Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Čarobnjakov šegrt (kraj priče) Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna.
(Goethe)
...
Dok je savladavala nove čarolije, Rachellina glad za novim spoznajama stalno je rasla. Nije osjećala zasićenje ni umor,zaboravila je na jelo i na san. Dani i noći se spojiše, a Rachelle i Čarobnjak izgubiše pojam o vremenu. Ruke i pogledi su im se dodirivali, misli preplitale, sunce je jurilo preko neba, zvijezde su blistale i gasnule, mjesec se zaokruživao i stanjivao u srp, a Rachelle i Čarobnjak neumorno su plovili iz čarolije u čaroliju ...
Za Rachelle svaka čarolija bijaše nova, a novo je bilo i osjećanje sreće i sklada dok je čarolije izvodila zajedno sa svojim učiteljem. A tada Čarobnjak odjednom s čuđenjem shvati da više ne poučava, nego i sam uči ...
Čarolije koje su stvarali on i Rachelle zajedno bijahu nešto sasvim novo u Čarobnjakovu repertoaru. Veliki je Čarobnjak pamtio stoljeća, činilo mu se da je saznao sve što se može saznati, doživio sve što se može doživjeti, a sad je, s Rachelle, shvatio kako mu se počinju događati nova i još nedoživljena iskustva. Obuze ga ushićenje, a radost koju je osjećao udvostruči se i stopi s Rachellinom radošću.
Mjesec je dvaput obišao krug a tada Majstor reče Rachelli: Predahni načas ... otiđi na obalu, udahni morski zrak, obnovi snage ...
Ja ću za to vrijeme sve prirediti za čaroliju nad čarolijama. Tu čaroliju nijedan čarobnjak ne može izvesti sam, legenda veli da su za njezino izvođenje potrebna dva para čarobnjačkih ruku.
Saberi se i odmori, Rachelle, a tada ćemo je izvesti zajedno. Izvest ćemo zajedno tu čaroliju iz čarobnjačkih legendi, čaroliju koja do sada još nikad nije izvedena ...
Ali ja sam samo šegrt ... prošapta Rachelle. Tek sam započela šegrtovati ... Zar doista vjeruješ da ću čaroliju nad čarolijama moći izvesti, čak i s tobom zajedno?
Nisi više šegrt ... odgovori joj Čarobnjak. Zar nisi shvatila da si već postala čarobnica? Sa mnom il' bez mene, sad si sposobna za stvaranje čarolija ...
Rachelle mu pokuša reći kako nikada neće poželjeti ni jednu čaroliju izvesti bez njega, no Čarobnjak se nasmija, kažiprstom joj pokri usne i reče: Idi sad do obale...
Idi i čekaj me ... ...
...
Godinama kasnije, Rachelle je sjedila na obali. Sjedila je na obali rijeke kraj koje je odrasla, sjedila od jutra do večeri ... i prisjećala se.
Dok su se rječni valići igrali njezinim stopalima, Rachelle se zapita: Je li tada, u trenutku kad mi je kažiprstom dotaknuo usne, je li već tada znao da neće doći na obalu? Je li odlučio da neće doći već tada ... ili tek kasnije ... dok sam ga ja na obali još uvijek čekala?
Rachelle se u mislima vrati na onu udaljenu obalu, u ono već davno proteklo vrijeme. Kako sam uspjela preživjeti tu tugu? Što me je zadržalo da ne skočim u valove nakon što sam pročitala njegovo pismo ...
Slova Čarobnjakova pisma izbledjela su u proteklim godinama gotovo do neprepoznatljivosti, no u Rachellinu pamćenju bila su još uvijek tako jasna kao da su maločas prije ispisana: Čarolija nad čarolijama ... Na trenutak sam povjerovao da ju je moguće izvesti, povjerovao sam da bismo je mogli izvesti zajedno, ti i ja, Rachelle ...
No, što ako pokušamo, a ne uspijemo?
Na trenutak sam povjerovao da ćemo uspjeti, no rizik je prevelik ... a neuspjeh bi i tebi i meni oduzeo čarobnjačku moć ...
Zanio sam se, Rachelle ...
Sad shvaćam da sam se zanio, zanemario sam pravila čarobnjačkog esnafa, proizveo te u čarobnicu prije no što si dovršila šegrtovanje, dopustio ti da prekršiš pravilo o zabrani zapisivanja, čak sam i tvoje crteže korigirao ...
Ne krivim te za to, Rachelle, no više se nećemo vidjeti ...
Radi moga mira više se ne smijemo vidjeti ...
Rachelle se prisjeti kako je, čekajući Čarobnjaka, unatoč radosti i uzbuđenju, na trenutak umorna zaspala. A kad se probudila, njegovo pisamce joj je ležalo u krilu...
...
Zureći u riječni tok, Rachelle se još jednom prisjeti svega. Prisjeti se susreta i rastanka, radosti i bola, pred očima joj se ponovo ukazaše Čarobnjakovo lice, njegov pogled i njegove ruke ... Ona iz džepa izvuče olovku i list papira i u nekoliko poteza nacrta Čarobnjakov portret ...
Dok je gledala u crtež, prisjeti se kako se, pročitavši Čarobnjakovo pisamce, zarekla kako nikada neće pokušati izvesti ni jednu od čarolija koje je od njega naučila. Uostalom, u ugovoru o šegrtovanju, malim je slovima, na dnu stranice, pisalo: Bez diplome potpisane od Majstora, šegrt neće moći prakticirati čarolije ... Iako joj je Čarobnjak tada davno rekao da je postala čarobnica, diploma joj nikada nije bila uručena.
Rachelle duboko uzdahnu, ustade i obrisa mokra stopala rubom svoje duge haljine: Još jednom pogleda u rječne valove u koje je spustila Čarobnjakov portret a kad joj se list s crtežom izgubio iz vida, Rachelle se okrenu i pođe kući. Tama se već spuštala dok se Rachelle uspinjala obalom. Da se osvrnula, vidjela bi kako tragovi njezinih stopala poput čarolije svjetlucaju i iskre u riječnom pijesku, no ona se te večeri ne osvrnu ...
...
U svome dvorcu, miljama daleko, Čarobnjak je sjedio nevidljiv iza nevidljivog zastora. Kandidati za novog šegrta nestrpljivo su čekali, ne znajući da je veliki Majstor, kao i uvijek do tada, sljedećeg šegrta već izabrao.
Prije no što će objaviti svoj izbor, Čarobnjak otvori knjigu s popisom svih dotadašnjih šegrta. Prsti mu se oklijevajući zgrčiše, odupirao se ...
a potom ipak odlista nekoliko listova unatrag. Pod brojem 777 bijaše prazno, neispisano mjesto. Kad se Čarobnjakov pogled spustio do toga praznog mjesta, u praznini na tren zaiskriše i zablistaše slova - R a c h e ll e.
Zablistaše, zaiskriše ... i rasplinuše se ...
(kraj priče)
Epilog: Jedne ljetne večeri, vraćajući se sa svoje uobičajene šetnje do rijeke, Rachelle se osvrte. Oblak je zaklonio mjesec i ona jasno vidje kako tragovi njezinih stopa iskre i blistaju u rječnom pijesku.
Ništa ne nestaje bez traga ... pomisli. Ono što nas je dotaklo, ono što smo uspjeli dotaknuti ... nikad ne nestaje bez traga ...
...
Dodatak, za one koji nisu pratili priču: U čudesnom svijetu priča, slikovnica koju sam listala kad bijah djevočica ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta