Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Je l' se to ispunila zlatareva kletva? upita Rose starca a on kimnu glavom i reče: Da, zlatar je proklinjući rekao - Nek' ih stigne sudbina Zefira i Yasmine ...
Kada ga je Rose upitno pogledala, starac se začudi: Ta zar je moguće da ne znate priču o Yasmini i Zefiru?
E, ako je tako, onda čujte.
Kad je Stvoritelj stvarao Svijet, svemu dade opipljivi oblik - zemlji i vodi, biljkama i životinjama, svima pa i ljudima podari tijela osjetljiva na dodir. Jedino je Vjetru uskratio vidljivo i opipljivo tijelo.
Što sam to skrivio da si me tako kaznio? upita Vjetar Stvoritelja.
Sva tvoja stvorenja mogu dodirivati i biti dodirivana, jedino ja ne mogu ni od koga biti ni dotaknut ni pomilovan, jedino ja moram ostati nevidljiv.
Stvoritelj se sažali i odgovori Vjetru: Moraš se pomiriti sa svojom sudbinom. No, da nadoknadim ono što sam ti uskratio, podarit ću ti snagu kakvu ne posjeduje ni jedno od ostalih mojih stvorenja.
Vjetar se obradova daru i poleti u svijet da dar iskuša.
Prvo se spusti do mora i podiže valove tako visoke da su poplavili ljudska naselja na obali. Potom preleti nad pustinjom i uskovitla pijesak tako da se dan zatamnio poput noći. Letio je dalje čupajući uz put visoka stabla iz korijena, tresući voćke s grana, lomeći krila pticama i odnoseći krovove s ljudskih nastambi. Igrao se darom koji mu je bio poklonjen, no to mu ubrzo dojadi pa se opet požali Stvoritelju: Lijepo je uživati u vlastitoj snazi i moći. No, prešutio si mi da su snažni i moćni nevoljeni i usamljeni. Dosadilo mi je da lomim i uništavam, zaželio sam se malo nježnih dodira ...
Stvoritelj se namršti: Dojadio si i ti meni svojim zanovijetanjem.
No, ipak, ispunit ću ti želju. Dat ću ti novo ime - Zefir. A s novim imenom poklanjam ti i sposobnost nježnoga dodira. Svatko koga dodirneš razveselit će se tvojem nježnom i svježem dodiru.
Zefir se zahvali Stvoritelju i opet pohrli u svijet isprobati novi dar.
Prvo se spusti do mora i nježno namreška plavu vodenu površinu, potom preletje preko užarene pustinje donoseći osvježenje i olakšanje umornim putnicima. Letio je dalje dodirujući latice cvijeća i njišući grane drveća. Sunce je već bilo na zalasku kad je stigao do grada i spustio se u vrt zaklonjen visokom ogradom. Ispod rascvjetalog stabla jasmina sjedila je mlada djevojka. Čelo, vrat i grudi koje su izvirivale iz tijesna jeleka bijahu joj orošeni kapljicama znoja nalik na rosu. Zefir nježno zatrese grane jasmina i strese djevojci mirisne cvjetove u krilo a zatim joj ohladi zažareno čelo, pogladi joj rumeni vrat i dojke okrugle i čvrste poput dva mogranja. Djevojka duboko uzdahnu od olakšanja, raskopča i jelek i svilenu košulju i s uživanjem se prepusti Zefirovu milovanju.
Rose se nasmija i reče starom pripovjedaču: A djevojka se sigurno zvala - Yasmina.
Dakako ... odgovori starac.
Djevojka se zvala Yasmina i mirisala je poput jasminova cvijeta pa nije nikakvo čudo što se Zefir u nju zaljubio. Isprva je neizmjerno uživao milujući je, no tada poželje da i ona njega pomiluje.
A Stvoritelj se vjerojatno naljutio kad mu je Zefir došao s novom molbom ... reče Rose.
Da, pogodili ste ... odvrati starac.
Prvo ga je odbio, a potom, kad mu je dosadilo Zefirovo moljakanje, Stvoritelj mu reče: Milovanju se mogu prepustiti samo oni koji imaju tijelo, a ti ga nemaš.
Zar je Tebi, svemoćnom Stvoritelju, nemoguće stvoriti mi tijelo? ljutito uzviknu Zefir. A potom skrušeno doda: Bio bih Ti neizmjerno zahvalan na bilo kakvom tijelu ...
Meni ništa nije nemoguće ... odvrati Stvoritelj.
Eto, poklonit ću ti tijelo, no to je posljednja želja koju ti ispunjavam.
Zefir osjeti kako nestaje lakoća na koju je bio navikao. Stropošta se na zemlju, a kad je ustao uzviknu od radosti. Bose noge osjećale su milovanje toploga pijeska na kojem je stajao. On podiže ruke i opipa svoja bedra, trbuh i prsa, a potom mu prsti kliznuše niz lice i zapletoše se u kovrčavoj bradi. Imam tijelo! uzviknu ushićeno. A moje tijelo ne samo da može dodirivati, ono i osjeća dodire!
Priča lijepo teče prema sretnom završetku ... reče Rose.
I Zefir je to pomislio ... odgovori starac.
No, kad je nakon duga putovanja preko pustinje stigao do oaze i žedan se nagnuo nad zdenac, ugleda u vodi odraz svoga lica i ...
...
Ona zastade da bi srknula još jedan gutljaj čaja, dok je On nestrpljivo lupkao prstima iščekujući nastavak priče. Nju je zabavljalo Njegovo nestrpljenje i iščekivanje pa nastavi ispijati čaj sitnim gutljajima.
Zanio se u priču pa i ne primjećuje da se zora približava ... pomisli Ona pazeći da joj On tu misao ne prepozna u očima.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
