Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Silvestar je mislio kako poznaje Rose u dubinu bića, a sada je, gubeći se u dubinama njezina pogleda, otkrivao jednu novu Rose.
...
Rose koju je Silvestar poznavao bila je tiha poput duboke vode čija mirna površina skriva virove. Samo ponekad, dok bi je ljubio, Silvestar bi naslutio - u zagrljaju drži gospodaricu virova koja se krije ispod mirnog vodenog zrcala. Načas bi ga preplavio val straha a tada bi uvjerio sam sebe da se prevario. Silvestar je volio tihu i nježnu Rose koja u njegovu naručju drhti i povija se poput trske na vjetru. Volio je Roseine dodire, nježne, treperave, plahe. Vremenom je naučio povući se prije no što bi Rose ustuknula pred naglom navalom njegove strasti. A nakon strasti Silvestra bi uvijek preplavila nježnost prema Rose, jednako snažna kao i strast koja joj je prethodila. Sluteći skrivenu Roseinu snagu, Silvestar je nježno volio sve njezine male slabosti. Kad bi joj u tuzi usnica zadrhtala na rubu plača, Silvestar bi se morao ugristi za usne da i sam ne pusti suzu. Kad bi joj osmijeh osvijetlio lice, Silvestar bi zaboravio sve svoje brige i tuge a Rosein zvonak smijeh odjeknuo bi u njegovoj duši poput srebrnog zvonca. Silvestar je volio čak i Roseinu nepraktičnost i otsutnost bilo kakve proračunatosti. Jednom joj je, kobojagi u šali, no posve ozbiljno misleći rekao: Mila moja, pjesnički razbarušena ... a u sebi se pitao što ona radi s njim, racionalnim, pedantnim i analitičnim, kritičnim prema sebi samome i prema cijelom svijetu.
Prema cijelom svijetu, ali ne i prema Rose ... znao je to dobro i nije nimalo žalio zbog toga.
No, najviše od svega Silvestar je volio Rose usnulu u njegovu naručju. Volio je njezin dah koji miriše na ruže, sjenku trepavica na ružičastom obrazu, konturu vlažnih usnica, liniju vrata, oblinu dojki, toplinu venerina brežuljka i baršunaste latice njezine ženstvenosti ... Usnula Rose bila je potpuno njegova, ponekad bi poželio da takav trenutak zauvijek potraje. Iako to nikada ne bi naglas priznao, Silvestar se pribojavao da mu budna Rose ponekad izmiče. Ipak, volio je i Roseina buđenja, volio je zaviriti u Rosein pogled u trenutku kad bi izronila iz sna, a san joj još uvijek blistao u pogledu. No, Rose bi rijetko zaspala prije Silvestra a on bi je, budeći se, najčešće zatekao već budnu. Znao je za njezine nesanice i ponekad bi se pitao kamo joj misli plove dok leži uz njega u tami.
Iako su bili zajedno već punih pet godina, Silvestar je znao - Rose je za njega još uvijek zagonetka.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta