Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Haronova je lađa pristajala uz obalu.
Rose i Morpheus prišli su pramcu na kojem je zloslutni Lađar stajao.
A tada je Haron pružio ruku prema Rose.
Ruka je bila velika i snažna, no skeletozno mršava, isprepletena debelim napetim žilama. Kvrgavi su prsti završavali dugim noktima, crnim i povijenim poput ptičjih kandži. Grubi dlan bio je prekriven starim očvrslim žuljevima, ali i novim, popucalim i krvavim.
Rose je u prvi mah, kad se Haronova ruka prema njoj pružila, osjetila poriv – ustuknuti.
No, kad je Harov dlan vidjela, strah je zamijenilo sažaljenje.
On vesla, u beskraj, s jedne obale crne rijeke na drugu, šuteći. Ne spava, ne jede, ne govori ... Povremeno samo gutljaj crne vode dlanom iz Styxa zahvati i njime pokvasi ispucale usne ...
Gleda očaj putnika koje prevozi, putnika koji svaku nadu napuštaju, koji Lađara što ih u beznađe vozi mrze ... koji ga se užasavaju, izbjegavaju njegov pogled i dodir ...
pomislila je Rose tužno.
Morpheus je iza pojasa izvukao svilenu kesu i iz nje izvadio šest novčića.
Harone, evo plaće za prijevoz preko Styxa ...rekao je Morpheus.
Rose se prisjetila - prema mitu, pokojnici Haronu moraju prijevoz preko rijeke smrti platiti, jer ih on inače neće prevesti u Had. Zato su nekada davno, dok su još u bogove vjerovali, ljudi pokojnicima oba oka poklapali obolusima, metalnim novčićima, a treći su im u mrtva usta stavljali, da bi mrtvi imali čime Haronu prijevoz platiti.
Morpheus je upravo pružio Haronu dovoljno novčića za prijevoz dva putnika.
No, Haron nije Morpheusa niti pogledao, dlan je povukao, odbijajući novčiće primiti.
Tada je Haron dlan ponovo pružio prema Rose.
Ali ja novca nemam, pomislila je Rose.
Ipak je, mahinalno, zavukla ruku u džep svoje trenirke i u džepu nešto napipala.
Kada je izvukla ruku iz džepa, na njezinu je dlanu ležalo šest suhih ružinih latica.
Rose se prisjetila da je, ni sama ne znajući zašto, neposredno pred polazak, u džep strpala pregršt suhih ružinih latica, zagrabivši ih iz staklene vaze koja je na njezinoj komodi stajala.
Rose se zagledala u ružine latice na svojem dlanu.
Sjetila se ruža dok su svježe bile. Ove latice, na njezinom dlanu, bile su od ruža koje joj je Morpheus poklonio. Iako sasušene, još su imale ružičasti rub, još se iz njih blagi miris širio, kad bi ih licu prinijela. To je i uradila, prinijela je dlan licu i ružine latice pomirisala, dotakla usnama. Taj miris i dodir taj prizvali su dodir Morpheusovih usana i okus njegovih poljubaca.
O, kako je lijepo ljubiti znao Morpheus. Usnama bi nježno dotaknuo njezine, pa bi svojima obuhvatio njezinu gornju usnu ... potom bi jezikom vrelim njezin dodirnuo, usisao ga u svoja usta poput slatke zrele jagode ...
Prije no što je Morpheusa zavoljela, prije no što je poželjela poljubiti ga i poljubac mu uzvratiti, Rose se čudila kako netko može uživati u takvim poljupcima kakve ljubavnici razmjenjuju. Ona je do tada poznavala samo ovlašne prijateljske poljupce u obraz, poljupce svoje bake i majke, nježne i meke, sestrin lak poljubac ... Mislila je kako poljubac kojim se nekom tako intiman dodir dozvoljava, mora biti nešto odbojno, pomalo gadljivo ... A onda je shvatila, s prvim Morpheusovim poljupcem, kako poljubac može biti intimniji, nježniji i strastveniji od bilo kojeg dodira, kad se usne s ljubljenim usnama spoje, kad se dah pomiješa ...
Rose je duboko uzdahnula, otvorila oči i susrela Haronov pogled, tako modar. Nije više zao bio, taj pogled ... Sad je na trenutak i pogled Haronov ličio na Morpheusov, a ne samo oči njegove, tako slične Morphuesovima.
Pogled ju je taj gotovo dodirnuo, nježno. Ni svjesna nije bila da se nasmiješila, zauzvrat.
Na njezin smiješak Haronove su se oči zatamnile i Rosei se učinilo da su vlažne postale, da će se iz njih suza skotrljati preko unakaženog, brazgotinama ispresjecanog lica.
Haron je dlan ponovo pružio prema Rose.
I Rose je na taj dlan, unakažen krvavim žuljevima, spustila šest ružinih latica koje je izvukla iz džepa.
Čim su latice dotakle Haronov dlan, prometnule su se u novčiće.
Haron je novčiće pogledao, pa ih strpao u njedra svoje tunike.
Rosei je odlanulo. Primio je svih šest novčića .... znači pristaje nas oboje prevesti preko Styxa.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
