Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Nema ga više. Prije pola sata usmrtio ga je automobil, pred kućom.
Kad mi je susjeda pozvonila, još je bio topao.
Barem nije trpio.
Lucky moj ... sreća te izdala.
A ja nisam mogla više ništa za tebe uraditi.
Nesretna sam jako. U trenutku kad sam ga ugledala kako leži na cesti, poželjela sam nemati ništa i nikoga koga voliš. Poštediti se bola.
Neće me biti na blogu dan dva.
Neću da me iko vidi takvu kakva sam u ovom trenutku.
....
Mlada odavno više nisam.
Suočavala sam se već s gubitcima. Smrt voljenih roditelja, smrt susjeda, poznanika ...
Gubitak prijateljstava, otuđivanje od prijatelja koje je život odnio nekamo drugdje ...
Dragi kućni ljubimci, moje mace i macani. Ugibali su od starosti, bolesti, stradali u prometu ....
Morala sam već shvatiti, dosada, da ništa trajno nije, ništa vječno, ništa sigurno ...
No, Luckyeva me smrt pogodila jače od ičega.
Dobrodušni, bezazleni, tvrdoglavi, lijepi ... ne pretjerano pametni ... dragi moj debeljko.
Uvijek spreman da mi ususret potrči, o noge mi se protrlja, umiljava se.
Zaigran uvijek, prožderuh i lakrdijaš moj krzneni.
Još uvijek mlad, velik i jak, zdrav, uvijek gladan, znatiželjan, mazan, othranjen na dudu.
Uvijek provodio svoju volju, nije me nikakvim autoritetom smatrao. Za njega nisam bila vlasnica ni gazdarica, nego samo jedna velika mačka u čijem je krilu volio spavati.
On nije vidio moje mane, procjenjivao me nije, samo mi se uvijek veselio, veselo mi ususret potrčao.
Nestao u trenu.
Nisam stigla ni zadnji put ga pogladiti.
Svakodnevno umiru i ginu ljudi, roditelji djecu gube i djeca roditelje.
Izgleda glupo i pretjerano da plačem za jednim mačkom, debelim, kad plakala nisam kad su umirali bliski i voljeni. A ipak, guši me i dušnik mi se grči kad pomislim na praznu ogradicu i klupicu i prazno krilo...
Strah me neki strašni obuzeo.
Živimo uvjereni u ono što imamo, ono što volimo ...likujemo zbg svoje sreće, zlo prizivamo ....
A sve je tako krhko, sve možemo u trenu izgubiti.
Znam, misliti ne treba ovako kako ja mislim u ovom trenutku: Siguran si i slobodan jedino ako ništa ne posjeduješ i ako nikoga i ništa ne voliš.
No, možeš li tako živjeti?
Ne mogu, iako u ovom trenutku to želim.
Prekopala bih vrt, zatrpala jezerca, izbrisala blog, zaključala kapiju ... spustila zastore, rekla sestri, prijateljima, Onome koji mi je drag da ne zovu, da ne dolaze ...
Ne smijem dozvoliti da me strah od gubitka pobijedi.
Ne mogu bez ljubavi živjeti, ma kako se gubitka bojala. Ne smijem se, preštrašena i žalosna, u svoju ljušturu uvući.
Mislila sam kako sam sasvim pobijedila taj svoj stari strah, tu proturječnost koja me oduvijek obilježavala - potrebu da volim i strah da ću ako ljubav priznam, izgubiti to što volim.
Sad vidim da ta bitka ni izdaleka dobijena nije, Lucky mi je to pokazao.
Boriti se i dalje moram, protiv sebe, za sebe.
Uz pomoć onih koje volim, onih koji me vole, premda se pitam zašto, i jesam li ljubavi vrijedna....
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
