Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Stani! viknu Sjena Rosei u uho. Stani dok ne bude prekasno ...
Zar ne vidiš da će te ta hladna Svjetlost spržiti?
No Rose ili nije čula ili nije željela čuti Sjenin glas, produžila je sve brže koračati u zagrljaj toj blještavoj hladnoj Svjetlosti ....
...
Sna se Rose sutradan prisjećala kao kroz maglu.
Budeći se u Silvestrovu naručju, još uvijek je osjećala žarenje one hladne svjetlosti u koju je u snu zakoračila. Iza spuštenih očnih kapaka proletješe joj nepovezani fragmenti sna - vrelina nečijeg daha, užareni pogled koji je prožima, zasljepljujuća svjetlost koja ju lišava sjene i pretvara u sjenku. Rose je u snu vidjela sebe ispruženih ruku, otvorenih dlanova. Duša joj je ležala u dlanovima, gola i ranjiva, do dna se otkrivajući svjetlećem Oku . Nije poželjela ništa mu sakriti, potpuno je razotkrila sve, čak i ona tamna mjesta vlastite duše kojih se sramila. Dok je pogled Oka lutao predjelima njezine duše, Rose osjeti radost kakvu nikad prije nije iskusila. Učini joj se da taj Pogled zrači toplinom koja iscjeljuje sve tuge, prihvaća sve njezine mane i slabosti, raduje se njezinim radostima, hrabri je i potiče. Roseina se duša otvori tom pogledu radosno, poput cvijeta koji se rascvjetava na suncu.
A tada, kad je Roseina duša bila najranjivija, toplina Pogleda odjednom se, bez najave, bez nagovještaja, pa i bez slutnje, preobrati u mraz. Opržene mrazom, latice duše pokušaše se zatvoriti, no Rose je još uvijek pružala dlanove spržene mrazom, ne vjerujući da je topline nestalo ...
Rose poželi nestati, potonuti u tamu. I doista, tonula je u tamu sve dublje, kao u bunar bez dna, krug svjetlosti visoko gore nad njezinom glavom postajao je sve manji, sve udaljeniji a tama sve gušća. Rose s očajanjem pomisli da će tako padati sve do prestanka vremena ...
...
Otvorivši oči Rose susrete Silvestrov zabrinuti pogled.
Što si to noćas sanjala? upita je Silvestar. Smijala si se i jecala u snu ...
Zašto me nisi probudio? reče Rose.
Poželio sam probuditi te ... odgovori Silvestar. No, dok si se u snu smiješila zapitah se - s kojim pravom da te budim iz sna koji je možda ljepši od stvarnosti? Zapitah se - želiš li da te probudim?
A potom, kad si u snu počela jecati, pobojah se probuditi te, sjetivši se onog vjerovanja prema kojem mjesečara ne valja naglo prenuti iz sna. Iako si mi ležala u naručju, učinilo mi se da u snu koračaš sve dalje i dalje od mene, da koračaš po ivici ponora ... Viknem li, past ćeš, pomislio sam ...
I zato sam te stegnuo u naručje, ljubio ti zažarene obraze, grijao ti hladne dlanove ... Jedino što sam mogao učiniti bilo je čekati da mi te jutro vrati, nadati se kako se želiš probuditi uz mene ...
Jedino što sam mogao je - biti uz tebe dok se budiš ....
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
