Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Mislila je da zna sve o ružama, a ipak je zaboravila da ruže imaju trnje.
...
Poklanjao joj je ruže i zvao ju Ružom.
Zajedničke trenutke uspijevali su posvetiti samo sebi. Zaboravljali bi na ostatak svijeta, ne bi postojalo ništa osim njih. No, teže im je, vremenom sve teže, polazilo za rukom nastaviti svoje živote u razdobljima razdvojenosti.
I njoj i Njemu bi se zajednički vrhunci učinili nestvarnima, poput sna, već trenutak pošto bi se rastali. S naporom bi se vraćali svakodnevici, ponekad je i njoj i Njemu trebalo i po nekoliko dana da bi se 'spustili s oblaka'.
Rosalind se nadala da će se oboje, ili barem jedno od njih, vremenom zasititi onog drugoga. No, kako je vrijeme prolazilo, njihova je uzajamna glad rasla. Susreti su im postajali sve intenzivniji, rastanci sve nepodnošljiviji. Rosalind se grčevito borila kako joj se život ne bi sveo na iščekivanje. Smatrala je to ponižavajućim, a nije ni Njega željela opteretiti svojim čekanjem.
Najgore je bilo to što je Rosalind shvatila da ne bi mogla podnijeti ni trajno zajedničko življenje. Za oboje je bilo prekasno, njihovi su životi prekoračili onu kritičku točku u kojoj je novi početak još uvijek moguć. Postali su tako bliski, znali su jedno o drugome i ono što nije znao nitko drugi, savršeno su se uskladili u svemu, a ipak je Rosalind ponekad imala osjećaj kako jedno od drugoga kriju vlastite strahove i nedoumice. Drugi puta bi joj se opet činilo da On posjeduje 'lakoću postojanja' koja je njoj izmicala pa mu je zavidjela na tomu. A potom bi, opet, u njegovu zagrljaju, nestajale sve njezine nedoumice i sumnje, sve brige i boli. No, kad bi otišao ...
On joj je i dalje poklanjao ruže. Isprva bi ponekad donio i pokoju crvenu, no potom samo bijele, različitih sorti. Savršene, polurascvjetale, dugih stapki i svježih listova, izabrane pomno i znalački.
Jednom mu je u šali rekla: Zar me vidiš kao bijelu ružu?
A On joj je odgovorio, sasvim ozbiljno: Znam da crvene ruže znače ljubav i strast, no ta je simbolika tako konvencionalna.
Uz to, meni su sve crvene ruže nekako iste.
Bijele, nasuprot tome, nikada nisu jednolično bijele. Njihova se bjelina boji rumenim, plavičastim ili srebrnastim odsjajima ... Bijela ruža blista i zrači dok se otvara Suncu ...
Uvijek bih izabrao bijelu među crvenima.
Da, Tebe vidim kao bijelu ružu.
Za Njega i s Njim, Rosalind je bila bijela ruža. Na najmanji Njegov dodir otvarala bi se kao ruža suncu. Međutim, s tugom je osjećala kako, kad On nije tu, sve više postaje plava ruža, simbol težnje za postizanjem nedostižnog: ostati slobodna unatoč vezivanju, ljubiti bez ljubomore, predati se bez ostatka a ipak sačuvati sebe, susretati se bez straha od rastanka, rastajati se bez osvrtanja ... ljubiti bez bola ...
Ljubila ga je iz dna duše, a ipak ... ponekad bi ga gotovo mrzila zato je što izgubila mir i ravnotežu koju je teškom mukom postigla, prije no što ga je srela. Potom bi mrzila sebe, mislila bi kako je ona ta koja ne zna ljubiti dovoljno ... ili možda ljubiti staloženije, mirnije, trezvenije ...
Znala je da više ne bi mogla živjeti bez tih nemira koje On u njoj pokreće, nije mogla podnijeti pomisao da bi ga mogla izgubiti.
Znala je da im vrijeme izmiče, ponekad je pomišljala da bi bilo najbolje nekamo nestati prije no što ih udalje vrijeme, ljudi, svakodnevica .. ili vječnost. No, potom bi opet, u njegovu zagrljaju, osjećala da im ni vrijeme ni ljudi, ni svakodnevica ni vječnost ne mogu ništa ...
Nekako u to vrijeme, Rosalind je ustanovila kako više nije u stanju čitati Shakespearea. Snaga Bardovih strasti samo bi intenzivirala njezine vlastite nemire. U to je vrijeme ponovo otkrila Agathu Cristie. Agathine priče u kojima su, unatoč zapletu, ljudske strasti bile prepoznatljive i raspletive, relaksirale su Rosalind. Uživala je u Agathinim opisima ladanjskih ambijenata i poduhvatima Miss Marple. Ponekad bi poželjela da je već dostigla i godine Agathine junakinje, godine u kojima čovjek živi od sjećanja, zabavlja se promatranjem života sa sigurne distance, odgoneta samo tuđe zagonetke.
Tada još uvijek nije znala da godine ne moraju značiti ništa, kad se radi o ljubavi i strasti.
Svi ljubitelji Agathe Cristie znaju za misterioznu epizodu njezina života, za njezin tajanstveni nestanak.
Jednog hladnog petka, početkom prosinca 1926, u razdoblju kada je već bila slavna, bez prethodnog upozorenja, Agatha se odvezla u nepoznatom smjeru. Jedanaest je punih dana, pod tuđim imenom, dok je za njom bila organizirana potraga, provela u nekom malom hotelu. Kasnije je tvrdila kako se, usljed amnezije, nije uspjevala ničega prisjetiti, čak niti prepoznati vlastitu fotografiju u novinama koje su bile pune vjesti o njezinu nestanku. Uzroci te navodne amnezije nikada nisu bili rasvjetljeni, no spekuliralo se o ljubavnoj krizi i suicidalnim namjerama. Odgonetka je tražena i u njezinu romanu Nedovršeni portret.
...
Miss Rosalind se prenula iz razmišljanja, sjećanja. Ustala je s vrtne klupice i gonjena nesavladivim porivom ušla u kuću. Na dnu ladice pisaćeg stola, ladice koju nije otvarala godinama, skriven pod slojem osušenih ružinih latica, ležao je nedovršeni crtež ruže. Bila je to tek započeta, nikad dovršena skica.
Savršeno dobro se sjećala trenutka u kojem je započela slikati tu sliku, no trenutak u kojem je odustala od slikanja potisnula je u zaborav.
Nestala sam, poput Agathe.
No, ona je pobjegla na jedanaest dana ...
... a moj bijeg traje već petnaest godina ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta