Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je šuteći nastavila koračati, sve dalje i dalje od rijeke, sve dublje i dublje u Had. Morpheus je kraj nje koračao, svoj korak skraćujući, da ga s Roseinim korakom uskladi.
...
Prilično su dugo išli, jedno kraj drugoga, šuteći.
Pješani sprud i rijetki vrbik što se duž toka Styxa protezao, počeo se pretvarati u nizinu prekrivenu oskudnom suhom travom. Maglica koja je okruživala rijeku razišla se i njihovom pogledu otkrila pustu pjeskovitu ravnicu bez ijednog drveta ili grma. Nad crvenkastom ravnicom koja se postepeno pretvarala u pustinju, vladala je mrtva tišina, nisko i sivo nebo nadvijalo se nad njom poput svedenog stropa. Na vidiku nije bilo ni jednog živog stvora, ni ptičjeg leta, ni zuja insekata ... Činilo se da je taj svijet potpuno pust, da u toj pustoši nikoga nema, osim Morpheusa i Rose.Teška i mukla tišina pritiskala je pusti krajolik, nebo je postajalo sve tamnije, kao da se neka strašna oluja sprema.
Šutnja koja je među njima zavladala, koja se produžavala, boljela je Rose poput svježe rane. Nije mogla podnijeti tu šutnju i vlastitu ljutnju koja je počela bujati i rasti. Rasla je poput oluje koja se približavala.
Mrtvi se zrak naglo pokrenuo, snažan je vjetar uskovitlao pijesak, zalepršao Morpheusovim plašem, Roseinom kosom ..
Rose je zastala, okrenula se prema Morpheusu, podigla pogled i njegov pogled ulovila.
Evo nas, Morpheuse u zemlji sjena ... rekla je ... tek smo u nju zakoračili, a već smo se u sjene počeli pretvarati, već smo dozvolili da među nas sjena padne ...
Morpheus je zaustio da joj odgovori, no Rose ga je prekinula ...
Zar si zaboravio, Morpheuse, zašto smo amo došli? ... Za iskupljenjem tragamo, zbog zla učinjenog u prošlosti ... Nismo još staro zlo ispravili, a već smo novo počinili ...
Zašto si grub prema svojem bratu bio? Pristao nas je prevesti ... i učinio je to za pregršt suhih latica ... Zar te zasmetao sažalni pogled kojim sam Harona pogledala? Zar si na dodir sućutan ljubomoran? Zar ne shvaćaš da ja samo tvoje oči vidim, pa čak i u očima brata tvoga nesretnog, samo blijedi odsjaj tvoga pogleda tražim?
Zašto se ljubomorom ponižavaš, Morpheuse?
Dobro znaš da si ti u mojem životu bio prvi i ostao jedini, dok ja to za tebe ne bih mogla reći ...
No, prošlost je nebitna; Morpheuse, prošlost moja kratka, smrtna i tvoja beskonačna i vječna ... Bitni smo mi, sada u ovom trenutku koji nam može biti posljednji....
A što to nas dvoje činimo, sebi i jedno drugome?
Zar nam pustoš i u dušama treba, zar nije dosta ova nesnošljiva pustoš oko nas ...
I ja sam kriva, no ne za ono za što me kriviš ...
Kriva sam za svaku minutu šutnje, za svaki korak kojim smo, šuteći i otuđeni, jedno kraj drugoga koračali, otkada smo se s Haronove barke iskrcali ...
Znaj, ja ljubim te ...i upravo stoga što ljubav prema tebi toliku osjećam, upravo sam stoga kadra vidjeti i tuđu sreću i tuđu nesreću ...
Tebe sam vidjela u ranjenom vuku, pa kako te vidjela ne bih i u onome tko ti je tako blizak, u čijim venama kola ista krv ...Neću te voljeti manje zato što imam osjećaja i za druge, one nesretnike koji ne ljube nikoga, koje nitko ne ljubi ...
Oprosti, Rose ... rekao je Morpheus, zagrlivši je.
Kad si Harona dotakla, kad je on dotaknuo tebe, demoni su me ljubomore obuzeli, poželio sam da se u pustoši nađemo, samo ti i ja ... da ne bih morao biti ljubomoran na onoga koga pogledaš, pa makar i samo sa sažaljenjem ...
I eto, odmah sam kažnjen bio, želja mi se ispunila ... Ovdje u ovoj mrtvoj ravnici nikoga osim nas dvoje nema ...
Tu pustoš podnijeti mogu, no pustoš u tvojoj duši oduzela bi mi svaku nadu ...Oprosti mi Rose, oprosti ...
Pod niskim olovnosivim nebom, pred nadolazećom olujom, zagrlili su se, Morpheus i Rose.
Dugo su stajali, tako zagrljeni, dok su im srca opet kucala kao jedno. Sad su oboje znali, ljubav njihova neće bez iskušenja biti, čak i ako se iz zemlji sjenki uspiju vratiti. Znali su to, sad, oboje.
I upravo zbog te spoznaje, voljeli su se još jače.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta