Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.01.2011., nedjelja
Sjenkina sjena (3), kratka priča
 photo by rU Tvoja je sjena svjetlost. Što li je tek Tvoj sjaj?! (Vesna Krmpotić) Sjenkina sjena (3), kratka priča Dok mu se Rose budila u naručju, Silvestar se prisjeti stihova: Samo da se uz tebe budim, meni na svijetu ne treba više. Da svaku tvoju mijenu slutim, da zrak u tvojoj blizini dišem. Samo da tiho uz tebe šutim prisutan kao svjetlost bez glasa. I da ti oči očima ćutim Kao da ću te izgubiti, sada, ovog časa... Za razliku od Rose, Silvestar baš i nije bio veliki ljubitelj poezije. Napamet je znao samo nekoliko redaka Jesenjina, jedinog pjesnika čije je pjesme volio. Stoga se sad čudio sam sebi - odakle izroniše ti stihovi za koje se ne sjeća da ih je pročitao a kamoli zapamtio? I dok mu se Rose budila u naručju, dok je sjenka sna još uvijek treperila u njezinim očima, Silvestar prošapta: Kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa ... Na pomisao da bi je mogao izgubiti Silvestra obuze strah. Nije više mogao ni zamisliti svoj život bez Rose. Bez Rose svijet bi postao siv, bez Roseina osmijeha sve bi prekrila tamna sjena ... I Tvoja sjena za mene je svjetlost ... reče Silvestar i grčevito stežući Rose u naručju priljubi svoje usne uz njezine. Roseine se usne rastvoriše, uzvratiše poljubac i Silvestrov strah nestade. Sjena u Roseinu pogledu izblijedi, rasplinu se, u njezinu plavom pogledu zablista osmijeh. Krv brže prostruji Silvestrovim žilama. Shvati - Rose je po prvi put u njegovu naručju potpuno budna. Sad je znao da mu je konačno otvorila vrata. U svoju javu i u svoje snove ... (kraj priče) za one koji nisu pratili priču:    |
- 11:11 - Komentari (9) - Isprintaj - #
23.01.2011., nedjelja
intermezzo ....
 Prelude to A Kiss, photo by rU Preludij (Njem. Präludium or Vorspiel; Lat. praeludium; Fr. Prélude; It. Preludio) je kratak glazbeni komad, koji može služiti kao predigra. Iako preludij može egzistirati sam za sebe češće je uvod duljem glazbenom djelu. Intermezzo (Italian, plural: intermezzi) je kompozicija koja se uklapa između glazbenih i dramatskih cjelina većeg glazbenog djela. (wikipedia) Poljubac je dodir usnama kao gesta naklonosti, bezličan pozdrav, izraz poštovanja ili najintenzivniji ljubavni trenutak. Znanost koja proučava ljubljenje naziva se filematologija, a međunarodni dan ljubljenja je 5. veljače. Jedine životinje koje se ljube u usta su čimpanze, orangutani i mačke. (odnekale s Neta) ... dodatak:    |
- 08:51 - Komentari (18) - Isprintaj - #
14.01.2011., petak
Sjenkina sjena (2), kratka priča
 photo by rU Sjenkina sjena (2), kratka priča Stani! viknu Sjena Rosei u uho. Stani dok ne bude prekasno ... Zar ne vidiš da će te ta hladna Svjetlost spržiti? No Rose ili nije čula ili nije željela čuti Sjenin glas, produžila je sve brže koračati u zagrljaj toj blještavoj hladnoj Svjetlosti .... ... Sna se Rose sutradan prisjećala kao kroz maglu. Budeći se u Silvestrovu naručju, još uvijek je osjećala žarenje one hladne svjetlosti u koju je u snu zakoračila. Iza spuštenih očnih kapaka proletješe joj nepovezani fragmenti sna - vrelina nečijeg daha, užareni pogled koji je prožima, zasljepljujuća svjetlost koja ju lišava sjene i pretvara u sjenku. Rose je u snu vidjela sebe ispruženih ruku, otvorenih dlanova. Duša joj je ležala u dlanovima, gola i ranjiva, do dna se otkrivajući svjetlećem Oku . Nije poželjela ništa mu sakriti, potpuno je razotkrila sve, čak i ona tamna mjesta vlastite duše kojih se sramila. Dok je pogled Oka lutao predjelima njezine duše, Rose osjeti radost kakvu nikad prije nije iskusila. Učini joj se da taj Pogled zrači toplinom koja iscjeljuje sve tuge, prihvaća sve njezine mane i slabosti, raduje se njezinim radostima, hrabri je i potiče. Roseina se duša otvori tom pogledu radosno, poput cvijeta koji se rascvjetava na suncu. A tada, kad je Roseina duša bila najranjivija, toplina Pogleda odjednom se, bez najave, bez nagovještaja, pa i bez slutnje, preobrati u mraz. Opržene mrazom, latice duše pokušaše se zatvoriti, no Rose je još uvijek pružala dlanove spržene mrazom, ne vjerujući da je topline nestalo ... Rose poželi nestati, potonuti u tamu. I doista, tonula je u tamu sve dublje, kao u bunar bez dna, krug svjetlosti visoko gore nad njezinom glavom postajao je sve manji, sve udaljeniji a tama sve gušća. Rose s očajanjem pomisli da će tako padati sve do prestanka vremena ... ... Otvorivši oči Rose susrete Silvestrov zabrinuti pogled. Što si to noćas sanjala? upita je Silvestar. Smijala si se i jecala u snu ... Zašto me nisi probudio? reče Rose. Poželio sam probuditi te ... odgovori Silvestar. No, dok si se u snu smiješila zapitah se - s kojim pravom da te budim iz sna koji je možda ljepši od stvarnosti? Zapitah se - želiš li da te probudim? A potom, kad si u snu počela jecati, pobojah se probuditi te, sjetivši se onog vjerovanja prema kojem mjesečara ne valja naglo prenuti iz sna. Iako si mi ležala u naručju, učinilo mi se da u snu koračaš sve dalje i dalje od mene, da koračaš po ivici ponora ... Viknem li, past ćeš, pomislio sam ... I zato sam te stegnuo u naručje, ljubio ti zažarene obraze, grijao ti hladne dlanove ... Jedino što sam mogao učiniti bilo je čekati da mi te jutro vrati, nadati se kako se želiš probuditi uz mene ... Jedino što sam mogao je - biti uz tebe dok se budiš .... (nastavak slijedi) za one kojima se ne čita priča:    |
- 10:18 - Komentari (19) - Isprintaj - #
09.01.2011., nedjelja
vranina sjena ...
 photo by rU Hush, little baby, don't say a word. Papa's gonna buy you a mockingbird And if that mockingbird won't sing, Papa's gonna buy you a diamond ring And if that diamond ring turns brass, Papa's gonna buy you a looking glass And if that looking glass gets broke, Papa's gonna buy you a billy goat And if that billy goat won't pull, Papa's gonna buy you a cart and bull And if that cart and bull fall down, You'll still be the sweetest little baby in town ... ... update: utorak, 11. 01. 2011.  photo by rU Sjenkina sjena (1), kratka priča Svatko od nas ima sjenu a što je ona manje prisutna u našem svjesnom životu, to je tamnija i gušća. (Karl Jung) Konačno se i moja nesanica umorila ... pomisli Rose tonući u san. Pošto je čitav život patila od nesanice, san je za Rose predstavljao dragocjenost. I upravo stoga Rose je pročitala gotovo sve što joj je, o snovima napisano, stiglo do ruku - od znanstvenih studija o fiziologiji sna do tumačenja snova u sanjaricama. Dobro je poznavala 'stepenice' kojima kroči spavač, krećući se kroz san. No, Rose je najviše zanimao onaj dio sna koji se naziva 'sporovalno spavanje', dio spavanja poznat i pod nazivom 'Rem faza'. U toj se fazi sna spavač pretvara u snivača, snivajući vizualno složene snove čija zbivanja doživljava kao realnost unatoč nerealnim elementima koji ih ispunjaju. Tijekom godina Rose je spavala sve manje a sanjala sve više. Tu je činjenicu smatrala pravednom 'kompenzacijom' za sve manju količinu budnog sanjarenja. Stareći sve manje sanjarimo, a i 'pravog' noćnog sna nam je sve manje potrebno ... rekla je jednom Rose Onome koji joj je drag kad joj je on, zabrinut zbog njezinih nesanica, savjetovao odlazak liječniku. Radije ne bih ... odgovorila mu je. Liječnik će me 'nakljukati' sredstvima za spavanje koja će me lišiti snova. A meni je draže spavati manje, a sanjati više ... Sada je, tonući u san, Rose poželjela jedan od onih 'lucidnih snova' kakve je u posljednjih godinu dana snivala sve češće. Lucidnim snovima nazivaju se oni u kojima snivač osim zbivanja sna vidi i sebe, kao da je istodobno i promatrač i akter vlastita sna. Iako je u literaturi našla defiiciju po kojoj su lucidni oni snovi nad kojima snivač ima kontrolu, Rose toj definiciji nije vjerovala. Ne uspjevamo kontrolirati ni vlastitu javu, a kako bismo onda tek snove ... pomislila je tik prije no što je zakoračila u san. Za razliku od sumornog dana, san u koji je Rose te noći stupila blistao je od Svjetlosti. No, to nije ni mjesečina a nije ni sunčeva svjetlost ... prošapta Rose sama sebi na uho. U snu je to bilo moguće jer Rose je u snu slijedila samu sebe, poput sjene. Ta je čudesna Svjetlost bila blještava no hladna, tako hladna da se Roseina sjena stresla od studeni. Da sjene imaju zube, sad bi mi zubi cvokotali od hladnoće ... pomisli Roseina sjena. No, kad je Sjena zavirila Rosei u lice, začudila se. Roseino je lice bilo rumeno i zažareno od topline a sitne biserne kapljice znoja caklile su joj se na nausnici. Plave su Roseine oči blistatale, grudi su joj se pod tankom svilenom spavaćicom burno uzdizale u dubokim udasima dok je koračala ususret Svjetlosti, ne osjećajući inje koje joj se stvaralo na kosi i trepavicama, ne videći kako joj se vrući dah pretvara u ledene kristaliće ... Stani! viknu Sjena Rosei u uho. Stani dok ne bude prekasno ... Zar ne vidiš da će te ta hladna Svjetlost spržiti? No Rose ili nije čula ili nije željela čuti Sjenin glas, produžila je sve brže koračati u zagrljaj toj blještavoj hladnoj Svjetlosti .... (nastavak slijedi) |
- 19:13 - Komentari (23) - Isprintaj - #
05.01.2011., srijeda
Take My Breath Away ...
 photo by rU update, 6. siječnja 2011. Baka Aurela uvijek je govorila kako 1. januara, odmah nakon ponoći, treba otvoriti prozor: Pustiti Staru da iziđe, Novu da uđe ... Uvijek sam se držala bakina običaja, no nikad nisam ni jednu Staru, ma kako loša bila, pustila bez sjenke žaljenja. Ove novogodišnje noći zaspah koju minutu prije ponoći i probudih se nekoliko minuta pošto je ponoć odzvonila. Vani, iza zatvorenog prozora, praštao je vatromet, čitav je okolni svijet ušao u novu godinu, a u mojoj sobi još uvijek je bila ona stara. Krenuh prema prozoru, spremna otvoriti ga i izgovoriti riječi kojima već cijelu deceniju ispraćam protekle godine: Hvala ti, Stara godino, hvala na svemu, dobrom i lošem ... Hvala za svaki neponovljivi trenutak koji si mi poklonila ... Na trenutak zastadoh (nikad nisam znala reći zbogom) i prizvah trenutke vrijedne sjećanja iz te stare, sad već protekle godine, 2010-e. Nije to bila neka naročito blistava godina, no i u njoj je bilo barem nekoliko 'Take My Breath Away' trenutaka ... Upravo je završila ne samo jedna godina nego i jedno desetljeće ... pomislih. Uz to, novo desetljeće počinje 'jedanaesticom', a to je oduvijek bio moj 'sretan broj ... Otvorih, dakle, prozor, spremna pustiti 2011-u da uđe. No, možda stoga što sam propustila pravi trenutak, umjesto 2011-e, na moje zaprepaštenje, u moju sobu nahrupi 2009-a ... Uzalud sam joj govorila: Iššššššššš! Uzalud sam je uvjeravala kako vrijeme, kao ni rijeka, ne teče unatrag. Uzalud sam, i sebe i nju uvjeravala da bih je, da sam mogla, i prvi put najradije preskočila, pa iz 2008-e uskočila u 2010-u, ili kako bih se, ako se već moram vratiti, radije vratila u 2005-u, ako već mogu birati ... No, 2009-a se oglušila o sva moja uvjeravanja ... Zgrozih se - morat ću je proživjeti još jednom, znajući svake večeri što me čeka sljedećeg jutra ... Sve će mi radosti koje u njoj proživjeh biti začinjene tugama koje su slijedile, sve će tuge otupjeti spoznajom da su i tuge prolazne, a ne samo radosti ... Pomislih kako će sve odluke i svi izbori, i oni dobri i oni loši, izgubiti čar nepredvidljivih posljedica … Neponovljivi će trenutci radosti i tuga ponavljanjem izgubiti oštrinu i sjaj ... uzdahnuh sa žaljenjem. Zadrhtah od straha: A što ako se ta ista 2009-a godina, kad joj vrijeme istekne, ponovo vrati? Što ako na posljednji otkucaj sata u novogodišnjoj noći kroz prozor ponovo uđe ona? Što ako u njoj ostanem zauvijek zarobljena? A kad shvatih da me ta pomisao u jednakoj mjeri i odbija i privlači, obli me hladan znoj. ... Tada me iz misli trgne zvonjava telefona. Podigoh slušalicu i začuh Tvoj glas kako mi govori: Sretna ti nova, 2011-a, Mila Moja ... Glas ti je bio tih, jedva čujan, ne zbog udaljenosti u prostoru nego zbog vremenske udaljenosti. Ti si zvao iz tek rođene 2011-e, a ja sam još uvijek bila zarobljena u 2009-oj. Jedva razabirući riječi Tvoje novogodišnje čestitke, pokušah ovlažiti suha usta kako bih Ti mogla uzvratiti dobrim željama … Činilo mi se da neću moći izgovoriti ni riječi, no ipak, uz nadljudski napor izrekoh: Sretna Ti 2011-a, Mili Moj … U tom trenutku 2009-a problijedi i ustukne, pretvori se u maglicu i podruku s 2010-om nestade kroz otvoreni prozor a ja se nađoh u nekom čudnom zaustavljenom trenutku. I, dok je Tvoj glas odjekivao u telefonskoj slušalici, začuh Vrijeme kako mi zavodnički šapuće: Imaš priliku koja se rijetkima ukazuje ... Biraj godinu, desetljeće, stoljeće .... ili samo jedan trenutak po tvojoj želji ... i ja ću učiniti da traje vječno ... Da, bijah u iskušenju, Mili Moj ... iako Ti to nikad neću priznati ... kao što ti neću reći ni da je zvuk tvoga glasa prevagnuo ... Bijah u iskušenju, no iskušenje je trajalo samo trenutak, ma kako se taj trenutak činio beskrajnim. Pogledah Vremenu u oči i odmahnuh glavom. Eh, vi smrtnici ... reče Vrijeme. Nikad vas neću razumjeti ... … Tvoj je glas još uvijek treperio u mojem uhu, Mili Moj, a 2011-a se, pomalo uvrijeđeno, ušuljala u moju sobu, taman na vrijeme da čuje kako mi govoriš: Na zvuk tvoga glasa još uvijek ostajem bez daha ... baš kao i onda kad sam ti prvi put glas čuo ... baš kao i onda kad si mi prvi put rekla - da ... ... za one kojima su sličice draže od riječi:    ... zavirite i k nama: Družba mokrih šapica |
- 08:34 - Komentari (16) - Isprintaj - #
01.01.2011., subota
koje je boje žudnja?
 photo by rU |
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
