Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Obično bismo iz naše ulice, na samom početku Retfale, baka i ja prema Centru krenule Ružinom ulicom. Iako se ta ulica tada zvala drugačije, baka ju je odbijala zvati novim imenom, za nju je Ružina uvijek bila i ostala Ružina. Ružina je u vrijeme moga djetinjstva bila ulica prizemnica, kuće su u njoj bile malene, s crvenim krovovima na kojima su rasle 'čuvarkuće', s drvenim vratima i starinskim prozorima, zastrtim necanim 'firangama' s motivima ruža. Znala sam svaki prozor, od početka do kraja Ružine, i mogla sa sigurnošću predvidjeti koga ću i što na kojem prozoru zateći, kad budem tuda prolazila.
Na početku Ružine, u kući s plavo obojenim prozorima, u jednom od prozora uvijek bi sjedio debeli crno bijeli mačak, nalik svojoj debeljuškastoj prosjedoj gazdarici. Jednom mi je, dok sam prolazila ispod prozora, šapom skinuo plavu mašnu iz kose a njegova je gazdarica ciknula u strahu da me nije ogrebao. Ona nije imala djece, a mene je uvijek oslovljavala s 'mala princeza', kada bi baka zastala da s njom popriča i da pogladi njezinog debelog mačka.
Na malom uskom prozoru 'kiblhausa', nekoliko kuća dalje, uvijek bi u okrnjenim loncima cvjetalo bijelo cvijeće, iz dubine sobe uvijek se čula glazba s gramofona: Bijele ruže tužne ruže. Žena koja u toj kući stanuje sigurno zove Ruža -uvijek sam pomišljala kad bismo stigli do toga prozora i pitala se: Tuguje li Ruža za onim iz pjesme, onim za kojeg se nije udala?
Još nekoliko koraka i eto nas do kuće čiji su prozori bili razbijeni a poderane zavjese skrivale prazne sobe. Na jednom od razbijenih prozora još uvijek je stajala plava vaza s buketom prašnih ruža od krep-papira. Pitala bih se tko li je tu stanovao, pitala se: Kamo je i zašto je otišla žena koja je nekad prala te prozore i glačala te zastore? Žale li za njom ta pusta kuća, ti razbijeni prozori i poderane zavjese ...
I tko joj je, nekad davno, darovao te ruže?
Na sunčanoj strani Ružine bila je i jedna kuća čiji su prozori danju uvijek bili zatrti a uvečer širom otvoreni i osvijetljeni. Ta mi se kuća oduvijek činila zagonetnom. Jedne sam večeri, šetajući tuda s bakom, na prozoru te kuće ugledala ženu koja je tu stanovala. Bila je već prilično stara, barem za moje djetinje pojmove, no sada shvaćam da joj nije moglo biti više od četrdeset. Ženina je 'ondulirana' kosa crveno žarila, obrve su joj bile očupane pa nacrtane, usta namazana jarko crvenim ružem. Iako je bilo svježe, žena je na sebi imala samo crveni svileni kombine tankih bretela, a u kosi joj je bila zataknuta crvena 'umjetna’ ruža. Nagnula se kroz prozor, prašeći krpu, pa smo baka i ja zastale da nas ne pospe prašinom.
Zašto ova teta noću sprema kuću? upitala sam baku. Noćna ptica ica ... rekla je baka ... Stare navike teško umiru.
Tada nisam shvatila bakin odgovor, no kasnije, puno kasnije, saznala sam za trač prema kojem se crvenokosa gospođa prije udaje bavila 'noćnim zanatom', pa joj je ostala navika da danju spava a noću viluje.
Negdje 'na pola' Ružine, baka i ja uvijek bismo prešle na prijeku stranu i zastale kraj prozora bake Kalinović. Bila je to sitna starica koja je čitav dan provodila na prozoru. Iako sam tada bila malena, nitko mi nije morao reći - to blijedo ostarjelo lice čuva neku tužnu tajnu. Baka Aurela bi uvijek tu zastala, poklonila bi bijelu ružu ubranu u svojem vrtu, starici na prozoru, pa bismo onda nas dvije produžile. Bilo mi je valjda osam godina kad mi je baka ispričala tužnu priču stare Kalinovićke. Jednom davno, dok je baka Kalinović bila mlada žena i živjela u toj istoj kući sa svojim mužem i malim sinom, dogodilo se nešto strašno. U malom je dvorištu mladi bračni par upriličio kolinje, mati se načas okrenula, a sinčić je upao u kotao s kipućom vodom. Ona je potom dugo bolovala, a zatim joj je i muž umro, ili ju je napustio, pa je ostala sama, čekajući starost i smrt, tu na tom prozoru.
Nakon razgovora s gospođom Kalinović, baka i ja bismo se vratile na sunčanu stranu ulice i krenule dalje, a ja bih se veselila jednom prozoru na koji bi baka Aurela ponekad kucnula. Zavjese bi se na tom 'kibicfensteru' raskrilile, blijeda žena, još uvijek plavokosa i mladolika unatoč godinama, luknula bi kroz staklo, pa otvorila prozor. Pozdravila bi se s bakom, popričala s njom, a meni bi uvijek dala čokoladni bombon u obliku srca, zavijen u zlatni staniol. Baka mi je ispričala da su ona i ta bljedolika žena nekada, dok baka još nije nazidala kuću, stanovale u istom dvorištu. Bila sam već odrasla kad mi je baka priču o bljedolikoj ženi s čokoladnim srcem ispričala do kraja: U to vrijeme sam s tvojom mamom, tada djevojčicom, živjela u iznamljenom dvorišnom stanu. Prozori su nam gledali na zajedničko dvorište koje je koristilo više stanara. Subotom bi žene iz dvorišta predvečer sjele pod brajdu prekrivenu nojom i čekale da im se muževi vrate s posla ili iz krčme.
Jedne su mi subotnje večeri - pričala je baka Aurela - žene kazale da sam sretna što nemam muža.
Blago vama, gospođo Aurela, ne morate strahovati hoće li se subotom vrati pijan.
Te su moje komšinice - nastavila je baka pričati - u nedjelju ujutro na dvorište izlazile s modrim okom ili razbijenim usnama, sve osim blijede Anke.
Ankin je muž bio policajac, bio je puno stariji od nje, subotom bi joj uvijek donosio ružu i bombonjeru u obliku srca. Sve su žene iz dvorišta zavidjele Anki na muževljevoj pažnji.
Udari li te ikada onaj Tvoj? upitale su je jednom. Blijedolika je Anka pocrvenjela poput bulke i tek je nakon dugog nećkanja priznala: Sramota me kazati, no taj Moj je strašno ljubomoran.
Ponekad ga obuzme strah da ga varam i da ću ga ostaviti ... zato što nemamo djece ... pa me onda istuče. Stid me priznati, no on me, kao da sam dijete, savije preko koljena, zadigne mi suknju pa me išiba po guzici. Nije zalud 'pandur'po zanimanju, ne voli ostavljati vidljive tragove. Moji su me roditelji i braća odgovarali od udaje za njega, dvostruko starijeg od mene. No, ja sam se tako zaljubila da sam mislila kako ću umrijeti ako ne budem njegova ... ...
...
Bilo je u još mnogo prozora i žena i ruža iza prozorskih zavjesa, u Ružinoj ulici i u pričama moje bake Aurele. Dok su godine prolazile, žene su starile i umirale, ruže venule, zavjese na prozorima žutjele, prozori se mutili od prašine i kišnih kapi ... A zatim bi nestalo i kuća i prozora. Niske prizemnice s pendžerima i kibicfensterima tiho su umirale, u Ružinoj je odjednom bilo sve više višekatnica sa stanovima na prodaju, sve manje vrtova s ružama.
Godine su prolazile, baka Aurela od starosti se smežurala i smanjila k'o osušen ružin cvijet, a ja sam od djevojčice na prozoru odjednom, dok se nisam ni snašla, propupala u djevojku, pa potom postala odrasla žena. Žena koja još uvijek zaviruje u prozore, poput znatiželjne djevojčice, koja još uvijek ponekad i sama sjedi 'na prozoru', iščekujući i ispraćajući , ruže mirišući i gledajući oblake.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta