Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U Roseinu bi snu čitav svijet spavao, samo bi ona bila budna ...
...
Silvestar je, upoznavši je, brzo shvatio - Rose je nepopravljivi sanjar.
A pošto se bavio 'seciranjem ljudske duše' kako je ironično nazivao svoju profesiju, Silvestar je dobro znao - svi pravi sanjari pate od nesanice. Ipak, Roseina insomnia brinula je Silvestra ne manje od Roseinih snova.
Ti si moj ostvareni san, draga moja Sanjalice ... znao bi joj reći.
Pri tome bi joj prešutio svoju bojazan da nije dorastao njezinu snu, prešutio bi svoj strah da bi Rose, u snu il' nesanici, jedne noći mogla odlutati nekamo, bez njega ... I stoga bi, u rijetkim trenutcima u kojima bi mu Rose usnula u naručju, nastojao ostati što dulje budan. Dok bi ruže u vazi kraj njihova uzglavlja mirisale, Silvestar bi osluškivao i mirisao Rosein dah, gorio od želje da je poljubi, strijepio da je ne probudi ... i budan sanjao noć u kojoj će oboje usnuti i probuditi se istodobno ...
(nastavak slijedi)
Za one koji ne prate priču o Rose: kratka priča o ježu
Ježa je moja sestrica Ančica pronašla u kasnoj šetnji sa svojim pinčerom Jackyem. Drhtao je šćućuren uz zid jedne zgrade, gotovo u centru grada. Vjerojatno je obitavao na gradilištu zaraslom u grmlje na kojem su ovih dana počeli radovi, pa je tako ostao bez svoje kućice. Pošto je u blizini već i ranije ovdje viđala pregažene ježeve, Ančica je ježića pokupila i ponijela sa sobom. Ježić je bio živahan, debeljuškast, u dobroj kondiciji. S povjerenjem je dopustio Ančici da ga pregleda. Pošto sam o ježevima dosta naučila od drage Bodljice, savjetovala sam Ančici da ježiću ponudi voća i psećih briketa. Dobro se najeo i prespavao u kutiji, a sutradan ga povezosmo do Kovine i Sanjine vikendice. Tu, daleko od ceste i gradske vreve, pronašao je kućicu u hrpi granja na dnu 'grunta', uz rub šume.
Jedan maleni dječak, član moje nove porodice, sve je ovo promatrao svojim velikim ozbiljnim očima. I shvatio je ono što čak i neki odrasli ne shvaćaju:
Ljubav je uvijek otvorenih ruku. Otvorenih ruku dopuštate ljubavi da dolazi i odlazi kako želi, jer ona bi to ionako učinila. Ako pokušate zarobiti ljubav, shvatit ćete da držite samo sebe. ( Leo Busscalia)
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta