Marketing
s jutarnje šetnje ...
photo by rusalka
Kada je netko u bijeloj kuti zadnji puta zavirio u kapljicu moje krvi, ustanovio je da ima viškova. Kao u kriški torte, suviše šećera i masti ... hihihihi ... Preporučiše mi da manje sjedim za tipkovnicom, a više šetam.
I eto me na jutarnjoj šetnji. Destinacija znana - moja draga Drava.
Prođoh 'Crnim putem', prijeđoh Strosmayerovu i kod nekadašnje 'carine' (na mjestu gdje je završavao Grad a počinjala Retfala) spustih se do obale. Oduvijek mi je bilo dovoljno pola sata na obali i rijeka bi sve moje brige i tuge odnijela tamo negdje prema moru. Ukoliko negdje pročitate da je more zagađeno, sad znate koga treba okriviti.
Nedjeljno jutro, na obali još nema šetača. Samo jedna korpulentna dama na biciklu s psom (također pretilim) na povodcu. I jedan usamljenik na klupi, no zurio je u vodu pa me nije ni primijetio dok sam prolazila 'bentom'.
I dok sam se 'bentom' penjala, ustanovih da me privlači klupica uz vodu, pa se predomislih i spustih se umjesto da se penjem. Sjedoh na klupicu i zapalih cigaretu. Pušači vole izići na čisti zrak samo da bi ga onečistili. Barem neću baciti opušak, pomislih brojeći opuške bačene kraj klupice. Svoj sam opušak spremila u 'putnu' pepeljaru koju svuda nosim sa sobom.
Najradije bih ostala sjediti tu uz vodu, do večeri. No, pošto mi je propisana šetnja, krenuh uz vodu u pravcu riječnog toka. Mirno teče moja Drava, odnoseći sve moje nemire. Teče prema Dunavu, a Dunav će je odnijeti do mora. Ljuljuškaju se čamci, privezani uz obalu a ja ih poželjeh odvezati i pustiti da otplove. Uskoro ugledah još jedno dravsko plovilo koje plovi samo između dvaju obala. Kompa, dakako. No, još nema nedjeljnih posjetitelja ZOO vrta s prijeke strane pa se kompa prazna vraća na drugu obalu. Fotografirala sam tablu s voznim redom, za slučaj da se jednom poželim ukrcati, pljucnula sam u Dravu, popela se na bent i malim uličicama krenula svojoj uličici. Dok sam prolazila kroz Splavarsku, misli mi nekamo otploviše, k'o splavom, valjda prema moru plavom ...
Presjekoh opet Strosmayerovu, no prvo sam pričekala da prođe tramvaj. Osječki su tramvaji nekada bili crveni, a onda je neka budala crvenu boju svela samo na ideološki simbol pa su osječki tramvaji odjednom kao kameleoni promijenili boju. No, što se ja čudim, nisu oni jedini ...
Gle, srušili su još jednu kuću u Strosmayerovoj i sad na njezinom mjestu stoji tabla s reklamom: Prodaja visokokvalitetnih stanova ... Moš' misliti visoke kvalitete, bit će to još jedan kokošarnik tankih zidova ... A nekada je u kući koje više nema stanovala moja školska kolegica Blaža. Srela sam je neki dan i jedva se prepoznasmo... U sljedećoj ulici još jedna kuća nedostaje, sad je na njezinu mjestu prolaz prema Billi. A u kući koje također više nema stanovala je Mira. S njom sam sjedila u istoj klupi. No, Miru više neću sresti. Nakon što joj je u glavi pukla aneurizma više ne izlazi, sad miruje kraj prozora, nemirna Mira ...
Zaustavljam se kraj lijepog prizora. Rascvjetale se grane pružaju prema suncu ... a onda vidim da su se behari već počeli osipati. Malo dalje je lijepi veliki hrast, iza vrtne ograde, mi ljudi izgleda ne možemo bez ograda. Stara Sladovićeva kuća sad je obnovljena. Novi je vlasnik htio hrastove u dvorištu posjeći, na sreću, nije dobio dozvolu. Dvije kuće dalje leže oblice stabala za koje je netko dobio dozvolu da ih posječe. Iz mrtvih oblica izrasle su male grančice sa zelenim listićima i ja pomislih kako im je to zadnje listanje.
Pogled mi se podiže za cvrkutom u krošnji breze. Uznemirio me taj cvrkut koji je zvučao kao poziv upomoć. Zagledam među već olistale grane i eto tužnog prizora. Odbačena se traka izvučena iz audio-kazete omotala ptičici oko noge, a potom oko grančice. Ptičica se batrga, a oko nje oblijeće druga, valjda njezin životni drug ... a ja im pomoći ne mogu, grana je suviše visoko. Stojim neko vrijeme gledajući i slušajući, pa onda krenem dalje no znam da će mi taj tužni cvrkut još dugo odjekivati u mislima.
Zapitah se koja je to pjesma na traci koja se ptičici omotala oko nožice ... i sjetih se one Cohenove: Like a bird on a wire ...
photo by rusalka
Like a bird on the wire,
Like a drunk in a midnight choir
I have tried in my way to be free.
Like a worm on a hook,
Like a knight from some old fashioned book
I have saved all my ribbons for thee.
If I, if I have been unkind,
I hope that you can just let it go by.
(...)
Like a baby, stillborn,
Like a beast with his horn
I have torn everyone who reached out for me ...
Eto me pred mojom kućom, moja kućica moja slobodica.
Mala bijela kućica šćućurila se u zavjetrini visokih breza. Dok otključavam kapiju osjetih kako iz vrta mirišu đurđice. Rascvjetale su se noćas, pomislim i odoh da ih pomirišem izbliza.
Bijeli mali mirisni cvjetići. Ne znam zašto, no đurđice su me uvijek podsjećale na suzice ...
Post je objavljen 19.04.2009. u 10:07 sati.