Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Pod niskim olovnosivim nebom, zagrlili su se, Morpheus i Rose. Dugo su stajali, tako zagrljeni, dok su im srca opet kucala kao jedno. Sad su oboje znali, ljubav njihova neće bez iskušenja biti, čak i ako se iz zemlji sjenki budu uspjeli vratiti. Znali su to, sad, oboje. I upravo zbog te spoznaje, voljeli su se još jače.
...
Dugo su tako stajali, zagrljeni, svjesni samo jedno drugoga, dok su zamasi vjetra, koji se oko njih podigao, bivali sve jači. Rose i Morpheus našli su se u središtu crvenoga oblaka koji je postajao sve gušći, sve neprozirniji. Fijuk vjetra zvučao je poput jauka. Činilo se da izgubljene duše uglas neutješno jauču, stenju i zavijaju kao nekakav veliki sablasni zbor. Udari vjetra bili su tako snažni da su se Morpheus i Rose jedva održavali na nogama. Morpheus je Rose zaklonio svojim plaštem, a ona je čvrsto obavila ruke oko njegova struka da je naleti vjetra ne odnesu. Strašan ju je strah spopao da bi ih taj vjetar mogao razdvojiti, odnijeti na različite strane.
Moramo se nekamo skloniti ... viknuo je Morpheus Rosei tik do uha, no ona nije čula njegov glas, koji se izgubio u glasnom huku vjetra. Riječi je pročitala s njegovih usana.
Držeći se za ruke, potrčali su ... i odjednom osjetili kako se tlo pod njihovim nogama blago uzdiže. Uspeli su se na oniži brežuljak, pri čijem vrhu je rasla nakupina niskog trnovitog žbunja. Dok su im dugi trnovi parali odjeću i kožu, zavukli su se pod žbunje i tu otkrili otvor kroz koji su se uvukli u plitku udubinu u obronku brežuljka.
Prekrili su se Morpheusovim plaštem da im sitna crvena prašina ne bi ulazila u oči i usta i blisko se privili jedno uz drugo. Fijuk vjetra zaglušivao je riječi i onemogućavao razgovor, pa su Morpheus i Rose razgovarali dodirima. Ruke su im se dodirnule, dlanovi priljubili, prsti isprepleli ... Rose je naslonila glavu Morpheusu na grudi, a on je sklopio ruke oko nje. Osjetila se zaštićeno u njegovu zagrljaju, sigurna je bila da ih nikakav vjetar razdvojiti neće ...
Oluja je jačala, oblaci crvene prašine kovitlali su se, vjetar hučao i jaukao. Roseini su se otežani kapci sklapali i sklopili ... Potonula je u san.
I u Roseinu je snu bila oluja, snažan je vjetar i u snu kovitlao crvenu prašinu, pa Rose nije mogla razlikovati san od jave ...
U kovitlacima crvene prašine Rose je ugledala dvije siluete, nošene vjetrom. Naga se dugokosa ženska prilika grčevito privijala uz grudi mladića koji je u očaju lice prekrio plaštem, dok ih je, zagrljene, vjetar gonio kroz vječnost.
Rosein se pogled susreo s pogledom te žene. Lice ženino bilo je finih crta, ovalno i blijedo, uokvireno dugom vranom kosom. Rose nije znala što je to navelo tu blijedu ženu da počne pripovijedati ...
Sjedili smo ... obratila se žena Rosei ... jedno kraj drugoga, čitajući priču o ljubavi Lancelota i Ginevre. Prsti su nam se dotakli dok smo list okretali ...
A bili smo sami, Paolo i ja ... u vrtu, pod pergolom po kojoj su se vitice ružina grma uvijale. Sladak nas je miris majskih ruža opijao ... Lica su nam poput latica bijelih ruža poblijedila, kad su nam se pogledi sreli ... Nismo još namjere grješne ni svjesni postali, a već smo je provodili u djelo ...
Tu na klupi kamenoj, majskim suncem zagrijanoj, na poplunu od opalih ružinih latica, zgrješismo ...Paolo, brat muža mi nevoljenog, spozna nevjestu brata svojega ...
Skute mi je baršunaste podigao, rukom bedra raskrilio, dok ruku sam zavlačila pod njegovu košulju i prsa mu milovala ... Slatki grč sladostrašća tijelom mi je proletio ...i ja, Francescca, koja sam hladna poput kamene statue bila u naručju vlastitoga muža, oživjela sam u zagrljaju muževljeva brata ... Ja, Francescca, koja bijah poput čvrsto zatvorene školjke, otvorih se Paolu potpuno, dušom i tijelom ...
Znali smo oboje da smrtni grijeh činimo, no oduprijeti se grijehu nismo mogli.
A poslije, kad su nam se tijela napokon razdvojila, zarekosmo se da to nećemo učiniti više nikada ... No, učinili smo to ponovo ... i ponovo ... čim nam se dah vratio ...
I koristili smo, besramno, svaku priliku da se dodirnemo i pogledamo, pa smo brzo sumnju Prevarenoga probudili. Rekao je kako na put ide, a čim nam se s vidika izgubio, već smo u bračnu ložnicu pohrlili, Paolo i ja.
Tu nam je, mačem svojim, presudio, prevareni muž i brat. Jednim je udarcem snažnim oba nam srca probo' ...
Preljubnike Pakao čeka, znali smo, dok smo griješili ... Znali smo da će nas kazna stići, no nismo se nadali da će biti tako brza i tako surova. Pa ipak, ljubili bismo se i zadnjim dahom, zadnjim otkucajem srca ... I ljubili smo se, čak i izdišući ...
No, ne kajem se. Grijeh je bio kazne vrijedan ... ne kajem se, dok god nas i Smrt ostavi združene ...
Rekavši to, Francescca je opet obraz priljubila uz Paolove grudi i čvršće se uz njega privila, dok ih je nalet vjetra dalje odnio ...
Budeći se, Rose u prvom trenutku nije znala, dodiruje li to njezin obraz Morpheusove grudi, ili je to Francesccin obraz uz grudi Paolove priljubljen ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
