Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
photo by rU (na fotografiji je ilustracija priče Matovilka, ilustrator Paul O. Zelinsky)
...
Dok je sjedila na klupi na autobusnom peronu i pripovijedala priču putnicima koji su slušajući je kratili vrijeme čekanja, nametnu joj se asocijacija od koje je zamalo prasnula u glasan smijeh.
Baš kao ženska verzija Forresta Gumpa - pomisli i zapita se je li koji od slušatelja propustio svoj autobus zbog njezine priče. Ona jeste propustila svoj autobus jer, u trenutku kad je kretao s perona, još nije dovršila priču. Nastavila je pripovijedati iako ju je ostao slušati samo jedan slušatelj.
A tada se patuljak pojavi i zatraži kraljevskog prvijenca. Tek je tada kralj saznao kako je bio prevaren, no on se u mlinarevu kćer zaljubio pa joj je prijevaru oprostio. Uostalom, nije li i ona njemu oprostila i pohlepu i okrutnost? Kralj sad više nije mario za zlato, sad je bio spreman sve svoje zlato dati patuljku, samo da zadrži voljenu ženu i sina. No, patuljak je bio neumoljiv. Ukoliko za tri dana ne uspiješ odgonetnuti moje ime, tvoj će sin biti moj - rekao je Kraljici.
Dok je priču polako privodila kraju, smračilo se.
Upališe se svjetla i obasjaše peron. Većina je autobusa već otišla, peroni autobusnog koldvora se isprazniše. Pripovjedačici ostade jedan jedini slušatelj, starac u plavoj valjanoj reklji kakva se nekad za blagdane nosila na selu.
Ja ionako nikamo ne putujem - reče joj starac. Sad živim kod 'ćeri, ona stanuje tu blizu, prekoputa stanice. Nikada nije kod kuće, samo jure za novcem, i ona i onaj njezin. A moji unuci samo sjede pred televizorom i onom vražjom kutijom kojoj nikako ne mogu zapamtiti ime ... Ne bih čitav dan ni s kim progovorio ni riječi, da ne svratim amo, na stanicu.
A vaša priča mi se svidjela, pričajte dalje ...
I ona nastavi pripovijedati:
Kralj i Kraljica pozvaše sve mudrace iz kraljevstva i mudraci stadoše nabrajati sva imena kojih su se mogli sjetiti, no ni jedno ne bijaše pravo.
Prođoše tri dana i dvije noći, a sutradan ujutro patuljak će doći po našeg sina - reče Kraljica svome mužu Kralju.
Neću moći sina prežaliti - odgovori Kralj - no ipak zahvaljujem nebesima što patuljak nije prihvatio tvoju ponudu da tebe uzme umjesto djeteta.
E, baš mi je krivo što neću čuti kraj priče - reče starac gledajući na veliki stanični sat. No, kasno je, a moja će 'ćer opet zanovijetati ako se ne vratim kući prije nje ...
...
Spremajući ladice pisaćeg stola, Rose na dnu jedne od njih pronađe snop starih avionskih karata. Krasnojarsk, Jalta, Tallinn ... Kroz misli joj proletješe slike.
Most nad Jenisejem. Duboka, i ljeti hladna voda velike rijeke. Fontana na trgu. Bradata figura Jeniseja okružena skulpturama žena koje utjelovljuju njegove pritoke.
Jalta. Gudački kvartet na promenadi. Crvena sunčeva kugla koja tone u more na obzoru. Pogled kroz prozor - obrisi čempresa i kupola crkve.
U izlogu trgovine na tallinnskom trgu keramičke kućice. Umanjena verzija kuća koje taj trg okružuju.
Slike se zavrtješe u krug i zaustaviše.
Aerodrom. A svi su aerodromi isti, kao i svi kolodvori - pomisli Rose.
Ljudi koji odlaze i ljudi koji dolaze, ljudi koji se susreću i ljudi koji se opraštaju. Ljudi koji čekaju sljedeći let. Grad u koji su sletjeli neće vidjeti, u sjećanju će im ostati samo tlocrt grada viđen iz zraka. Rose se sjeti gradova koje vidjela samo tako, kao tlocrt iscrtan na karti. Frankfurt, Amsterdam, Waršava, Kijev ... Pravci ulica, kvadrati trgova, zelene mrlje gradskih parkova, plava vijugava linija rijeke na kojoj grad leži.
Rose još jednom pogleda stare avionske karte i nakon trenutka oklijevanja baci ih u koš za otpatke.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
