Marketing
Sjenkina sjena (3), kratka priča
photo by rU
Tvoja je sjena svjetlost.
Što li je tek Tvoj sjaj?!
(Vesna Krmpotić)
Sjenkina sjena (3), kratka priča
Dok mu se Rose budila u naručju, Silvestar se prisjeti stihova:
Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.
Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim
Kao da ću te izgubiti, sada, ovog časa...
Za razliku od Rose, Silvestar baš i nije bio veliki ljubitelj poezije. Napamet je znao samo nekoliko redaka Jesenjina, jedinog pjesnika čije je pjesme volio. Stoga se sad čudio sam sebi - odakle izroniše ti stihovi za koje se ne sjeća da ih je pročitao a kamoli zapamtio?
I dok mu se Rose budila u naručju, dok je sjenka sna još uvijek treperila u njezinim očima, Silvestar prošapta: Kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa ...
Na pomisao da bi je mogao izgubiti Silvestra obuze strah. Nije više mogao ni zamisliti svoj život bez Rose. Bez Rose svijet bi postao siv, bez Roseina osmijeha sve bi prekrila tamna sjena ...
I Tvoja sjena za mene je svjetlost ... reče Silvestar i grčevito stežući Rose u naručju priljubi svoje usne uz njezine.
Roseine se usne rastvoriše, uzvratiše poljubac i Silvestrov strah nestade. Sjena u Roseinu pogledu izblijedi, rasplinu se, u njezinu plavom pogledu zablista osmijeh.
Krv brže prostruji Silvestrovim žilama. Shvati - Rose je po prvi put u njegovu naručju potpuno budna. Sad je znao da mu je konačno otvorila vrata. U svoju javu i u svoje snove ...
(kraj priče)
za one koji nisu pratili priču:
Post je objavljen 30.01.2011. u 11:11 sati.