Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Baka Aurela uvijek je govorila kako 1. januara, odmah nakon ponoći, treba otvoriti prozor: Pustiti Staru da iziđe, Novu da uđe ... Uvijek sam se držala bakina običaja, no nikad nisam ni jednu Staru, ma kako loša bila, pustila bez sjenke žaljenja.
Ove novogodišnje noći zaspah koju minutu prije ponoći i probudih se nekoliko minuta pošto je ponoć odzvonila. Vani, iza zatvorenog prozora, praštao je vatromet, čitav je okolni svijet ušao u novu godinu, a u mojoj sobi još uvijek je bila ona stara. Krenuh prema prozoru, spremna otvoriti ga i izgovoriti riječi kojima već cijelu deceniju ispraćam protekle godine: Hvala ti, Stara godino, hvala na svemu, dobrom i lošem ... Hvala za svaki neponovljivi trenutak koji si mi poklonila ... Na trenutak zastadoh (nikad nisam znala reći zbogom) i prizvah trenutke vrijedne sjećanja iz te stare, sad već protekle godine, 2010-e. Nije to bila neka naročito blistava godina, no i u njoj je bilo barem nekoliko 'Take My Breath Away' trenutaka ...
Upravo je završila ne samo jedna godina nego i jedno desetljeće ... pomislih. Uz to, novo desetljeće počinje 'jedanaesticom', a to je oduvijek bio moj 'sretan broj ...
Otvorih, dakle, prozor, spremna pustiti 2011-u da uđe.
No, možda stoga što sam propustila pravi trenutak, umjesto 2011-e, na moje zaprepaštenje, u moju sobu nahrupi 2009-a ...
Uzalud sam joj govorila: Iššššššššš!
Uzalud sam je uvjeravala kako vrijeme, kao ni rijeka, ne teče unatrag.
Uzalud sam, i sebe i nju uvjeravala da bih je, da sam mogla, i prvi put najradije preskočila, pa iz 2008-e uskočila u 2010-u, ili kako bih se, ako se već moram vratiti, radije vratila u 2005-u, ako već mogu birati ...
No, 2009-a se oglušila o sva moja uvjeravanja ...
Zgrozih se - morat ću je proživjeti još jednom, znajući svake večeri što me čeka sljedećeg jutra ... Sve će mi radosti koje u njoj proživjeh biti začinjene tugama koje su slijedile, sve će tuge otupjeti spoznajom da su i tuge prolazne, a ne samo radosti ... Pomislih kako će sve odluke i svi izbori, i oni dobri i oni loši, izgubiti čar nepredvidljivih posljedica … Neponovljivi će trenutci radosti i tuga ponavljanjem izgubiti oštrinu i sjaj ... uzdahnuh sa žaljenjem.
Zadrhtah od straha: A što ako se ta ista 2009-a godina, kad joj vrijeme istekne, ponovo vrati? Što ako na posljednji otkucaj sata u novogodišnjoj noći kroz prozor ponovo uđe ona? Što ako u njoj ostanem zauvijek zarobljena? A kad shvatih da me ta pomisao u jednakoj mjeri i odbija i privlači, obli me hladan znoj.
...
Tada me iz misli trgne zvonjava telefona.
Podigoh slušalicu i začuh Tvoj glas kako mi govori: Sretna ti nova, 2011-a, Mila Moja ...
Glas ti je bio tih, jedva čujan, ne zbog udaljenosti u prostoru nego zbog vremenske udaljenosti. Ti si zvao iz tek rođene 2011-e, a ja sam još uvijek bila zarobljena u 2009-oj. Jedva razabirući riječi Tvoje novogodišnje čestitke, pokušah ovlažiti suha usta kako bih Ti mogla uzvratiti dobrim željama … Činilo mi se da neću moći izgovoriti ni riječi, no ipak, uz nadljudski napor izrekoh: Sretna Ti 2011-a, Mili Moj …
U tom trenutku 2009-a problijedi i ustukne, pretvori se u maglicu i podruku s 2010-om nestade kroz otvoreni prozor a ja se nađoh u nekom čudnom zaustavljenom trenutku. I, dok je Tvoj glas odjekivao u telefonskoj slušalici, začuh Vrijeme kako mi zavodnički šapuće: Imaš priliku koja se rijetkima ukazuje ... Biraj godinu, desetljeće, stoljeće .... ili samo jedan trenutak po tvojoj želji ... i ja ću učiniti da traje vječno ...
Da, bijah u iskušenju, Mili Moj ... iako Ti to nikad neću priznati ... kao što ti neću reći ni da je zvuk tvoga glasa prevagnuo ... Bijah u iskušenju, no iskušenje je trajalo samo trenutak, ma kako se taj trenutak činio beskrajnim. Pogledah Vremenu u oči i odmahnuh glavom.
Eh, vi smrtnici ... reče Vrijeme. Nikad vas neću razumjeti ...
…
Tvoj je glas još uvijek treperio u mojem uhu, Mili Moj, a 2011-a se, pomalo uvrijeđeno, ušuljala u moju sobu, taman na vrijeme da čuje kako mi govoriš: Na zvuk tvoga glasa još uvijek ostajem bez daha ... baš kao i onda kad sam ti prvi put glas čuo ... baš kao i onda kad si mi prvi put rekla - da ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
