Marketing
Sjenkina sjena (2), kratka priča
photo by rU
Sjenkina sjena (2), kratka priča
Stani! viknu Sjena Rosei u uho.
Stani dok ne bude prekasno ...
Zar ne vidiš da će te ta hladna Svjetlost spržiti?
No Rose ili nije čula ili nije željela čuti Sjenin glas, produžila je sve brže koračati u zagrljaj toj blještavoj hladnoj Svjetlosti ....
...
Sna se Rose sutradan prisjećala kao kroz maglu.
Budeći se u Silvestrovu naručju, još uvijek je osjećala žarenje one hladne svjetlosti u koju je u snu zakoračila. Iza spuštenih očnih kapaka proletješe joj nepovezani fragmenti sna - vrelina nečijeg daha, užareni pogled koji je prožima, zasljepljujuća svjetlost koja ju lišava sjene i pretvara u sjenku. Rose je u snu vidjela sebe ispruženih ruku, otvorenih dlanova. Duša joj je ležala u dlanovima, gola i ranjiva, do dna se otkrivajući svjetlećem Oku . Nije poželjela ništa mu sakriti, potpuno je razotkrila sve, čak i ona tamna mjesta vlastite duše kojih se sramila. Dok je pogled Oka lutao predjelima njezine duše, Rose osjeti radost kakvu nikad prije nije iskusila. Učini joj se da taj Pogled zrači toplinom koja iscjeljuje sve tuge, prihvaća sve njezine mane i slabosti, raduje se njezinim radostima, hrabri je i potiče. Roseina se duša otvori tom pogledu radosno, poput cvijeta koji se rascvjetava na suncu.
A tada, kad je Roseina duša bila najranjivija, toplina Pogleda odjednom se, bez najave, bez nagovještaja, pa i bez slutnje, preobrati u mraz. Opržene mrazom, latice duše pokušaše se zatvoriti, no Rose je još uvijek pružala dlanove spržene mrazom, ne vjerujući da je topline nestalo ...
Rose poželi nestati, potonuti u tamu. I doista, tonula je u tamu sve dublje, kao u bunar bez dna, krug svjetlosti visoko gore nad njezinom glavom postajao je sve manji, sve udaljeniji a tama sve gušća. Rose s očajanjem pomisli da će tako padati sve do prestanka vremena ...
...
Otvorivši oči Rose susrete Silvestrov zabrinuti pogled.
Što si to noćas sanjala? upita je Silvestar.
Smijala si se i jecala u snu ...
Zašto me nisi probudio? reče Rose.
Poželio sam probuditi te ... odgovori Silvestar.
No, dok si se u snu smiješila zapitah se - s kojim pravom da te budim iz sna koji je možda ljepši od stvarnosti? Zapitah se - želiš li da te probudim?
A potom, kad si u snu počela jecati, pobojah se probuditi te, sjetivši se onog vjerovanja prema kojem mjesečara ne valja naglo prenuti iz sna. Iako si mi ležala u naručju, učinilo mi se da u snu koračaš sve dalje i dalje od mene, da koračaš po ivici ponora ... Viknem li, past ćeš, pomislio sam ...
I zato sam te stegnuo u naručje, ljubio ti zažarene obraze, grijao ti hladne dlanove ... Jedino što sam mogao učiniti bilo je čekati da mi te jutro vrati, nadati se kako se želiš probuditi uz mene ...
Jedino što sam mogao je - biti uz tebe dok se budiš ....
(nastavak slijedi)
za one kojima se ne čita priča:
Post je objavljen 14.01.2011. u 10:18 sati.