rose: vjetrom nošeni ...

(prethodni nastavak)


Pod niskim olovnosivim nebom, zagrlili su se, Morpheus i Rose. Dugo su stajali, tako zagrljeni, dok su im srca opet kucala kao jedno. Sad su oboje znali, ljubav njihova neće bez iskušenja biti, čak i ako se iz zemlji sjenki budu uspjeli vratiti. Znali su to, sad, oboje. I upravo zbog te spoznaje, voljeli su se još jače.

...

Dugo su tako stajali, zagrljeni, svjesni samo jedno drugoga, dok su zamasi vjetra, koji se oko njih podigao, bivali sve jači. Rose i Morpheus našli su se u središtu crvenoga oblaka koji je postajao sve gušći, sve neprozirniji. Fijuk vjetra zvučao je poput jauka. Činilo se da izgubljene duše uglas neutješno jauču, stenju i zavijaju kao nekakav veliki sablasni zbor. Udari vjetra bili su tako snažni da su se Morpheus i Rose jedva održavali na nogama. Morpheus je Rose zaklonio svojim plaštem, a ona je čvrsto obavila ruke oko njegova struka da je naleti vjetra ne odnesu. Strašan ju je strah spopao da bi ih taj vjetar mogao razdvojiti, odnijeti na različite strane.

Moramo se nekamo skloniti ... viknuo je Morpheus Rosei tik do uha, no ona nije čula njegov glas, koji se izgubio u glasnom huku vjetra. Riječi je pročitala s njegovih usana.

Držeći se za ruke, potrčali su ... i odjednom osjetili kako se tlo pod njihovim nogama blago uzdiže. Uspeli su se na oniži brežuljak, pri čijem vrhu je rasla nakupina niskog trnovitog žbunja. Dok su im dugi trnovi parali odjeću i kožu, zavukli su se pod žbunje i tu otkrili otvor kroz koji su se uvukli u plitku udubinu u obronku brežuljka.

Prekrili su se Morpheusovim plaštem da im sitna crvena prašina ne bi ulazila u oči i usta i blisko se privili jedno uz drugo. Fijuk vjetra zaglušivao je riječi i onemogućavao razgovor, pa su Morpheus i Rose razgovarali dodirima. Ruke su im se dodirnule, dlanovi priljubili, prsti isprepleli ... Rose je naslonila glavu Morpheusu na grudi, a on je sklopio ruke oko nje. Osjetila se zaštićeno u njegovu zagrljaju, sigurna je bila da ih nikakav vjetar razdvojiti neće ...

Oluja je jačala, oblaci crvene prašine kovitlali su se, vjetar hučao i jaukao. Roseini su se otežani kapci sklapali i sklopili ... Potonula je u san.

I u Roseinu je snu bila oluja, snažan je vjetar i u snu kovitlao crvenu prašinu, pa Rose nije mogla razlikovati san od jave ...

U kovitlacima crvene prašine Rose je ugledala dvije siluete, nošene vjetrom. Naga se dugokosa ženska prilika grčevito privijala uz grudi mladića koji je u očaju lice prekrio plaštem, dok ih je, zagrljene, vjetar gonio kroz vječnost.
Rosein se pogled susreo s pogledom te žene. Lice ženino bilo je finih crta, ovalno i blijedo, uokvireno dugom vranom kosom. Rose nije znala što je to navelo tu blijedu ženu da počne pripovijedati ...

Sjedili smo ... obratila se žena Rosei ... jedno kraj drugoga, čitajući priču o ljubavi Lancelota i Ginevre. Prsti su nam se dotakli dok smo list okretali ...

A bili smo sami, Paolo i ja ... u vrtu, pod pergolom po kojoj su se vitice ružina grma uvijale. Sladak nas je miris majskih ruža opijao ... Lica su nam poput latica bijelih ruža poblijedila, kad su nam se pogledi sreli ... Nismo još namjere grješne ni svjesni postali, a već smo je provodili u djelo ...

Tu na klupi kamenoj, majskim suncem zagrijanoj, na poplunu od opalih ružinih latica, zgrješismo ...Paolo, brat muža mi nevoljenog, spozna nevjestu brata svojega ...

Skute mi je baršunaste podigao, rukom bedra raskrilio, dok ruku sam zavlačila pod njegovu košulju i prsa mu milovala ... Slatki grč sladostrašća tijelom mi je proletio ...i ja, Francescca, koja sam hladna poput kamene statue bila u naručju vlastitoga muža, oživjela sam u zagrljaju muževljeva brata ... Ja, Francescca, koja bijah poput čvrsto zatvorene školjke, otvorih se Paolu potpuno, dušom i tijelom ...

Znali smo oboje da smrtni grijeh činimo, no oduprijeti se grijehu nismo mogli.
A poslije, kad su nam se tijela napokon razdvojila, zarekosmo se da to nećemo učiniti više nikada ... No, učinili smo to ponovo ... i ponovo ... čim nam se dah vratio ...

I koristili smo, besramno, svaku priliku da se dodirnemo i pogledamo, pa smo brzo sumnju Prevarenoga probudili. Rekao je kako na put ide, a čim nam se s vidika izgubio, već smo u bračnu ložnicu pohrlili, Paolo i ja.

Tu nam je, mačem svojim, presudio, prevareni muž i brat. Jednim je udarcem snažnim oba nam srca probo' ...

Preljubnike Pakao čeka, znali smo, dok smo griješili ... Znali smo da će nas kazna stići, no nismo se nadali da će biti tako brza i tako surova. Pa ipak, ljubili bismo se i zadnjim dahom, zadnjim otkucajem srca ... I ljubili smo se, čak i izdišući ...
No, ne kajem se. Grijeh je bio kazne vrijedan ... ne kajem se, dok god nas i Smrt ostavi združene ...

Rekavši to, Francescca je opet obraz priljubila uz Paolove grudi i čvršće se uz njega privila, dok ih je nalet vjetra dalje odnio ...

Budeći se, Rose u prvom trenutku nije znala, dodiruje li to njezin obraz Morpheusove grudi, ili je to Francesccin obraz uz grudi Paolove priljubljen ...

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

(nastavak slijedi)

SCHEFFER_Ary_Paolo_and_Francesca


Gaetano Previati: Paolo e Francescca

Post je objavljen 27.04.2007. u 23:59 sati.