Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Bijele, ružičaste, zlaćane, crvene ...
Tri, pet, sedam, devet ili jedanaest poluotvorenih ružinih pupova, na dugim stapkama punim svježeg lišća ...
Razmotao bi zeleni svileni papir i pružih joj ruže a ona bi ih primila u naručje.
Ponekad bi rekao: Ruže - Ruži ...
Ponekad bi je nazvao svojom Ružom.
Voljela je te ruže, uživala je u tom ritualu poklanjanja. Ponekad bi, dok bi ga čekala, zavirivala kroz prozor. Ide! Ide, noseći buket ruža u ruci. Smješka se, zastaje pod prozorom, nesvjestan njezina pogleda, skrivenog iza zavjese, namješta papir kojim su ruže omotane, korača prema ulaznim vratima.
Obrazi bi joj se zarumenili poput ružinih latica dok bi očekivala zvuk zvona. Pustila bi ga da pozvoni dva puta, kako ne bi bilo tako očito da ga nestrpljivo iščekuje.
Prekrasne su - rekla bi, privijajući ruže na grudi, dodirujući im latice usnama.
Dok bi pijuckali Four Roses, ona bi svaki čas pogledom i prstima dodirivala ružine cvjetove.
Pitala se zna li On da ona te ruže, kad on ode, nastavlja dodirivati i milovati. Pitala se zna li da ona svaki buket, svaki cvijet fotografira po stotinu puta, u želji da ih sačuva, zauvijek. Znala je da On ne zna da su u ladici njezina pisaćeg stola skriveni desetci brižljivo osušenih ružinih cvjetova ...
Voljela je te ruže koje joj je On poklanjao, bile su joj dragocjene.
No, koliko su doista dragocjene, shvatila je tek kad je vidjela kako ih On kupuje, za nju.
...
Iako je zamrzila kolodvore i perone od kada je njega često ispraćala, ipak je toga puta odlučila dočekati ga na željezničkoj stanici. Na putu njezinoj kući, prolazili su kraj cvjećarnice.
Pričekaj časak, molim te - rekao joj je i ušao u cvjećarnicu.
Bio je početak jula i cvjećarnica je bila prepuna ruža. Bijele, ružičaste, crvene, raskošne, mirisne, savršene.
Sad ću odmah izabrati za vas - rekao je cvjećar.
Koju boju želite, koliko cvjetova, u kakav buket da složim?
Ne, ja ću izabrati - rekao je.
Gledala ga je kako bira. Birao je dugo, zagledajući pažljivo svaki cvijet.
Cvijet mora biti svjež, poluotvoren, neoštećenih latica ... Stapka mora biti dovoljno duga ... lišće tamno zeleno - rekao je cvjećaru, pružajući mu pet cvjetova, izabranih nakon dugog prebiranja među tom gomilom savršenih ruža. Kad se poklanjaju- rekao je - ruže moraju biti savršene.
A Vi baš znate birati ... i izabrati- rekao je cvjećar, malo kiselo, nezadovoljan zbog tog biranja i prebiranja.
Nemojte ih slagati u buket, niti išta dodavati- rekao je cvjećaru. Samo ih povežite trakom i umotajte u zeleni svileni papir.
Ružama ne trebaju nikakvi dodatni ukrasi.
...
Dok je ruže koje joj je toga dana za nju izabrao stavljala u vazu, Ruža se osjetila izabranom. I shvatila je pravu vrijednost Njegova komplimenta:
Ruže - Ruži.
P.S. Ovu priču već jednom ispričah. No, večeras, mirišući ruže koje si mi poklonio, poželjeh ispričati je opet ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
