Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kada je netko u bijeloj kuti zadnji puta zavirio u kapljicu moje krvi, ustanovio je da ima viškova. Kao u kriški torte, suviše šećera i masti ... hihihihi ... Preporučiše mi da manje sjedim za tipkovnicom, a više šetam.
I eto me na jutarnjoj šetnji. Destinacija znana - moja draga Drava.
Prođoh 'Crnim putem', prijeđoh Strosmayerovu i kod nekadašnje 'carine' (na mjestu gdje je završavao Grad a počinjala Retfala) spustih se do obale. Oduvijek mi je bilo dovoljno pola sata na obali i rijeka bi sve moje brige i tuge odnijela tamo negdje prema moru. Ukoliko negdje pročitate da je more zagađeno, sad znate koga treba okriviti.
Nedjeljno jutro, na obali još nema šetača. Samo jedna korpulentna dama na biciklu s psom (također pretilim) na povodcu. I jedan usamljenik na klupi, no zurio je u vodu pa me nije ni primijetio dok sam prolazila 'bentom'.
I dok sam se 'bentom' penjala, ustanovih da me privlači klupica uz vodu, pa se predomislih i spustih se umjesto da se penjem. Sjedoh na klupicu i zapalih cigaretu. Pušači vole izići na čisti zrak samo da bi ga onečistili. Barem neću baciti opušak, pomislih brojeći opuške bačene kraj klupice. Svoj sam opušak spremila u 'putnu' pepeljaru koju svuda nosim sa sobom.
Najradije bih ostala sjediti tu uz vodu, do večeri. No, pošto mi je propisana šetnja, krenuh uz vodu u pravcu riječnog toka. Mirno teče moja Drava, odnoseći sve moje nemire. Teče prema Dunavu, a Dunav će je odnijeti do mora. Ljuljuškaju se čamci, privezani uz obalu a ja ih poželjeh odvezati i pustiti da otplove. Uskoro ugledah još jedno dravsko plovilo koje plovi samo između dvaju obala. Kompa, dakako. No, još nema nedjeljnih posjetitelja ZOO vrta s prijeke strane pa se kompa prazna vraća na drugu obalu. Fotografirala sam tablu s voznim redom, za slučaj da se jednom poželim ukrcati, pljucnula sam u Dravu, popela se na bent i malim uličicama krenula svojoj uličici. Dok sam prolazila kroz Splavarsku, misli mi nekamo otploviše, k'o splavom, valjda prema moru plavom ...
Presjekoh opet Strosmayerovu, no prvo sam pričekala da prođe tramvaj. Osječki su tramvaji nekada bili crveni, a onda je neka budala crvenu boju svela samo na ideološki simbol pa su osječki tramvaji odjednom kao kameleoni promijenili boju. No, što se ja čudim, nisu oni jedini ...
Gle, srušili su još jednu kuću u Strosmayerovoj i sad na njezinom mjestu stoji tabla s reklamom: Prodaja visokokvalitetnih stanova ... Moš' misliti visoke kvalitete, bit će to još jedan kokošarnik tankih zidova ... A nekada je u kući koje više nema stanovala moja školska kolegica Blaža. Srela sam je neki dan i jedva se prepoznasmo... U sljedećoj ulici još jedna kuća nedostaje, sad je na njezinu mjestu prolaz prema Billi. A u kući koje također više nema stanovala je Mira. S njom sam sjedila u istoj klupi. No, Miru više neću sresti. Nakon što joj je u glavi pukla aneurizma više ne izlazi, sad miruje kraj prozora, nemirna Mira ...
Zaustavljam se kraj lijepog prizora. Rascvjetale se grane pružaju prema suncu ... a onda vidim da su se behari već počeli osipati. Malo dalje je lijepi veliki hrast, iza vrtne ograde, mi ljudi izgleda ne možemo bez ograda. Stara Sladovićeva kuća sad je obnovljena. Novi je vlasnik htio hrastove u dvorištu posjeći, na sreću, nije dobio dozvolu. Dvije kuće dalje leže oblice stabala za koje je netko dobio dozvolu da ih posječe. Iz mrtvih oblica izrasle su male grančice sa zelenim listićima i ja pomislih kako im je to zadnje listanje.
Pogled mi se podiže za cvrkutom u krošnji breze. Uznemirio me taj cvrkut koji je zvučao kao poziv upomoć. Zagledam među već olistale grane i eto tužnog prizora. Odbačena se traka izvučena iz audio-kazete omotala ptičici oko noge, a potom oko grančice. Ptičica se batrga, a oko nje oblijeće druga, valjda njezin životni drug ... a ja im pomoći ne mogu, grana je suviše visoko. Stojim neko vrijeme gledajući i slušajući, pa onda krenem dalje no znam da će mi taj tužni cvrkut još dugo odjekivati u mislima.
Zapitah se koja je to pjesma na traci koja se ptičici omotala oko nožice ... i sjetih se one Cohenove: Like a bird on a wire ...
photo by rusalka
Like a bird on the wire,
Like a drunk in a midnight choir
I have tried in my way to be free.
Like a worm on a hook,
Like a knight from some old fashioned book
I have saved all my ribbons for thee.
If I, if I have been unkind,
I hope that you can just let it go by.
(...)
Like a baby, stillborn,
Like a beast with his horn
I have torn everyone who reached out for me ...
Eto me pred mojom kućom, moja kućica moja slobodica.
Mala bijela kućica šćućurila se u zavjetrini visokih breza. Dok otključavam kapiju osjetih kako iz vrta mirišu đurđice. Rascvjetale su se noćas, pomislim i odoh da ih pomirišem izbliza.
Bijeli mali mirisni cvjetići. Ne znam zašto, no đurđice su me uvijek podsjećale na suzice ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
