Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose se pomirila s nesanicom, no ne i nestankom snova.
Kad bi predjutro ipak legla u postelju, nakon što bi veći dio noći provela u čitanju, slušanju glazbe ili dovršavanju poslova koji su tijekom dana ostali nedovršeni, pomislila bi koliko joj nedostaju snovi. Sklopila bi oči i na trenutak bi joj se učinilo kako se velika kožasta krila oko nje opet čvrsto sklapaju, kako je snažne kandže stežu u zagrljaj, osjetila bi vrući dah na svome obrazu, učinilo bi joj se kako tone u Njegov duboki tamni pogled ... No, već u sljedećem trenutku njegov bi pogled ustuknuo i nestao, kandže bi se otvorile i oslobodile Roseina ramena, njegov vreli dah još jednom bi je zapahnuo i nestao.
Dosadila sam mu ... il' sam mu postala preteška ...
Uplašio se da ću ga nagnati uzletjeti tako visoko da mu sunce sprži krila ... pomislila je s gorčinom.
Rose bi sve dala za barem još jedan san o letu, iako je znala da taj let uvijek završava padom, sve bi dala da kamene kandže zmaja ponovo ožive, zgrabe je i ponesu u visinu. No, koliko god intenzivno željela usnuti i sanjati, budna bi dočekala svitanje.
...
Rose je odrasla nikad ne dijeleći svoju postelju s nekim, u snu. Od djetinjstva je imala svoj ležaj, prvo zipku, pa zatim dječji krevetić, dok nije dorasla do velikog kreveta za odrasle. Ponekad bi se, dok bijaše malena djevojčica, ujutro uzverala preko letvica svoga kinderbeta i uvukla roditeljima u krevet. Pomazili bi je i ispričali joj priču, no ona nikada nije spavala u njihovom krevetu. Rose nije saznala kako je to usnuti kraj nekoga slušajući nečiji topli dah, osjećajući blizak dodir nečije tople puti, Rose je vjerovala da ne bi mogla zaspati uz takvu blizinu. No, sad, kad nije mogla usnuti već mjesecima, zapitala se ne bi li je disanje nekoga tko kraj nje sniva uspjelo uljuljkati u san.
...
Te je ljetne večeri Rose žurila kući. Put ju je vodio preko gradskog trga, pored katedrale, i Rose je, tek kad je bila već nekoliko ulica dalje, shvatila kako večeras nije digla pogled prolazeći, kako ga nije ni pogledala, pa čak ni pomislila na Njega, na kamenog zmaja s crkvenog zida.
Upitala se je li On pogledao nju, je li potražio njezin pogled ... ili je samo zurio u sumrak? Ne, večeras neću misliti o Njemu ... odlučila je Rose ubrzavajući korak kao da se boji da bi se On mogao predomisliti i dozvati je natrag. Večeras ću konačno misliti o sebi ... prošaptala je.
No, nije mislila o sebi, mislila je o Silvestru.
...
Silvestar će večeras prvi puta doći u Rosein dom, doći će k Rose na večeru. Rose se odlučila za hladna jela i priredila ih već tijekom prijepodneva. Stol je predvečer postavila u vrtu, pod stablom stare jabuke i tek je tada shvatila da je zaboravila na vino. U bifeu je imala samo bocu bijelog vina a znala je da Silvestar rado pije opora crna vina. Na svu sreću, ostalo je još dovoljno vremena da odjuri do velike trgovine na trgu s najboljim izborom vina u gradu i vrati se kući prije Silvestrova dolaska.
Silvestar je ubrzo stigao noseći ruže i bocu vina i Rose se nasmijala sama sebi zbog panike koja ju je uhvatila kad je shvatila da je zaboravila na vino. Oboje su izabrali plavac iz iste vinarije pa je priča o toj zgodnoj koincidenciji razbila početnu napetost.
Zrikavci su pjevali pa potom umuknuli, mjesec je čas blistao, čas se skrivao iza oblaka, noć je bila topla, majske su ruže mirisale ...
Osjećam se pomalo glupo ... rekao je Silvestar. Donio sam ruže tebi, gospodarici začaranog vrta, donio sam ruže u ružičnjak ... A te se moje bijedne bezmirisne ruže iz staklenika ne mogu mjeriti s onima koje u tvome vrtu cvjetaju, Rose ...
Rose se nasmijala: Ali sve su moje ruže bijele, a ti si mi donio crvene ... Latice su im tamnocrvene i iskričave na mjesečini, baš kao i vino koje pijemo ...
Sjedili su u vrtu uz svijeće i do jutra ispraznili obje boce, no u svitanje nisu bili pijani od vina već od uzajamnih pogleda ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
