Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Njezin je krevet bio uzak poput ladice. Spremajući se da utonu u san, složili su se poput žlica u ladici. Ležala mu je u krilu, s glavom na njegovu ramenu, osjećajući njegov topli dah na potiljku. Uskoro je začula kako mu disanje postaje sve dublje, zaspao je.
U toplini njegova zagrljaja osjetila se zaštićenom i sigurnom. A tada joj se počeo prikradati san. Bilo bi tako lijepo zaspati u njegovu zagrljaju, no Rose se opirala snu, nije željela izgubiti niti jedan trenutak. Osluškivala je njegovo disanje, osjećala otkucaje njegova srca, prisjećajući se njegovih poljubaca čije je žarenje još uvijek osjećala na svojoj koži.
U proljeće će nam biti četiri godine ... pomislila je dok su protjecali tihi noćni sati. Četiri godine ... a još uvijek mi se sve zna učiniti nestvarnim, poput nekog lijepog nevjerojatnog sna ...
Vani je svitalo, ševe su pjesmom pozdravljale jutro novoga dana.
Rose je svojim dlanom obuhvatila njegovu usnulu šaku, a On je, iako u snu, odgovorio stiskom na njezin dodir. I Rose je, vođena njegovom rukom, konačno bez odupiranja...
... utonula u san.
...
Uzajamnu su želju osjetili od prvog trenutka, uzajamnu su bliskost gradili iz trenutka u trenutak. Njihovi su zajednički trenutci bili rijetki, u čitavoj godini svoje ljubavi proveli bi zajedno jedva tri mjeseca. No, osjećali su da su zajedno i kad bi bili razdvojeni, ljubav je postala os oko koje su se vrtjeli njihovi životi.
Nakon godinu dana On je povjerovao kako je dobro poznaje. Bila je 'tiha voda', pa iako bi se pod njegovim dodirima pretvarala u nabujalu rijeku, on je ipak bio siguran da u njezinom toku nema virova ni opasnih sprudova. Bila je uvijek vedra, uvijek nasmijana, dok bi bili zajedno. Smijala se zvonko, od srca, uvijek ga dočekivala i ispraćala s osmijehom. Volio je taj njen osmijeh, pa bi svaki telefonski razgovor završavao s: Ljubim Te u lijepi osmijeh ...
Kada bi njih dvoje bili zajedno nitko im drugi nije trebao, zatvorili bi se u svoj vlastiti svijet, usredotočili jedno na drugo, sve bi drugo nestalo. Pričali bi o svemu i svačemu, prisjećali se svojih djetinjstava, svojih prvih susreta, šalili se, smijali, ludovali i ljubili se do duboko u noć.
On bi uvijek usnuo prvi, veseleći se jutru u kojem će ga dočekati njezin osmijeh. Kada bi otvorio oči, ona bi već bila budna. Razbuđujući se, osjetio bi njezinu ruku na svojim prsima ili ramenu, njezino tijelo savijeno oko njegova, poput vitice bršljana oko hrasta. Oči bi joj zablistale kad bi ugledala njegov pogled, nasmiješila bi mu se. Kad ne bi bio s njom, on bi se obično budio teško i ujutro bio mrzovoljan, pa je stoga zahvaljivao proviđenju zbog te njezine jutarnje vedrine.
A onda, nekako s proljeća, kad je njihova ljubav upravo trebala napuniti godinu dana, jednog jutra, dok ju je, budeći se, gledao kako mu se osmjehuje, odjednom mu je u svijesti izronila spoznaja da je nikada nije vidio usnulu. Uvijek bi on zaspao prvi, uvijek bi ga ujutro ona dočekala već budna. Bili su bliski pa je znao da ona povremeno pati od nesanice, no sada se zapitao: Zar je moguće da ona tih noći kad su zajedno ostaje budna do jutra?
Nije znao veseli li ga ili boli ta pomisao pa je odlučio provjeriti.
Te su se hladne februarske noći, kao i obično, priljubili jedno uz drugo, složivši se poput žlica u ladici. Osjećao ju je privijenu duž svojih leđa i uživao u toplini njezina krila i mekoći dlana koji mu je položila na rame, tražeći onu kvržicu na njegovu ramenu koju je tako voljela.
Osluškivao joj je disanje i shvatio da je budna. Povremeno bi tiho uzdahnula, prislonila mu obraz uz leđa, provjeravala li on pokriven. Noć je odmicala, vani je počela padati hladna zimska kiša, u vrtu su se oglasili zvuci 'mačjih svatova', kroz prozorske rebrenice u sobu zavirilo blijedo zimsko jutro ... a Ona je još uvijek bila budna ...
Promeškoljio se, glumeći buđenje, i okrenuo prema njoj. Kao i svakog jutra, dočekala ga je s osmijehom, a on je tek tada primijetio da je blijeda.
Kako si spavala, jesi li nešto lijepo sanjala? upitao ju je, no nije odgovorila.
Poljupcem je izbjegla odgovor, a potom ga navela da zaboravi na postavljeno pitanje, da zaboravi na sva pitanja ...
I tako o tome nisu razgovarali toga dana, nego tek mnogo kasnije.
...
Bilo je to opet u februaru.
Stigao je k njoj te nedjelje u podne, stol je bio postavljen, svijeće su blistale poput njezinih očiju, soba je bila topla, poput njezina zagrljaja. On je donio bocu 4Roses, i ruže ... Ljubili su se do dugo u noć, a zatim se priljubili jedno uz drugo, poput žlica u ladici, ona u njegovu krilu, s glavom na njegovu ramenu. Ostao je budan, osluškujući njezino disanje, osjećajući otkucaje njezina srca, prisjećajući se njezinih poljubaca čije je žarenje još uvijek osjećao na svojoj koži. A onda je, pred jutro, osjetio kako joj se tijelo opušta a disanje joj postaje sve dublje i sporije.
Zaspala mu je u zagrljaju a njega je ispunilo osjećanje da je tek sada, u tom trenutku, konačno potpuno njegova.
Ležao je budan, držeći usnulu Rose u zagrljaju ...
... i smiješio se.
...
Tek joj je sljedećeg februara, jednog jutra, rekao:
Bit ću uvijek tu, s Tobom, i kad usneš i kad se probudiš ...
Uvijek ću biti tu, u Tvom zagrljaju, i kad sam tu i kad me nema ... i kad me više ne bude ...
Uvijek ću biti tu, budi sigurna u to ... jer nema mjesta pod suncem, mjesecom i zvijezdama gdje bih bio sretniji ...
Već u sljedećem je trenutku ljubio njezin osmijeh ... i prvi put osjetio njezinu suzu na svojoj usni ...
Smiješeći se, pomislio je kako taj njezin osmijeh kroz suze liči na dugu ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta