Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Tri dana ... Vraćam se za tri dana ... napisao je.
Rosemary je inače samoću dobro podnosila.
A sad je pomišljala kako bi, u vrtu prekrasnom poput ovoga kojim je šetala od svitanja do ponoći, s lakoćom mogla podnijeti i sto godina samoće.
Samoća je dobra družica, dok se s usamljenošću ne udruži ... rekla je, jedne davne večeri, Rosemaryna baka. A sada, dok se ponoć bližila, već prve večeri nakon Znalčeva odlaska, Rosemary osjeti kako Usamljenost Samoću steže u čvrst zagrljaj.
Osjećam se kao Pale sam na svijetu ... pomisli Rosemary sjetivši se slikovnice iz djetinjstva. I doista, učini joj se da je sama poput Robinzona na pustom otoku u ponedjeljak ... a petak i Petko su tako daleko ...
Znajući da je pogled na vodu uvijek uspijeva smiriti i utješiti, ona krenu prema malom japanskom vrtu do kojeg se iz glavnog vrta dolazilo kroz labirint od šimšira. Puna je luna osvjetljavala jezero, a kad je Rosemary jezeru prišla, zlatni koi šarani izroniše prema površini, kao da joj žele poželjeti dobrodošlicu. Zrikanje zrikavaca preplitalo se s kreketom žaba koje su dozivale kišu. Odjednom dašak vjetra zašušti u listovima bambusa, zrikavci i žabe umuknuše, vitke se bambusove stabljike počeše povijati pred sve jačim vjetrom. Oblaci zakloniše mjesec, prve kapi kiše nacrtaše kolobare na površini vode osvjetljene papirnatim lampionima, no Rosemary ostade sjediti na obali jezera čak i kad se kiša pretvorila u pljusak. Nije joj se vraćalo u praznu i pustu kuću, tek kad ju je snažni pljusak promočio do kože, tek kad se pljusak počeo miješati sa sitnim ledenicama, Rosemary ustade s klupce. Praćena ledenom kišom, nošena snažnim vjetrom, krenu prema kući.
Tamna se kontura kuće ocrtavala na olujnom nebu, a kad je Rosemary stupila na stazu koja je vodila prema kući, svi se prozori odjednom osvjetliše, bljesnuše poput nečijeg pogleda koji se obradovao posjetitelju. Na otvorenim i osvjetljenim vratima Rosemary ugleda visoku tamnu mušku siluetu. Munja bljesnu, iz tame izroni taman pogled u Rosemary uperen.
Tri dana ... Vratit ću se za tri dana... napisao je.
No, nije prošao niti jedan dan, a gospodin Znalac se vratio ...
(nastavak slijedi)
za one kojima se ne čita priča:
U samoći čovjeku se otvara put u vlastitu dubinu, i ako on uspe u nju sići bez straha i zaziranja, vratit će se obogaćen na površinu, i tek tada, kada je otkrio svoje Ja, imat će otvoren i pravi put prema bližnjem, prema Ti.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
