rose i morpheus u pustoši

(prethodni nastavak)

Rose je šuteći nastavila koračati, sve dalje i dalje od rijeke, sve dublje i dublje u Had. Morpheus je kraj nje koračao, svoj korak skraćujući, da ga s Roseinim korakom uskladi.
...

Prilično su dugo išli, jedno kraj drugoga, šuteći.

Pješani sprud i rijetki vrbik što se duž toka Styxa protezao, počeo se pretvarati u nizinu prekrivenu oskudnom suhom travom. Maglica koja je okruživala rijeku razišla se i njihovom pogledu otkrila pustu pjeskovitu ravnicu bez ijednog drveta ili grma. Nad crvenkastom ravnicom koja se postepeno pretvarala u pustinju, vladala je mrtva tišina, nisko i sivo nebo nadvijalo se nad njom poput svedenog stropa. Na vidiku nije bilo ni jednog živog stvora, ni ptičjeg leta, ni zuja insekata ... Činilo se da je taj svijet potpuno pust, da u toj pustoši nikoga nema, osim Morpheusa i Rose.Teška i mukla tišina pritiskala je pusti krajolik, nebo je postajalo sve tamnije, kao da se neka strašna oluja sprema.

Šutnja koja je među njima zavladala, koja se produžavala, boljela je Rose poput svježe rane. Nije mogla podnijeti tu šutnju i vlastitu ljutnju koja je počela bujati i rasti. Rasla je poput oluje koja se približavala.
Mrtvi se zrak naglo pokrenuo, snažan je vjetar uskovitlao pijesak, zalepršao Morpheusovim plašem, Roseinom kosom ..
Rose je zastala, okrenula se prema Morpheusu, podigla pogled i njegov pogled ulovila.

Evo nas, Morpheuse u zemlji sjena ... rekla je ... tek smo u nju zakoračili, a već smo se u sjene počeli pretvarati, već smo dozvolili da među nas sjena padne ...

Morpheus je zaustio da joj odgovori, no Rose ga je prekinula ...

Zar si zaboravio, Morpheuse, zašto smo amo došli? ... Za iskupljenjem tragamo, zbog zla učinjenog u prošlosti ... Nismo još staro zlo ispravili, a već smo novo počinili ...

Zašto si grub prema svojem bratu bio? Pristao nas je prevesti ... i učinio je to za pregršt suhih latica ... Zar te zasmetao sažalni pogled kojim sam Harona pogledala? Zar si na dodir sućutan ljubomoran? Zar ne shvaćaš da ja samo tvoje oči vidim, pa čak i u očima brata tvoga nesretnog, samo blijedi odsjaj tvoga pogleda tražim?

Zašto se ljubomorom ponižavaš, Morpheuse?
Dobro znaš da si ti u mojem životu bio prvi i ostao jedini, dok ja to za tebe ne bih mogla reći ...
No, prošlost je nebitna; Morpheuse, prošlost moja kratka, smrtna i tvoja beskonačna i vječna ... Bitni smo mi, sada u ovom trenutku koji nam može biti posljednji....
A što to nas dvoje činimo, sebi i jedno drugome?
Zar nam pustoš i u dušama treba, zar nije dosta ova nesnošljiva pustoš oko nas ...

I ja sam kriva, no ne za ono za što me kriviš ...
Kriva sam za svaku minutu šutnje, za svaki korak kojim smo, šuteći i otuđeni, jedno kraj drugoga koračali, otkada smo se s Haronove barke iskrcali ...

Znaj, ja ljubim te ...i upravo stoga što ljubav prema tebi toliku osjećam, upravo sam stoga kadra vidjeti i tuđu sreću i tuđu nesreću ...
Tebe sam vidjela u ranjenom vuku, pa kako te vidjela ne bih i u onome tko ti je tako blizak, u čijim venama kola ista krv ...Neću te voljeti manje zato što imam osjećaja i za druge, one nesretnike koji ne ljube nikoga, koje nitko ne ljubi ...

Oprosti, Rose ... rekao je Morpheus, zagrlivši je.

Kad si Harona dotakla, kad je on dotaknuo tebe, demoni su me ljubomore obuzeli, poželio sam da se u pustoši nađemo, samo ti i ja ... da ne bih morao biti ljubomoran na onoga koga pogledaš, pa makar i samo sa sažaljenjem ...

I eto, odmah sam kažnjen bio, želja mi se ispunila ... Ovdje u ovoj mrtvoj ravnici nikoga osim nas dvoje nema ...
Tu pustoš podnijeti mogu, no pustoš u tvojoj duši oduzela bi mi svaku nadu ...Oprosti mi Rose, oprosti ...

Pod niskim olovnosivim nebom, pred nadolazećom olujom, zagrlili su se, Morpheus i Rose.
Dugo su stajali, tako zagrljeni, dok su im srca opet kucala kao jedno. Sad su oboje znali, ljubav njihova neće bez iskušenja biti, čak i ako se iz zemlji sjenki uspiju vratiti. Znali su to, sad, oboje.

I upravo zbog te spoznaje, voljeli su se još jače.

desert storm

Post je objavljen 17.04.2007. u 23:59 sati.