Tko ga se još uopće i sjeća? Kome li još srce zebe zbog lanjskog snijega? Pa ni ovogodišnji se još nije (sasvim) otopio ... |
- 10:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
